Vilim Halbarth / 5500 days

Što dijeli tehnički crtež od umjetničkog crteža? Što je, pak, važnije u procesu umjetničkog stvaranja – inspiracija ili promišljanje, tehničko umijeće ili ideja koja stoji iza djela? Ovo su neka od velikih pitanja umjetnosti na koja nije moguće odgovoriti u jednom tekstu niti jednom izložbom, ali je moguće na njih podsjetiti i pomalo provocirati.

Vilim Halbarth čini upravo to svojim instalacijama koje su inspirirane nimalo glamuroznom, ali ipak impresivnom praksom, odnosno umijećem brodogradnje. Boraveći u škveru godinama (konkretno, 5,500 dana kako jedan od videa predstavljenih na ovoj izložbi ukazuje), izučavao je tehnike i vještine koje su potrebne za obradu sirovine u nešto veličanstveno poput broda.

Premda je njegova fascinacija ovim metalnim monstrumima proizašla iz interesa za „pukim“, materijalom od kojeg su napravljeni, prerasla je u interes za tehnikom i, potom, u vizije budućnosti koje su pretočene u umjetnička djela.

Materijal je neupitan – u umjetnosti nije neobično propitivanje medija. No, osvrnimo se na trenutak na druge dvije razvojne faze predstavljenih djela – na tehniku i na viziju.

Referirajući se na umijeće, Rimljani su koristili pojam ars, a Grci techne (τέχνη). No, ovi su pojmovi podjednako obuhvaćali područja arhitekture, kiparstva, lončarstva, krojačkog zanata, strategije (prvenstveno vojne), geometrije i govorništva. Zajedničko im je svima bila utemeljenost u pravilima. U renesansi je, pak, korišten pojam crtaćih umjetnosti (arti del disegno) jer im je zajednička bila utemeljenost u crtežu. A u 17. stoljeću, kada je François Blondel popularizirao pojam lijepih umjetnosti, obuhvatio je arhitekturu, poeziju, govorništvo, slikarstvo, kiparstvo, glazbu i igru. Ta, ako se arhitektura mogla smatrati umjetnošću prema ovim kriterijima, zašto ne bi brodogradnja?

Vilim je u tehničkim nacrtima brodova i podmornica prepoznao ono što su brojni umjetnici prije njega također vrednovali – pravilnosti i red; pravilnosti koje postoje u prirodi, ali i one stvorene ljudskom rukom.

Ako je Paul Cézanne temeljio svoje slike na trima glavnim geometrijskim tijelima (kugli, valjku i stošcu) kao temeljnim oblicima u prirodi, Halbarth se koristi trima glavnim elementima tehničkog crteža broda – pravcem, krugom i elipsom.

Usporedba ovih dvaju umjetnika je ilustrativna, ali i kontrastna; dok je Cézanne fasciniran oblicima u prirodi, Vilima interesiraju nimalo manje zapanjujuća djela čovjek. (Stanite pred tanker u brodogradilištu i pokušajte ostati ravnodušni. Zapravo, pokušajte ga ne sagledati kao vrstu skulpture.)

Spajanjem triju temeljnih oblika može se stvoriti cijela plejada geometrijskih oblika, a potom tijela, što Vilim i čini.

Počevši od tehničkog crteža na običnom komadu papira, rađa se ideja broda, podmornice ili pak nebodera budućnosti u raznoraznim varijacijama. Te vizije pretočene su iz medija crteža u medij skulpture ili pak instalacije, a dalje i u video koji ih smješta u utopijski (ili pak pomalo distopijski?) kontekst. Mašta ne poznaje granice – samoodrživi neboderi na solarnom pogonu, samoupravljajuće podmornice koje dograđuju viziju Jules Verneovog (tj. Fultonovog) Nautilusa iz 1800. godine, ali i najnovijeg Teslinog Modela Y iz 2020. godine.

Podmornice, brodovi i plutajući neboderi budućnosti koje Vilim konstruira idu dalje od tehničkog crteža i propituju maštu, ali i dosege čovjeka.

Ako smo uspjeli napredovati od brvnare i splavi do fantastičkih djela arhitekture i čudesnih metalnih konstrukcija kakve viđamo u brodogradilištima, gdje je granica? Ne samo umjetnosti (ili pak umijeća), već i čovjekovih mogućnosti.

Dora Derado Giljanović