Berislav Valušek - SUDBINA GALEBA NA PODRUČJU ISTOČNOG JADRANA U DOBA TRANZICIJSKIH PROMJENA U GLOBALNOM DRUŠTVU

Umjetnost je već poodavno izgubila vjeru u sebe, u mogućnosti promjene društva umjetničkim djelovanjem, u svoj socijalni smisao, u svoje poslanstvo...
Današnje je stanje (svijesti) udaljeno bezbroj svjetlosnih godina od duha futurizma, npr. ili od bilo kojeg avangardnog pokreta kraja 19. i početka 20. stoljeća koji je vjerovao u svoju misionarsku ulogu.
U Hrvatskoj je situacija ista, slična ili još gora od situacije u tzv. zapadnom društvu. Egalitarizam globalizacijskih promjena, ujednačavanje političkih polariteta, pobjeda neoliberalističke paradigme kapitalizma, promjene su i mijene u tijeku, a koje unutar svog sustava negiraju mogućnost bilo kakve bitne različitosti. Velike ideje, pokreti i prevrati gotovo da su nemogući, dok nam se (svima, bez iznimaka) nudi promjena nas samih (što je eufemizam za pristajanje na stanje, na status quo) ili djelovanje unutar strogo kontroliranog ideološkog polja koje se naziva umjetnošću, društveno korisnim radom, nevladinim organizacijama, udrugama itd.
Hrvatska, kao jedna od tzv. "zemalja u tranziciji", svoj "prijelaz" plaća svojim najbitnijim, najvitalnijim i najbogatijim resursima prostorom i nekretninama, u prvom redu. Pojednostavljeno, da bi "tranzitirali" u društvo obilja, Hrvati najprije moraju osiromašiti. Ovaj je prividni paradoks (jer ni o kakvom paradoksu nije riječ) potkrijepljen i dnevno potkrijepljivan gomilama teorija neoliberalističkog kapitalizma koji vrlo uspješno fragmentira sliku i ne dozvoljava sagledavanje cjeline.
Pozicija umjetnika, u tom smislu, sadržana je u jednostavnoj egzistencijalnoj činjenici prema kojoj su umjetnici ljudi "jednom nogom u proračunu (općinskom, gradskom, županijskom, državnom...), a drugom na ulici". Erozija etičkih i moralnih vrijednosti, licemjerje zapadnog društva, političko sljepilo hrvatskog establishmenta..., tek rijetkima postaju gradbeni umjetnički materijal ili to postaju na način "vedre Apokalipse". Na djelu je i zamor, i otklon i odustajanje, i što je najgore autocenzura, jer, za razliku od "tvrdog" socijalističkog modela razračunavanja s ideološkim protivnicima, kapitalizam ima razrađene vrlo suptilne mehanizme dugoročnih pritisaka koji su teško vidljivi, netransparentni i teško dokazivi.
Zato je ovaj dio izložbe i selekcije popunjen ne samo umjetničkim iskazima koji odražavaju stanje, već i akcijama i prezentacijama djelovanja ekoloških i inih udruga i grupa koje u svom radu, ako i ne rješavaju, barem evidentiraju probleme.
Četiri su temeljna problemska sklopa kojima se ovaj dio Splitskog salona bavi: turizam, ekologija, ekonomija (gospodarstvo), spomenička i prirodna baština.
Tematizira se prostor hrvatskog Jadrana, prostor kao konkretno životno okruženje, a ne apstrakcija kojoj se prilazi na neutralan način. More, obala, otoci, grad, ulica, stan...- urbana ili prirodna sredina, svejedno, definiraju, provociraju ili traže artikulirani umjetnički stav (ili stav uopće), konkretan odnos prema vlastitoj opstojnosti ili okvirni koncept koji se manifestira kao prosvjed, akcija, provokacija djelovanje bilo koje vrste. Stvarne (one koje su se već dogodile), nastupajuće ili tek hipotetičke devastacije našeg životnog okruženja u priobalju zahtijevaju detekciju, reakciju i/ili prevenciju.
Turizam se, kao globalni fenomen akulturacije sa ekološkim, gospodarstvenim i devastacijskim posljedicama (prostor, priroda, spomenička baština), nameće kao primarni problem. Šest stotina milijuna turista zaposjeda obale mora i oceana svake godine stvarajući svojim privremenim masovnim migracijama probleme kojima se zimi bavi domicilno stanovništvo. Nije stoga neobično da je puljski glazbenik Franci Blašković osnovao svojevremeno Ligu za borbu protiv turizma. Bez velikih riječi ili velikih gesta, Liga postoji i opstoji i kao činjenica kritičke svijesti koja ne mora nužno biti i djelatna u organizacijskom smislu. Vrlo konkretni prijedlog promjene optike sagledavanja turističkih neminovnosti već nekoliko godina zaredom nudi akcija pod nazivom Novi hrvatski turizam kojom se na otoku Golom u kvarnerskom akvatoriju nastoji uspostaviti baza za turizam prožet umjetnošću ili barem kreativnošću u svakom slučaju jedan drugačiji pogled nasuprot masovnoj konzumaciji mora i sunca.
Vrlo konkretan u tom je smjeru Ivo Deković sa svojim Sub Art Centrom u Ražnju, u Dalmaciji, gdje podvodne aktivnosti nisu samo ribolov i fish watching (a krađa amfora i devastacija podmorskih arheoloških lokaliteta usputne djelatnosti koje se vode pod "kolateralna šteta" u turističkom "ratu za profit"), već i umjetnički projekti koji svoj život nastavljaju i tijekom zime.
Možda je u tom smislu najeksplicitniji rad Lade Sega koja kontrapostira prirodu/ljepoticu i turizam/zvijer, dok Lara Badurina estetizira problem ironičnom, ali oporom "muzealizacijom" onoga što je u svakodnevnom životu otpadak, bačeni/nađeni predmet smeće. U oba ova slučaja riječ je i o turizmu i o ekologiji.
Mada se ne nalazi na izložbi (jer je u Splitu već bio nedavno predstavljen), treba spomenuti i radove i djelovanje Ivice Jakšića Premještanje plaže Zlatni rat izvan dosega birokratskih struktura, Genetski modificirani Zlatni rat i Klonirani Zlatni rat (riječ je, naravno, o Zlatnom ratu na Braču). Radi se o seriji akcija i izložbi koji su bili izvanredni i nadasve osviješteni umjetnički iskazi o našoj trenutnoj situacije koja je obilježena nezasitnim apetitima kapitala i primitivnom logikom profita.
Rijetki su primjeri na ovoj izložbi koji su u svojim porukama jednoznačni, pa tako djelatnost Eko-centra "Caput Insulae"-Beli, sa sjedištem u Belom na otoku Cresu, sa svojim umjetničkim akcijama (Stoza Tramuntana (Staza Tramuntana), npr. koja je posuta sa skulpturama Ljube de Karine i poezijom Vida Mihičića), istraživanjima koja se lepezasto šire od arheoloških, preko etnografskih, sve do kulturno-povijesnih ili sa akcijama kojima se blokiraju agresivni nastupi međunarodnog ili nacionalnog kapitala, neće biti samo eko-centar poznat po zaštiti i brizi za bjeloglave supove, već i dobri duh cijelog otoka koji uporno budi, upozorava i ne dopušta pristup krupnom kapitalu i sitnom profiterskom mentalitetu.
Grupa mladih arhitektica i arhitekata iz Zagreba koja djeluje pod nazivom PLATFORMA 9.81 svoj je interes fokusirala na prostor po sebi, na njegove mijene pod utjecajem turbulentnih društvenih aktivnosti koje je donio novi društveni i politički ustroj zemlje. Rasprodaja otoka, obale (prisjetimo se najsvježijeg skandala o prodaji istarskog priobalja u režiji IDS-a), nekretnina uz obalu, pa i političkih nespretnosti i neodlučnosti oko proglašenja gospodarskog pojasa na hrvatskom Jadranu, zatim sramotni projekt AFCO u Splitu, da ne nabrajamo dalje primjere sve to već danas definira našu budućnost, a da nije provedeno niti jedno sustavno istraživanje ne onoga što nam se može dogoditi, već onoga što nam se već događa. PLATFORMA 9.81 bavi se upravo tim problemima.
Ekološke udruge kao što su Dupinov san iz Zagreba ili EKO-KVARNER iz Rijeke, tj. Omišlja na otoku Krku, hvataju se u koštac s projektima kao što su DružbAdria, s projektima koji su dijelom prometa morem od jednog milijuna tona sirove nafte godišnje, s projektima koje jedno zatvoreno more poput jadranskog mogu zauvijek uništiti. Zbog objektivnog izvješćivanja o tim i sličnim temama, novinarka HTV-a Kornelija Benyovsky iz Zagreba dobila je otkaz, a prikazivanje priloga je zabranjeno. Demokracija? Da, tzv. tranzicijska demokracija koja je spoj socijalističke rigidnosti i neoliberalističkog licemjerja.
Niti spomenicima kulture, spomeničkoj baštini, ne piše se bolje. Već spomenuti AFCO u Splitu, projekt izgradnje velebnog hotela unutar zidina Dioklecijanove palače, zatim najavljeno rušenje industrijske arhitekture, ne samo naše, već i međunarodne baštine (skladišta unutar luke) u Rijeci, bezbrojni primjeri spomeničkih devastacija od Istre do Dubrovnika sve se to slaže u mozaik koji nam nije stalno pred očima, već tek povremeno, ali u dijelovima koje osvjetljavaju medijski reflektori i koji se nakon prolaska senzacije gase.
Tina Filjak-Juračić, bečka studentica arhitekture, na svojim fotografijama pokušava zadržati jedan dio stvarnosti dijela riječke luke, stvarnosti koje već sutra najvjerojatnije više neće biti. Slično će učiniti i Božo Jurjević iz Dubrovnika u svom estetiziranom video-radu "Đir" ili Tomislav Brajnović, zagrebačko-rovinjski (ili obrnuto) umjetnik svojim prisustvom/odsustvom detektirati stanje, ukazati, pokazati i melankolično, umjetnički nastaviti živjeti svijest o nemogućnosti promjena.
Dva su zvučna ambijenta kontrapostirana; onaj Žarka Violića iz Rijeke koji sadrži poetizirane snimke vjetra koji rezonancu i "zvučnost" nalazi u otporu jarbola jedrilica i onaj Igora Grubića iz Zagreba (sjetimo se Crnog Peristila)pod nazivom Sirenom broda protiv devastacije jadranske obale. U vrijeme otvaranja izložbe, te u dogovoreno vrijeme tijekom trajanja Salona , hrvatska će obala biti spojena putem svih radio-postaja identičnim zvukom brodske sirene, te stvarnim zvukovima sirena brodova u lukama. Naime, želimo li da Jadran i obala i dalje budu Mediteran kakav je nekada bio (što je i naziv jednog od radova Lare Badurine), moramo se opredijeliti jer naš dio Mediterana više nije "onakav kakav je nekada bio" - ili ćemo pristati na "umivenu korekciju realnosti" koju ćemo konzumirati putem medija, tj. bježati u predjele koji nisu zahvaćeni metastazom masovnog turizma (kao druga opcija bijega pred realnošću) ili ćemo se suočiti s oporom zbiljom alarmirajućih brodskih sirena.
Tertium non datur.

Berislav Valušek