ITALIANO >

 

Priče o gradu

SPLIT

SENIGALLIA (Italija)

PALAZZO DEL DUCA
13 prosinac 2012 / 13 siječanj 2013

 

Postav izložbe  “Priče o gradu” je zamišljen kao dvosmjerna ophodnja: s periferije u centar ili iz centra prema periferiji, što dozvoljava prostorni raspored izložbenog salona.
Zajednički nam je domicil poželjno percipirati kao urbanistički smislen organizam čije su ulice međustanični prohodi, trgovi su punktovi na kojima se obnavlja energija i usmjerava u određenom pravcu, a kuće i zgrade mjesta od posebne važnosti. Grad je konglomerat društvenog i privatnog vlasništva u zajedničkom prostoru što je činjenica koja pomaže razumijevanju ponašanja građana. Slijedom toga, grad je i zajedničko mjesto proživljavanja istog vremena. A vrijeme provedeno u zatvorenim poslovnim, stambenim i dr. jedinicama je pitanje osobne izolacije trpljive do trenutka hotimičnog izlaska u javni prostor što uključuje druženje ili barem pokazivanje ljudi ljudima. Normalno, ovaj proces može biti i obrnut, a da ništa ne izgubi na značenju.
Grad kao mjesto privremenog ili trajnog boravka nadilazi preciznu definicije jer osim horizontalne prostorne protežnosti (materijalnost) uključuje i vertikalnu vremensku protočnost (duhovnost). Doživljaj grada se usložava aktiviranjem memorije; slike i dojmovi s različitih levela stoje u pričuvi i po potrebi se pozivaju u svijest. Teško je grad ne živjeti iznutra, naporno je distanciranje u pokušaju sagledavanja izvana, jer to podrazumijeva i povratak u varijabilni kultorološki habitus i razna tumačenja istog.
Grad se neprestano širi (a ponegdje i sažima), kao da nove zgrade, novi sadržaji niču nad podzemnim micelijem prateći konfiguraciju terena prema nedokučivom planu do krajnjih granica.
U konačnici su kopnene granice grada Splita padine okolnih brda i planina s kojima počinje ili završava obilazak izložbe. Nekoliko panoramskih fotografija iz projekta “Transponiranje pejzaža” (Alajbeg/Perasović) dokumentiraju rušilačke razmjere zadiranja u idilični pejzaž.
U dobroj namjeri, potpomaganje izgradnje grada definitivno je nadišlo bogatstvo resursa iz okruženja. U jednom su se momentu rubni dijelovi grada počeli rasipati u nepovezane krhotine. Kao da se magična sila kohezije sažela u se i atrofirala. Jezgra grada je okamenjena prošlost, a periferni dijelovi su jalova budućnost, pustopoljina ogoljela od davanja. Neselektivni, destruktivni proces transponiranja žive i nežive materije uzrokovan potrebom nekontrolirane izgradnje, dogradnje i nadogradnje rezultat je partikularnog interesa lokalnog stanovništva koji u konačnici tom istom stanovništu ne donosi ništa osim probavnih smetnji. Žao nam je što smo jednom za sva vremena tako grubo i nasilno definirali granice grada. Našli smo se nad ambisom i sad nam valja vratiti se u središte grada.
Međutim, put nazad nije pravocrtan, on nosi logiku nasumičnih slika iz ukupnog okruženja, slika koje bi “pobjegle” iz kadra.
Tako se ono i što snima Duška Boban nastavlja dalje, izvan kadra. Događanje u prostoru njenih slika lijeno traje. Okrenuta leđima prema gradu, ona je upućena na opservaciju međuprostora, vremenske tampon zone. Kao da nekakva sjeta, nekakva žalost priziva prostor “koji je nekad bio”, a istovremeno hedonistički uživa u izobilju potrošene, nepovezane zbilje. Priče u njenim slikama sazrijevaju usporenim tempom i u jednom momentu propadaju na samu graničnu crtu vremena u nastojanju da otvore put u prošlost.
Izvanrednim osjećajem ona bilježi prošlo vrijeme prisutno u sadašnjosti. I kad se približi gradu, kad su objekti njenog interesa očigledni unutar veduta grada, ona ih prezentira neformalno, na granici značenja. Konsternira je nelogićnost možebitne (ili svojedobne) velebne pojavnosti i sadašnje zapuštenosti. U trenutku takve spoznaje oku preostaje da se fokusira na sadržaj prema vizualnom senzibilitetu, ne bi li se tako uspostavila mentalna ravnoteža između “odbaciti-prihvatiti”. Tako nastaje fotografija kao nužnost bilježenja, nepretenciozna, a rječita.
Rino Efendić zaziva grad izbjegavajući ga, promatra ga sa pristojne udaljenosti ne bi li iščitao u okrajcima betona vijek trajanja. Njegov je grad lišen povijesnosti, te obvezatne odgovornosti spram duboke nam i znamenite prošlosti. U mentalnom sklopu, SMISAO je dio upitne rečenice, koja se definira negacijom.  Taj “uskrsli” paradoks je blaženo savršenstvo sveukupnog svemira. Biti svijestan prisutnosti, ništa više. Rino gleda između, fokusiran je na relacije, nije mu do zajebancije. Gotovo neprimjetne dimenzije humora u narativnom sadržaju fotografija rezultat su bilježenja “sitnica koje život znače“. Zbivanje u backstage-u. Prisutnost zgrada i ulica je formalne naravi. Betonski artefakti okružuju javni prostora koji je stvarno područje zbilje. Naoko, ništa ne govore o sebi iznutra, al’ se dade čitati “između redova”. Nema tu teatralne vrijednosti “po sebi”. Nešto naleti u kadar i zaljepi se na mrežnicu oka refleksno. Rino šeta rubnim područjem grada kao Musorgski izložbom slika, pa bilježi. U pitanju je promenada, vrijeme relaksacije i usputnog iščitavanja tragova svakodnevnice. Jedno je sigurno, neće se tu naći Zavjetni kovčeg, Sveti gral il’ El Dorado. Tu bivstvuju neki drugi realiteti i bivaju intrigantni. Ponekad i do nelagode. Taj dio grada živi po inerciji, jednom u betonu dignuto i nikad porušeno. Malo taknuto nemarom ali trajno do besvijesti.
Zoran Alajbeg “uplovljava” u grad oprezno, pažljivo izabire lokalitete, kao i vrijeme snimanja. Dvojako je tumačenje ovakvih akromatskih slika fine modelacije. Vedute grada se tek naziru u vlagom zasićenoj atmosferi. Naglasak je na chiaroscuro planovima. Kadar je pomno biran, kompozicija uravnotežena i harmonična, a slika estetizirana do krajnosti. Rekli bismo da su pred nama majstorske fotografije idilične atmosfere. Međutim, ja vidim niz frame-ova izvučenih iz filma s prigušenom radnjom, iz ophodnje gradom u jedno neobično vrijeme. I nadasve iz afirmativnog odnosa spram materijalne kulturne baštine. Kamera bilježi prostor “opran” od svakodnevnice, sebisvojstven i samodostatan.  Neidentificirani ljudi nakratko prolaze ulicama. Kao da bezglasno u “slow motionu-u”  igraju kratkotrajnu životnu rolnu pod kulisama grada, grada aritektonski zadanog “za vječnost”. Zoranov grad naizgled podrazumijeva ljude kao nužnost, kao opravdanje, ali oni su tu i kad ih nema u kadru, oni su samo nakratko smirena duša grada. Skriveni u naborima zastora vrebaju pravi trenutak za izlazak na veličanstvenu pozornicu.
Kad bi arhitektura jezgre grada govorila, govorila bi gromoglasno, s visoka i teatralno bi se ponašala. A kad bi pala na ljudsku mjeru, tihim bi glasom pričala priču o sebi i ljudima.
Tu priču strpljivo i u nastavcima priča Valentino Bilić Prcić. Prije svega, on je urbofil  u potrazi za pravim kadrom. Fotografski aparat mu je instrumentarij s kojim posreduje vezu sa svijetom. I aparat ima osobnost, ako mu dozvolite. Ništa neobično, ljudi se rado druže s objektivom, jer je objektiv zrcalo s nadom. Niste to što jeste, nego možete biti i bolji. Valentino podjednako ljubi ljude i artefakte, kao i njihov međusobni odnos. Figurativno slikarstvo je fotografiji kao popudbinu donijelo i planove, a ne samo kadar. Valentino se igra planovima i mogućnostima fokusiranja. Njegove su fotografije naizgled rezultat procesa uravnoteženja optike. Inverzibilno je značenje subjekta i objekta, pa je uspostavljena radnja koju treba odgonetati. Međutim tom naknadnom možebitnom tumačenju u stilu „može i ovako“ prethodi pomna vizualizacija i usmjerenost na ukupnost. Sigurno je; Valentino istovremeno opservira “šumu i stablo”. Kako bilo, fotografije su tople i privlačne. Vrijeme im je suvremeno, a mjera  antropometrijska.
         “Last but not least”, crno-bijele analogne fotografije Zvonimira Buljevića su intimistički dokument Splita “kao nekad”. U vrijeme kad su nastajale grad nisu pohodile “rijeke turista” i nije bilo cruiser-a jer su turističke destinacije bile neke mirne otočke uvale i manja mjesta. Pod ikoničkim točkama grada moglo se stati, duboko udahnuti i osjetiti “težinu” prostora. Kultorološki trenutak otkrivanja grada je bum turbo-folk turizma, fenomen zadnjih dekadu-dvije. Zvonimir je imao vremena dokumentirati prenapučenost Peristila, Rive, Bačvica....... ali se radije vraćao samotnoj sjeni na svjetlu. Osobna poetika majstora camere obscure je u suzdržanosti od izobilja. Kao da su fotografije izvanvremenske. Teško ih je datirati, jer zaobilaze sociološko tumačenje, uzročnost i posljedičnost. Svijet je fenomenološki pojavan, ali u detaljima. Oni razotkrivaju suštinu, a suština je po mjeri čovjeka, jer bez čovjeka i nema svijeta. Svijet je samo ideja o čovječnosti.

         Mateo Perasović


 

AUTORI

Zoran Alajbeg

Rođen je 1961. Fotografijom se bavi od 1978. godine. Od 1992. godine svoj rad usmjerava hrvatskoj kulturno-povijesnoj baštini. Do sada je realizirao jedanaest  samostalnih izložbi, a svoje fotografije izlaže na mnogobrojnim projektima, skupnim izložbama fotografija, a posebno na izložbama sa arheološkom tematikom. Autor je fotografija u mnogim domaćim i inozemnim stručnim monografijama, katalozima i časopisima. Posebno se u svom radu istakao na snimanju fotografija za izradu kataloga izložbi likovnog karaktera. Suradnik je niza kulturnih institucija u zemlji i inozemstvu. Živi u Splitu, a zaposlen je kao fotograf u Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu. Član je ULUPUH-a (od 2008.), HULU-a Split i Foto kluba „Split“ u Splitu.

IZLOŽENI RADOVI:

Iz ciklusa “Lice grada”

I sve tu spava, 100 x 66 cm
Jutro, 100 x 66 cm
On sam gord u visini, 100 x 66 cm
Dobro ju je vidjeti načas, 100 x 66 cm
Vjetar je nestašno nosi, 100 x 66 cm
Tišina, 100 x 66 cm
Upirem pogled, 100 x 66 cm

ALAJBEG 01


Valentino Bilić Prcić

Rođen je 1967. u Imotskom. Školovao se u Centru za umjetnost i kulturu u Splitu, smjer fotografija. Maturirao 1986. Na temu modne fotografije. Od 1985. je član Fotokluba Split, a od 1987. i član Kinokluba Split. Član je Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika (HZSU) i Hrvatske udruge likovnih umjetnika Split (HULU). Član je Izvršnog odbora Fotokluba Split i Izvršnog odbora Hrvatskog fotosaveza. Od 2004. do 2005. suradnik je revije Mila i magazina Cosmopolitan, a od 2007. do 2012. koordinator / organizator izložbe i radionice za fotografe World Press Photo u Splitu.

IZLOŽENI RADOVI:

Ciklus “Sjećam se…”, 16 fotografija od 01. do 16.

Valentino Bilić Prcić 01 Valentino Bilić Prcić 02


Duška Boban

Duška Boban diplomirala je 2000. na grafičkom smjeru Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi prof. Ante Kuduza. Trenutno privodi kraju postdiplomski studij vizualnih komunikacija pri Akademiji za likovnu umjetnosti i oblikovanje u Ljubljani u sklopu kojeg se bavi identitetom grada. Aktivna je na polju suvremeno-umjetničkih praksi i vizualnih komunikacija, posebno untar Udruge za suvremenu umjetnost KVART i neformalne organizacije “Inicijative ZA Marjan”. Izlagala je na četiri samostalne izložbe i brojnim skupnim u zemlji i inozemstvu. Zaposlena je kao profesorica stručnih predmeta u Školi za dizajn, grafiku i održivu gradnju u Splitu.

IZLOŽENI RADOVI:

Ciklus “Marjan, osmatračnica”, 60 x 60 cm, 6 parova analognih fotografija

Osmatračnica
Lučica, blizu i daleko
Kupanje
Parovi
Kvadrat
Mreža

Ciklus “Sjeverna luka”, 128 x 81 cm, 2 analogne fotografije

Urbani život još nije počeo I
Urbani život još nije počeo II

Duška Boban 01 Duška Boban 02


Zvonimir Buljević (1933. - 2006.)

Podrijetlom je iz Lokve Rogoznice (kraj Omiša). Do umirovljenja je radio kao fotograf u Zavodu za zaštitu spomenika kulture u Splitu, a prije toga u Urbanističkom zavodu Dalmacije. Kao književnik, prozaik, objavi o je dvanaest knjiga, te brojne novele, poneki esej, putopis, dnevnički zapis, osvrt i sl., u novinama i književnim časopisima.
Bio je član Društva hrvatskih književnika i Matice hrvatske, Foto kluba Split i dugogodišnji urednik biblioteka Književnog kruga Split.
U zemlji i inozemstvu je sudjelovao na brojnim skupnim izložbama fotografije, na kojima su neki od njegovih radova dobili zapažene nagrade. Imao je i šesnaest samostalnih izložaba. Fotografijama je opremio niz monografija i kataloga izložaba, vodiče i druge knjige.
Snimio je i nekoliko kratkometražnih filmova, od koji je najzapaženiji Na kraju puta – san.

IZLOŽENI RADOVI:

Zlatna vrata Dioklecijanove palače, 50x70 cm
Dioklecijanov mauzolej – splitska katedrala sv. Duje, 54 x 70 cm
Peristil Dioklecijanove palače u Splitu, 70 x 52 cm
Pjaca, 52 x 70 cm
Kuća na poljani Kraljice Jelene, 70 x 52 cm
Kuća na Lovretu, 70 x 26 cm
Splitska luka u magli, 70 x 52 cm
Zvonik splitske katedrale, 52 x 70 cm
Jupiterov hram u Splitu, 46 x 70 cm
Prokurative, 70 x 70 cm
Portal Mauzoleja, 58 x 70 cm
Portal Papalićeve palače, 54 x 70 cm
Uz južni zid Dioklecijanove palače, 100 x 21 cm

Zvonimir Buljević 01 Zvonimir Buljević 02


Rino Efendić

Rođen je 1961. u Sinju.
1981./83. je studirao kameru na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, a
1983./88. povijest umjetnosti i etnologiju na Filozofskom 
fakultetu u Zagrebu.
2000. je vodio Malu školu fotografije u OPUS-u u Splitu, a 2001. Malu školu fotografije u klubu Otok u Dubrovniku. Član je HULU-a Split, a od 2006. i Udruge za suvremenu umjetnost Kvart iz Splita.
Njegove se fotografije nalaze u fundusu Galerije umjetnina Split.

IZLOŽENI RADOVI:

Ciklus “Subnational Geographic”, 49 fotografija u 7 nizova od 299 x 28

Rino Efendić 01 Rino Efendić 02


Mateo Perasović

Rođen je 1954. u Splitu. Od 1975. Na samostalnim i grupnim izložbama izlaže crteže, grafike, slike, fotografije, video radove, keramiku, objekte, ambijentalne instalacije i multimedijske projekte u Hrvatskoj i inozemstvu. Akademiju likovnih umjetnosti je završio 1979. U Sarajevu. Član je HULU-a Split od 1980. i predsjednik udruge od 2002., a od 2000. za udrugu organizira i koordinira velike likovne izložbe. Realizirao je niz edukativnih likovnih projekata s djecom i omladinom. Likovno je oblikovao razna izdanja s područja publikacije. Pripremio je i objavio dvije stručne knjige s područja likovnosti. Profesor je slikarstva i prodekan za nastavu na Umjetničkoj akademiji Sveučilišta u Splitu.

IZLOŽENI RADOVI:

Iz projekta “Transponiranje pejzaža”

Sjever grada, 267 x 178 cm
Vranjic, 267 x 178 cm
Izvor rijeke Jadro (Majdan), 100 x 140 cm
Sućurački gaj (Kozjak), 140 x 100 cm
Kozjak (pogled preko Vranjica), 140 x 100 cm
Vranjički gaj (Kozjak), 140 x 100 cm
Debela glavica (Klis), 140 x 100 cm

ALAJBEG/PERASOVIĆ 01 ALAJBEG/PERASOVIĆ 01


IMPRESSUM:

organizacija
Hrvatska udruga likovnih umjetnika Split /
Associazione croata degli artisti di Spalato
SPLIT / SPALATO
[email protected]
http://www.hulu-split.hr

Museo Comunale d’Arte Moderna,
dell’Informazione e della Fotografia
COMUNE DI SENIGALLIA

 

kustos
Mateo Perasović

koordinacija
Mateo Perasović
Ivo Županović

tekst
Mateo Perasović

prijevod
Goran Rukavina

fotografije
Zoran Alajbeg
Duška Boban
Rino Efendić
Valentino Bilić Prcić
Zvonimir Buljević
­­