Gildo Bavčević, splitski je medijski umjetnik mlađe generacije koji kao jedan od laureata prošlogodišnje ugledne likovne manifestacije Splitski salon, izlaže svoje nove radove u zagrebačkoj Galeriji Kranjčar koja je ujedno i pokrovitelj jedne od tri ravnopravne nagrade spomenute likovne smotre. Bavčević je već duže vrijeme poznat hrvatskoj likovnoj javnosti jer se svojim socijalno angažiranim performansima i video radovima nalazi u istinskom fokusu likovnih, ali i društvenih zbivanja. Ne bih Bavčevića nazvao aktivistom, premda će on tvrditi da je i to, jer u njegovom radu i ponašanju nema ni minimalne doze agresije što je aktivistima imanentno, već bih ga promatrao kao angažiranog umjetnika koji svojim radovima prije poziva na promišljanje, nego li na izravni bunt i revoluciju. Ono što ga prvenstveno zanima fenomen je novca, kao izvora i uzroka većine zla i nepravdi kojima obiluje naš svijet. Interes prema globalnom problemu, naravno sagledan iz hrvatskog diskursa, također ga razlikuje od dežurnih domaćih aktivista, jer njegova priča izdiže se nad lokalnim i zahvaća problematiku koja u potpunosti pripada današnjoj surovoj svjetskoj realnosti. Bavčević se ne bavi dijagnozom i uzrokom, već kritizira sekundarne manifestacije koje monetarna bolest uzrokuje, odnosno problematizira dominantne vrijednosne obrasce suvremenog društva. Performance Padaj silo i nepravdo izvodi uz tonove poznate revolucionarne budnice vezane za antifašističku borbu i socijalističku revoluciju tijekom 2. svjetskog rata. Osim te upečatljive revolucionarne pjesme, koja zaziva tada toliko prizivani pad imperijalizma, vizualna komponenta performansa. (Bavčević s megafonom koji emitira spomenutu pjesmu vezanim preko prsiju, uzdignutih ruku, korača gradskim ulicama a iz stisnutih šaka postupno propušta kovanice) asocijacija je na poznatu fotografiju narodnog heroja Stjepana Filipovića, obješenog od njemačke vojske 22.05.1942. godine u Valjevu. Čuvena je fotografija snimljena trenutak prije Filipovićeva smaknuća, kada on, već s omčom oko vrata, uzdignutih ruku i zatvorenih šaka kliče u slavu komunizmu i partiji te poziva na ustanak. Ta fotografija ima osobitu važnost ne samo stoga što se kao snažna poruka i spomen na borbu protiv fašizma nalazi na ulazu u zgradu Ujedinjenih naroda u New Yorku, već i zato što je po njoj možda ponajbolji suvremeni hrvatski kipar, Vojin Bakić, modelirao jedan od svojih najznačajnijih i najvažnijih spomenika. Taj je spomenik tijekom posljednja dva desetljeća u Valjevu u više navrata oštećen, a Filipovićeva bista u istom je gradu 1991. srušena. Iste je godine u rodnom gradu S.Filipovića, Opuzenu, miniran njegov spomenik (rad Mire Vuce i Stjepana Gračana). Gildo ovim svojim performansom, između ostalog, progovara i o tim vandalskim činima kada su se u našoj vrlo bliskoj prošlosti u ime ideologije i politike rušili spomenici, a da zaslijepljeni počinitelji uglavnom nisu ni znali zašto i kome ih ruše. Uništavanje spomenika krajnje je barbarski čin, jer dok danas s pravom i gnušanjem osuđujemo Talibane i ISIL ne vidimo ili ne želimo vidjeti što nam se događalo i događa u vlastitom dvorištu. Idolopoklonstvo je prokleo i sam Jahve na Svetoj gori Sinaj, a da li je ono ideološko – političke ili isključivo materijalne provenijencije potpuno je nebitno. O tome u ovom do minucioznosti izbalansiranom i slojevitom performansu progovara Gildo Bavčević, ali performans autorovim hodom, emitiranjem glazbe i ispuštanjem novčića tek započinje. Naime, taj novac prosipan po ulici postupno će sakupljati građani koji su se slučajno u vrijeme performansa tamo našli. Saginjući se i uzimajući sitniš s ulice ukazuju na svoje mizerno materijalno stanje, ali se ujedno i klanjaju novcu kao jedinom priznatom autoritetu zbog kojeg će izbrisati vlastiti ponos i minimum samopoštovanja. Vratio bih se ovdje još jednom Stjepanu Filipoviću. Legenda kaže da mu je u zarobljeništvu izvjesni njemački bojnik Paul postavio pitanje zašto je postao komunist, na što mu je Filipović odgovorio da bi to postao i on, da je poput njega postavljao gromobrane na tvorničkim dimnjacima za 10 dinara dnevno.
Dakle, novac je pokretač svega. Nije ideologija zbog ideje, već zbog novca kojeg obećaje svojim sljedbenicima što je bilo i ostalo svojstveno svim svjetskim revolucijama. Gildo je svjestan te činjenice te se i zbog toga njegov likovni jezik poprilično razlikuje od akcijonaškog i agitatorskog izražavanja. Premda smo takav izraz danas skloni nazvati aktualnim umjetničkim govorom, mišljenja sam da izravna agitacija po defaultu ne pripada području umjetnosti, jer umjetnički je diskurs oduvijek bio nadgraditi, upozoriti i komentirati a upravo to svojim likovnim manifestacijama čini Gildo Bavčević. Umjetnik novčanoj tematici posvećuje niz svojih performansa i video radova poput putujućeg performansa Profit vs.Dobrobit, gdje s kapuljačom navučenom preko glave, udarcima malja postupno uništava kovanicu do neprepoznatljivosti, svevši je na amorfni komadić metala čime jasno ostavlja poruku što novac ustvari jest. Izvodivši taj performans u više zemalja uvijek je koristio valutu domaćina, a rad predstavlja i izvjesni work in progress jer ga Gildo želi i dalje izvoditi kao svojevrsnu opomenu i vlastiti obračun s monetarnom politikom. Ta serija performansa u kojima autor problematizira novac, odnosno njegov socijalni, ekonomski i politički diktat, nije samo impresivna po jasnoj poruci koju nam umjetnik kazuje, već i po svojoj izvedbenoj snazi. U svaki performans Gildo unosi punog sebe te sugestivno svjedoči da u potpunosti stoji iza narativa sjajnih simbolično - metaforički osmišljenih konotacija. Slično je i s interaktivnošću jer Gildo ne agitira i ne traži sudjelovanje, već svojim sugestivnim nastupom jednostavno prisili ljude da se često i nesvjesno priključe njegovoj izvedbi te da na taj način postanu integralni dio umjetničkog čina.
Video rad i tri video preformansa izloženi na ovoj, njegovoj prvoj zagrebačkoj samostalnoj izložbi, ne problematiziraju novac diskursom svojstvenim ranije opisanim umjetnikovim akcijama. Polje interesa monetarne problematike Gildo je od izravne komunikacije prenio na višu razinu, gdje financijska moć naizgled neprimjetno upravlja ljudskim i prirodnim resursima. Izloženi radovi govore o narušenom odnosu čovjeka s prirodom, odnosno o njenom postupnom odumiranju, kao i o odumiranju značenja Europske unije. Premda izravno te dvije teme nemaju nikakve veze, ono što ih čvrsto povezuje dakako je novac. Financijska moć koncentrirana je u rukama korporacija koje upravljaju današnjim svijetom te pomoću nje nadilaze sve ideološke i političke granice. Bahatim moralnim nakazama koje se nalaze na čelu tih korporacija nije dovoljno da manipulirajući financijama nadziru europsku i svjetsku ekonomiju, odnosno upravljanje političkim tokovima, već žele i od prirode učiniti sebi potpuno podložan resurs.
Na kamenu koji izvire iz vodene površine okružene visokim stijenama, Gildo mehaničkim pokretima glavom udara u njega čime istovremeno remeti zvuke prirode, kao što ih i akcentira. Pokreti koje čini ujednačeni su kao i ritam kojeg stvaraju te autor postaje izvjesnim strojem, robotom koji vrši isključivo jednu radnju. Iako gol, Gildo glavu štiti plastičnom kacigom kakva se danas koristi prilikom zaštite na radu, čime i nepogrešivo radnju smješta u današnje vrijeme, sadašnjost koja od ljudi stvara poslušne mašine, a to želi učiniti i s prirodom. Ovaj autorov performans nije samo opomena ljudima gdje i u kakvom okružju žive, već je prvenstveno izvjesni hommage prirodi, odnosno upozorenje da se suvremenih tekovina civilizacije i te kako treba bojati. Taj umjetnikov čin u biti je ritual, totemsko klanjanje i rudimentarni obred, onakav kakav su ljudi obnašali dok su živjeli u simbiozi s prirodom, što je danas sve rjeđi slučaj. Sljedeći video rad, ironično nazvan U suradnji s prirodom, pokazuje da opomena nije koristila. Vjetar njiše grane na velikom stablu, ali umjesto lišća trepere plastične vreće koje je taj isti vjetar nanio s obližnjeg smetišta. Plastične vreće u rukama nosi i rijeka izbjeglica koja se nezaustavljivo kreće prema državama Europske unije, prvenstveno Njemačkoj. U Grčkoj, najjužnijoj državi Unije ovih se dana odvija prava izbjeglička drama, a ona je sama postala štitom partikularnih europskih interesa zbog kojih mora kršiti svoja humana načela. U srpnju mjesecu prošle godine ta je država zbog svojih financijskih problema bila ucijenjena od Unije, a taj ceh sada obilato plaća. Vidjevši što se dešava, Gildo odlazi u Grčku, na lice mjesta, te u suradnji s mladom glumicom i performericom Tinom Keserović snima video rad Europa spava, u kojem ženska figura, kao alegorija Europe, mučno i zamuckujući, sporo poput uspavanke, pjeva Beethovenovu Odu radosti na originalnom njemačkom jeziku. Ispred njenog nagog tijela je zastava Unije, a umjetnik, sjedeći polugol, plavom bojom prekriva europske žute zvijezde, dok sve ne nestanu i stope se s pozadinom. Rad je sniman noću, na nekom atenskom brežuljku s kojeg se jasno vidi crvenkastom svjetlošću obasjan Partenon i Akropola, simboli rađanja europske civilizacije. Crvena boja dominira i posljednjim radom na izložbi nazvanim Buđenje Europe. Gildo sada u crvenom kostimu super junaka, ispred jednako obojene zastave Europske unije, crvenom bojom prekriva tijelo žene odjevene u boje njemačke zastave. Stojeći na bijelom podestu, žena nevoljko izvikuje stihove pjesme ''Krvavo crvena zastava'' odnosno njemačku varijantu popularne talijanske proleterske pjesme ''Bandiera rossa’’. Za to vrijeme, Gildo je gotovo udara rukama natopljenim crvenom bojom da bi je kasnije mazao iscjeliteljskim i zaštitničkim pokretima, dok na kraju žena iscrpljena i u potpunosti prekrivena crvenom bojom ne padne na podest. Taj performans simbolizira prešutno preuzimanje vodstva Europske unije od Njemačke, kao i lidersku ulogu njene kancelarke Angele Merkel u aktualnoj izbjegličkoj krizi. Performans je, dakako namjerno, izveden u njemačkom gradu Jeni, gdje je prvi put, 1919. godine, predstavljena službena njemačka zastava crne, crvene i žuto-zlatne boje, a koju su nacisti, 1933. zamijenili crno crvenom zastavom s apliciranom svastikom. Danas u Jeni, kao i u većini gradova s područja negdašnjeg DDR-a nacistički pokret buja i raste, a gotovo su svakodnevna paljenja azilantskih domova i demonstracije protiv stranaca. Da li ovaj Bavčevićev performans kojim dominira crvena boja zaziva uređenje Europe na humanijim principima Marx-Engelsovske provenijencije ili iskazuje strah od mogućnosti tvorbe Četvrtog Reicha? Odgovor nije jednostavan kao što nije niti imalo izvjesna budućnost Unije. Izbjeglička kriza veliki je ispit prvenstveno za humanitarne vrednote koje su ugrađene ne samo u Ustav Europske unije već i svih civiliziranih država, ali da li će pobijediti te humane vrijednosti za koje se Gildo Bavčević u potpunosti iskreno i požrtvovno zalaže ili će bitku ponovo dobiti prljavi tokovi novca, na čije posljedice umjetnik permanentno i sistematski upozorava, vidjeti će se u skoroj budućnosti.
Mladen Lučić
ŽIVOTOPIS
Gildo Bavčević (Split, 1979) multimedijalni je umjetnik, autor performansa, video performansa, video instalacija, kratkih filmova, dizajna zvuka. Uz četiri samostalne izložbe aktivno sudjeluje i na brojnim grupnim izložbama i festivalima u zemlji i inozemstvu kao što su: Red Eu, Germany, Kunsthof Jena, Germany, Coexistance For A New Adriatic Koine, arTVision, Pino Pascali Foundation, 24. Soral Ose Art (Geneva), Mediterrane 16. Bijenale mladih umjetnika Europe i Mediterana (Ancona), Video Dumbo Festival eksperimentalnog filma (New York) te brojnim drugima. Dobitnik je nagrade na 39. Splitskom Salonu za video performans Plastični čovjek stroj i dobitnik prve nagrade na 46. reviji hrvatskog filmskog stvaralaštva za dokumentarni film Mreža solidarnosti s kojim je magistrirao 2013. MA filma i medijske umjetnosti na UMAS-u gdje je stekao zvanje asistenta. Član je Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika i Hrvatske udruge likovnih umjetnika Split.
Video Arhiv:
https://vimeo.com/gildo
