U Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti s istinskim zadovoljstvom izabrani su, u svojstvu suradnika, dvojica kipara i slikara iz mlade garde hrvatskih umjetnika, Kažimir Hraste i Kuzma Kovačić.
Obojica su u hrvatskom umjetničkom prostoru uzrokovali poštovanje i znatiželju svojim smionim, neobuzdanim zalaženjem u novi kiparski govor, prostor i strukturu, u kojima se isprepleću paradoksi: zemlja, glina, drvo i bronca, medaljoni, novčanice i golemi spomenici, tradicija i suvremenost, religiozne ekspresije, patetika i simbolika, strast i mirnoća, krikovi i ljepota.
Razlikuju se Kovačić i Hraste u mnogočemu. Hvaranin i Omišanin. Vratnice hvarske katedrale i Petar Svačić na Miljevcima. Ali razina njihovih postignuća je visoka.
Grad Split, u kojemu su djelovali kipari i slikari hrvatskih, europskih i svjetskih reputacija, ulaskom u Akademiju Hraste i Kovačića potvrđuje se kao kolijevka talenata i slavnih stvaralaca.
Splitski Zavod za znanstveni i umjetnički rad HAZU-a izborom Kažimira Hraste i Kuzme Kovačića u akademijine suradnike, jača svoj tim u kojemu su sada četvorica redovitih akademika i šest suradnika trajno nastanjenih u Splitu.

      Akademik Davorin Rudolf

 

 

Dva kipara u Splitu

Kipari Kažimir Hraste i Kuzma Kovačić žive i djeluju u Splitu već više od tri desetljeća. Hraste je djetinjstvo i mladost proveo u Omišu a Kovačić u Hvaru. U Split su se “vratili” nakon završena studija na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Danas su obojica redoviti profesori na Umjetničkoj akademiji u Splitu. Za članove suradnike Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti izabrani su 2012. godine. Upravo je to povod da se zajedničkom izložbom predstave u Zavodu za znanstveni i umjetnički rad HAZU u Splitu.
Iako je njihov stilski izraz posve različit, može se reći da su se i Hraste i Kovačić formirali u ozračju dalmatinske tradicije i mediteranskoga duha u širem smislu. Utoliko je upravo Split imao važnu ulogu u njihovom sazrijevanju i u genezi njihova umjetničkog stvaralaštva, u prvom redu kao živo središte u kojemu se, kao nigdje drugdje na hrvatskoj obali, tako složeno, istovremeno harmonično i kaotično, prepliće lokalno i univerzalno, prošlo i suvremeno, tradicionalno i avangardno. Već pri svojim prvim izložbama dočekani su pohvalama stručnjaka, razumijevanjem i iskrenim zanimanjem ljubitelja umjetnosti, pa i šire javnosti. Jednoglasno i nepodijeljeno prepoznati su kao istinski talenti koji su se tijekom vremena, ustrajnim radom i brojnim djelima predstavili kao najtalentiraniji kipari svoje generacije na prijelazu stoljeća, u vrijeme sutona socijalizma, domovinskoga rata, hrvatske države i njezine neoliberalne društvene stvarnosti. Djelatnost im nikada nije bila kabinetska, introvertirana i samodostatna: kao što je publika tražila njihove nove radove i radovala se uspješnim ostvarenjima, tako su i oni inzistirali da se njihova djela “usele” u domove, crkve, gradske prostore i krajolik. Upravo je Kuzma Kovačić u tom smislu amblematska ličnost. Ne samo da je podigao spomenike nekim ličnostima koje su obilježile naše vrijeme nego je po njegovoj zamisli podignut i Oltar domovine te izrađene kovanice hrvatske kune.
Dok je Kovačić, po vlastitom iskazu, pošao od pretpostavke da obnovi hrvatsko kiparstvo djelima koja spajaju tadiciju i suvremenost, dotle je Hraste od samoga početka bio sklon radikalnijim oblikovnim postupcima i istraživanjima na zasadama kubističkih i konstruktivističkim tendencija. Spajajući i slažući drvene daske, letve i grede povezao je geometrijske i antropomorfne dijelove u jedinstvene cjeline, neovisno radi li se o tradicionalnoj kiparskoj formi, instalaciji ili reljefu. Tako je naime bilo na početku njegova djelovanja, u reljefima i portretima koje je modelirao i gradio u drvetu te ih zatim, ponekad smiono bojio crnim, sivim i bijelim tonovima, otkrivajući hrapavu i nedovršenu površinu materijala. Na taj je način ostvarivao vlastiti program u kojemu istraživanje strukture djela i mogućnosti materijala zauzima središnje mjesto. Postupno je počeo koristiti i druge materijale, željezo, žicu i staklo što mu omogućuje da započeta istraživanja o konstrukciji i strukturi djela radikalizira. U sadašnjim, monumentalnim formama koje je nedavno izložio u Galeriji umjetnina nastavio je i produbio već ranije naslućene opsesije: u napetoj ravnoteži Hraste želi povezati geometrijsku i antropomorfnu liniju konstruirajući djela koja se ne nameću čvrstinom i masom nego širokim, ponekad oštrim a ponekad meko zaobljenim linijama koje u nemirnom ritmu pokazuju ludički karakter i neograničeni, neslućeni optimizam.
S druge strane Kovačić je, kao rijetko koji njegov suvremenik, uronjen u tradiciju, u povijest i literaturu, u vjersko i nacionalno iskustvo. Ali posezanje u prošlost, prizivanje tradicije, u njegovu slučaju mjera je modernosti u kojoj se dokida razdioba apstraktnog i figuralnog, mimetičnog i simboličnog. Poigravajući se s izabranim motivima, on zapravo pokazuje vlastitu osjetljivost prema prošlosti uz čiju pomoć propituje kiparske mogućnosti u datom trenutku. Imenujući djela poetskim nazivima Kovačić je i samom sebi i nama ukazao da su granice kiparstva i u tom segmentu dokinute. Upravo u tom kontekstu njegove jednostave forme rađene u staklu, zemlji, pamuku, drvetu… postaju simboli, asocijacije i metafore pokazujući na koji se način može oživjeti drevna starina. Posvojio je i krajolik unijevši ga ne samo u reljefe (npr. Vratnice hvarske katedrale) nego na taj način imenuje i vlastita djela (Na hrvatskom žalu, konac VI. stoljeća; Hodočašće u Svetu zemlju, Suton u zaljevu hrvatskih svetaca…). U njegovu oblikovnom svjetonazoru krajolik je istovremeno i duhovna stvarnost u kojoj se taloži sama bit ljudskoga postojanja i narodnog opstanka.
Prisutnost Kažimira Hraste i Kuzme Kovačića u Splitu je dragocjena. Ne samo da su se u toj sredini formirali nego su formirali i sredinu u kojoj djeluju i kao kipari i kao učitelji brojnim studentima. Istovremeno su pomogli da se u njoj sačuva svijest o vrijednosti umjetničkoga stvaralaštva te da održi predvodničku ulogu koju je uvijek imala kada je kiparstvo u pitanju. Upravo su otud mogli svojim djelima oplemeniti ne samo kulturna središta, Zagreb, Šibenik, Rab i Hvar nego i one hrvatske prostore koji sve do najnovijih dana nisu posjedovali značajnijih umjetničkih djela. Remek djelo Hrastine dosadašnje kiparske prakse “Kralj Petar Svačić” nalazi se na Miljevcima iznad visovačkoga samostana na rijeci Krki dok je Kovačić netom dovršio monumentalni kip sv. Ilije za Stolac u Hercegovini.
Usidreni u duboku kulturnu prošlost i umjetničku tradiciju mediteranskoga zavičaja Hraste i Kovačić s velikim ulogom i iznimnom kreativnošću oblikuju hrvatski kiparski izraz te su na taj način, posve opravdano, uspjeli postaviti kriterij i mjeru suvremenoga likovnog stvaralaštva.

      Akademik Radoslav Tomić