Izložba "Tu i Tamo" rezultat je međužupanijske suradnje međimurske i splitske strukovne udruge likovnih umjetnika čija je temeljna namjera međimurskoj publici predstaviti radove 11 autora koji žive i rade u Splitu, mlađih od 35 godina.

Kao izbornik odlučio sam se na autore do 35 godina mladosti iz razloga što držim da je kroz samo jednu izložbu (limitiranu naravno uz to i gabaritima izložbenog prostora) nemoguće predstaviti dugogodišnji rad Udruge koja ima cirka 250 članova, a da se pritom čovjek stalno ne susreće sa dilemom da li je selektirajući brojčano velik predložak od 250 članova, možda mogao i bolje.......... Zato po godinama mlađi autori, ali ponajprije jer mislim da njima ovakva izložba daleko više znači u afirmaciji vlastitog rada. Ovom prigodom dakle, polazište mi nije neki poseban koncept određenog profila - osim možda utoliko što je svako predstavljanje u startu koncept sam po sebi.

Osim navedenog, razmišljajući o projektu, želio sam kroz relativno mali broj autora ostvariti prisustvo što većeg broja formi izraza na izložbi i to od: grafike, slikarstva i kiparstva preko prostornog crteža i instalacije do videa, filma i multimedije rukovodeći se načelima: prožimanja medija i njihove međusobne uvjetovanosti karakterističnim kako za sva minula vremena i razdoblja, tako i za suvremenost u kojoj jesmo. Izloženim radovima želja mi je prezentirati i komprimirani ekstrakt difuzne i fraktalno dekonstruirane stvarnosti koja nije samo obilježje Splita, ali naravno i uvjetno rečeno različitosti koje Split kao uostalom i svaki zasebni i cjeloviti mikro prostor planeta ima kroz određene posebnosti.

Na imenu izložbe "Tu i Tamo" toplo se zahvaljujem Nađi Marković, izuzetno vrijednoj djelatnici splitskog Hulu-a koja je jednostavno i točno imenovala ovu izložbu, bez pretenzija da baš tim imenom izložba bude imenovana. Jednostavno i točno, ponavljam. Jer tu smo i tamo smo ma kako god to naizgled paradoksalno zvučalo. A gdje smo trenutno ponajviše zavisi od nas samih. No recimo i nekoliko riječi i o autorima i njihovim radovima na ovoj izložbi.

"Kadar", rad Kristine Restović je fragment njenog višegodišnjeg proučavanja grafičkih tehnika i njihovih mogućnosti. Ovom prigodom izložena je traka grafičkih listova, isječak znatno duže trake koju zbog naravi skupne izložbe nije moguće u cjelosti prezentirati. Otisnuti grafički listovi potpuno se poklapaju s definicijom animacije koju je dao Lev Manovich: " Animacija stavlja u prvi plan svoj artificijelni karakter, otvoreno priznavajući kako radi sa slikama koje su jednostavni prikazi (u ovom slučaju krupni plan majice u prostoru sobe op.a.). Njen vizualni jezik diskretan je i diskontinuiran: likovi predstavljeni poopćenim linijama kreću se po statičnim i detaljnim pozadinama, pokreti su nepravilni i fragmentirani, a prostor je konstruiran različitim slojevima slika". Ritam "Kadra" priziva stripovsku razradu priče, te je iz kompletnog materijala autorica napravila i tečnu interaktivnu animaciju na računalu, ostavljajući gledatelju prostor za samostalno povezivanje uzastopnih prikaza. S druge strane, ovi grafički listovi su potpuno nepomični i potpuno materijalni; papirnati objekti s prikazom, reljefom, teksturom i bojom, napravljeni ručno i animirani zanatski. Dobar primjer: istrajnosti, zanesenosti, strpljivosti i zanatske vještine - osobina koje nažalost sve više postaju rijetke egzotične biljke u vrtu suvremene umjetnosti.

O radu Filipa Rogošića najradije ne bih ništa pisao i to iz jednostavnog i prilično prizemnog razloga što svojom poetikom i jednostavnošću na svim razinama ova skulptura budi u meni onaj tako lijepi osjećaj čistog užitka koji se nepokolebljivo i sa puno umješnosti odupire svakom pokušaju deskripcije kao potpuno suvišnom naporu. I ne samo to. Ona zrači suptilnošću koja, barem meni, svaku ljudsku pojavu u izložbenom prostoru obilježava kao iritirajuću smetnju, premda joj je čovjekov progres na Zemlji sa svim po samog sebe degradirajućim posljedicama u fokusu. Naznačen kockom, tom čisto ljudskom umotvorinom bez pandana u prirodi, te njenom zgužvanošću - progres se vještinom dobrog crtača (što ovaj autor zasigurno jest) bez prevelike ilustrativnosti dovodi u pitanje. A da čovjek kontinuirano i vrlo predano, zaslijepljen samim sobom, uništava ono isto stablo sa kojeg je po predaji jednom davno smjelo sišao, danas je potpuno očigledno. Zgužvani ratio caruje, ali ne vlada. Niti samim sobom, a kamoli sa nama. I to je lijepo. Ako zbog ničega drugog onda zluradu vremenu usprkos "Alea iacta est !!!!"

O sumanutom ratiu i poziciji ljudskog ega koji planet na kojemu prebiva kao neuredni podstanar naziva Zemlja, mada svi znamo da bi ga s obzirom na njega samoga primjerenije bilo zvati Voda, govori i rad Vojina Hraste "Golf-A". Ova predimenzionirana skulptura je gotovo minimalistički nadrealni refleks onoga na što se odnosi. Možda nećete imati takav dojam kad se suočite sa njom zbog njenih dimenzija, ali što je nekoliko metara visine u odnosu na nekoliko stotina tisuća kilometara ljudske: pohlepe, gramzivosti, nezasitnosti i ostalih brutalnih ekspresija imperijalizma na čijoj je pljački izgrađena zapadnoeuropska i sjevernoamerička demokracija. A golf? Imperijalna igra kod koje je najvažnije u što manje poteza pogoditi rupu koja se kao cilj nazire u daljini. To što osjećamo ili pokušavamo osjetiti udaljeni cilj izdubljen u Zemlji, a da pritom upirući se o nju samu ne osjećamo rastući ponor pod nogama vlastite egzistencije na njoj, držeći kako do kataklizme ipak neće doći za našega života, činjenica je koja sama za sebe jako puno govori. Izgleda da se nameće doživljaj stvarnosti u kojemu je najvažnije poentirati i pobijediti i to sad i ovdje. Ako želja nije trenutno ispunjena, nema niti zadovoljstva. Sve ostalo je u tom svjetonazoru neka daleka i maglom obavijena budućnost od koje čovjek može imati samo glavobolju pa o njoj najbolje niti ne razmišljati previše. Osjećate li se u svojemu životu kao na svojevrsnom proputovanju od točke A do točke B rješenje za životno osvježenje jest: "Igrajte golf!!!!"

No vratimo se u zatvoreni galerijski prostor i silnice unutar njega. Iza velikih riječi često stoje mali ljudi, pa ih treba s mjerom koristiti da se ne bi otsklizali u banalno i stereotipno. Banalnost i stereotipnost. Prestrašno zvuče već na razini riječi, a kamoli svakodnevne živuće stvarnosti. Mislim da su njih dvije uz komarce, najdosadnije i najupornije pošasti koje stalno vrebaju i nikad ili gotovo nikad ne odustaju od svog nauma da nam se napiju krvi. Najčešće kad spavamo, ali u zadnje vrijeme napadaju i kad je čovjek potpuno budan. Može li u tom kontekstu galerijski prostor biti realni okvir nadilaženja svakodnevnih tegoba i izlaz ka njihovom rješavanju? To pitanje "visi" u auri rada Lorena Živkovića Kuljiša indikativno nazvanog: "Prostor nadilaženja". Njime autor (koji prvenstveno kao kipar propituje odnose i strukturu materijala) indirektno i bez intencije, kroz suodnos čvrste postojane kiparske materije i fluidne disperzivne video slike, te prostornog crteža kao granične linije koja povezuje realni sa svim moguće "dohvatljivim" imaginiranim svjetovima otvara mogućnost koju često držimo nerealnom. Iako ljudski duh prolazi i kroz zidove kroz koje tijelo ne može proći i iako smo toga svjesni ipak smo često puta skloniji ograničenja doživjeti kao realni, a mogućnosti njihovog nadilaženja kao irealni prostor vlastitog življenja. Ovaj rad je za mene nenametljivo i precizno servirana činjenica da izlaz postoji i tamo gdje ga najmanje očekujemo. U umjetnosti naravno ako se radi o: banalnosti, stereotipnosti i analognim procesima, jer umjetnost ih ne trpi. O komarcima nešto više nekom drugom zgodom. Daleko im kuća.

Iz medija slikarstva, a na tragu stripa gromoglasno dolazi rad Vinka Barića "Dolazak barbarskih zecova". Kažem gromoglasno jer upravo je moj prvi susret sa ovom lijepom slikom izazvao gromoglasno smijanje. I ne samo moje. Vrijeme kažu liječi mnoge teške rane. Smijeh ih liječi sve, nadodajem. Dadaisti su to davno locirali kao činjenicu, ali i dan danas su nakon toliko godina još uvijek rijetke uši koje je čuju i oči koje je vide. Jer smijeh je znak neozbiljnosti, a nas su lijepo učili da je umjetnost sveta i ozbiljna. Smijati se u hramu umjetnosti gotovo je jednako blasfemiji i njenom izrugivanju, pa nije prihvatljivo ako je volimo. Sve obrnuto. Ako do sada niste imali prilike vidjeti stripove ovog autora, krajnje je vrijeme da to učinite. Kako? Jednostavno. Pozovite autora i organizirajte mu samostalnu izložbu stripa. Kao i barbarski zecovi on je ovdje i kad ga ne vidite, a njegov rad (naslanjajući se na poznatu sliku Otona Ivekovića) ovom zgodom sa neodoljivim šarmom iz jednog novog kuta sagledava etnogenezu stvarnosti u kojoj jesmo.

O terapetskom djelovanju umjetnosti govori i rad Marka Markovića "Adistia". Ovu instalaciju čini ormar unutar kojega se nalazi stolica za posjetitelja koji se u trenutku kad sjedne snima kamerom, a snimka s kamere putem projektora projicira na unutrašnju bočnu stranicu ormara, na blok papira u koji posjetitelj gleda kad sjedne - tako da ustvari gleda projekciju vlastitog lica ispred sebe. Na raspolaganju mu pritom stoje flomasteri u boji, pa svatko tko u ormar uđe može isprobati vlastito crtačko umijeće crtajući po projekciji vlastiti autoportret. Autor već samim naslovom rada (Adistia ili A di sti a? op.a.) u startu dovodi posjetitelja u situaciju da samome sebi postavi pitanje vlastite pozicije. Ono što se ovim radom nudi kao mogućnost jest kontinuirani rad na samome sebi, rad na podizanju kvalitete vlastitog života putem umjetnosti. Zbog toga uvlači posjetitelja u poziciju slikara koji slika vlastiti autoportret u intimi ormara. Preduvjet je naravno da svučemo sa sebe strahove i objesimo ih o vješalicu. Kad ste zadnji put pokušali nešto ili nekoga nacrtati? Ne sjećate se? Strah Vas je nečije kritike? Ne bojte se. Sjednite u ormar, opustite se i flomastere u ruke. Ni Jimmy Hendrix nije poznavao note, ako Vam to nešto znači.

"Pozivnica na večeru", autorski rad Duške Boban su digitalne fotografije dnevničkog karaktera prezentirane u Flashu koje dokumentiraju susrete/večere sa dragim ljudima i koje su dio istoimenog internet projekta koji tek treba biti realiziran. Ideja okosnica je ukazivanje na neprikosnovenu važnost intenziviranja komunikacije u eteru suvremene umjetnosti, bilo da se radi o komunikaciji umjetnika i publike, jedne forme umjetnosti s drugom, tradicije i suvremenosti ili hrvatske produkcije s umjetničkim aktualnostima iz svijeta. Digitalne fotografije biti će postavljene na internet kao prvi izložak buduće skupne manifestacije i kao povod za poziv na sudjelovanje drugim umjetnicima iz Hrvatske i svijeta, odabranima bilo po doprinosu web kulturi ili po senzibilitetu prema suvremenoj umjetnosti. Neće biti ograničenja podijelama na formu umjetnosti ili na tradicionalne i nove medije izraza, jer internet po svojoj prirodi ima sposobnost obuhvaćanja i promoviranja svih vrsta artefakata, kao što jednako pruža šansu i za osuvremenjivanje postojećih interpretacija povijesti umjetnosti. Kompletna korespodencija biti će objavljena na web-u u želji da se potakne otvoreni forum, te omogući što kvalitetnija komunikacija između samih sudionika, kao i ona sa publikom koja time aktivno sudjeluje u realizaciji cijelog projekta. Meni osobno je izuzetno drago da ovom prilikom mogu promovirati ovaj projekt s nadom da će u skoroj budućnosti doći do njegove realizacije.

"Hinterland" video rad Tanje Ravlić problematizira našu memoriju fokusiranjem na život ljudi u dalmatinskoj zagori koji uzmiče pred globalizacijskim nasrtajima, prijeteći potpunim iščeznućem. Duboko je intiman. Autorica polazi od vlastitih korijena. Ona svoju baku snimljenu u njenom svakodnevnom životu uzima kao ikonu i polazište istraživanja u kojem bez patetike propituje osobnu poziciju urbanog nomada. Rad je nastao za autoričinog življenja u Berlinu. Ne aludira, niti ukazuje već iskrenošću plijeni pažnju i evocira. Baka odgojena u jednom umnogome drugačijem svijetu od ovoga u kojemu snimka nastaje u pojedinim situacijama nije niti svjesna da je snimana što doprinosi autentičnosti. Zanimljivom montažom izbjegnuta je puka narativnost dokumenta jednog vremena na izmaku, ali i patetika nostalgije za nekim minulim, danas već pomalo egzotičnim vremenom u kojemu su: krave, koze ili pak kokoške bile domaće životinje koje su čovjeku podizale razinu kvalitete života, a ne tek likovi iz slikovnica sa kojima će se djeca budućnosti (nažalost u nekim krajevima već i danas) susretati isključivo u zoološkim vrtovima. Ponekad nažalost čovjek treba izgubiti, jer tek tada shvati što je imao. Odvojiti se od zemlje nije neki osobiti pothvat kao što neki misle. Pothvat je njoj se vlastitom željom vratiti. Jer mada daje sve, naizgled ne nudi ništa. Međimurci to dobro znaju.

Sasvim drugačiji mravinjak od onoga kojega možemo vidjeti na zemlji prikazan je u filmu Gorana čače "Škver blues". Prikazuje jedan prosječni radni dan radnika splitskog brodogradilišta. čovjek bi rekao da unutar tako zadatog okvira baš i nema nekih događaja koji bi mogli u formi filma plijeniti pažnju zanimljivošću. Možda bi to i bilo tako da je film radio netko drugi, jer od relativno malog ili velikog (kako Vam drago) broja filmskih uradaka domaće produkcije barem ja ostajem ravnodušan u najvećem broju slučajeva. Dosadni su, klišeizirani i patetični, a ponekad čak i loše odglumljeni. Bljak. Kod ovoga filma stvari stoje malo drugačije. Autor je poništio distancu između sebe i radnika i film snimio pogledom iznutra. Osim što ima izuzetno oštro oko i odličan osjećaj za režiju i montažu uspio je iz predloška jedne uobičajene, svakodnevne radne atmosfere ekstrahirati suštinu i obući je u gotovo trilerski zaplet bez konačnog razriješenja. Nakon prvog gledanja ovog filma poželio sam otići u škver barem na jedan dan što je pomalo čudna želja. Osobito sagledana očima ljudi koji su u njemu svaki dan i kojima ga je opravdano ponekad puna kapa. Nadam se da će ovaj mladi filmaš u doglednoj budućnosti imati priliku i za dugometražni igrani film. Ne znam kako on gleda na to (jer ga, trenutno mi pada na um, nisam to nikad niti pitao), ali meni bi kao obožavatelju filmske umjetnosti bilo jako drago da do toga dođe. Jednako kao što i jedva čekam pogledati novi Matanićev film prema Karakaševoj knjizi. Mada naravno dužina forme nije niti u kakvoj relaciji sa kvalitetom filma. Da ne bi bilo nesporazuma.

Luka Duplančić se na ovoj izložbi predstavlja multimedijalnim radom "Uzorci". Tvore ga tri frame-a unutar html frameset-a s mogućnošću skrolanja po x osi - od vrha do dna ekrana. Frame 1 "grimase" čini 90-tak fotografija (autoportreta), različitih grimasa/raspoloženja lica koji su tretirani kao uzorci grimasa lica. Frame 2 "riječi" čini određeni broj rečenica, uzoraka verbalnog komuniciranja različitih nivoa konfliktnosti/ophođenja. Frame 3 "kolaž" čini određeni broj uzoraka crteža, fotografija, video rezova koji tvore kolaž. Kolaž je sastavljen kao niz ugrušaka različitih simbola i raspoloženja. Nijedan od frame-ova nije moguće odjednom sagledati u cjelini jer vidimo samo ono što nam pružaju visina i rezolucija ekrana, odnosno skrolanjem postepeno otkrivamo kompletni frame. Kako na stranici (u pitanju je budući web site op.a.) nismo u mogućnosti skrolati sva tri frame-a odjednom već jedan po jedan otvara se mogućnost različitih kombinacija sadržaja među njima. Uz to dok frame-ovi 1 i 2 međusobnim kombinacijama opisuju širinu svakodnevne komunikacije, frame-om 3 autor groteskno kolažira šum onoga što nas okružuje. Dojam je tjeskoban iako dijelovi kolaža sadrže potpuno vizualno nevine elemente. Kombiniranjem sva tri frame-a dobiva se raspon raspoloženja u varijacijama od agresivnih do komičnih. Autor u ovom radu vješto koristi nadrealne alate bilježenja slobodnog protoka svijesti. Kontekstualizacija podsvjesnim fluktuacijama je potpuna i zato je usuđujem se napisati riječ o najkompleksnijem radu na ovoj izložbi jer i područje iz kojega izvire na površinu energično i slobodno jest samo po sebi izuzetno kompleksno. Lansiranjem u prostor web-a kao site će dobiti i kariku koja u off-line izdanju nedostaje.

I na kraju "Spectupator" i Luka Barbić. Pripremite se jer Spectupator dolazi polagano, ali sigurno ulazi u Vaš život. Htjeli Vi to ili ne. Bit će na tv-u vjerujte mi. On je software o kojemu već godinama mašta Vaš hardware. Njegova slava nije upitna, mada ne živi slave radi. Lijepo izgleda i mami istinom koja to nije. Ipak niti u jednom trenutku ne laže, a ponajmanje obmanjuje. S ukusom i mjerom se kuha, ali ako mislite da je jestiv - nije jestiv. Posjeduje mogućnost gotovo beskonačne multiplikacije i lijepo se osjeća kad probudi želju za posjedovanjem koja kune oslobađa poskoka u novčaniku. Ne bojte se. Neće Vas ugristi. Dapače, nahranit će Vas. Kupite ga čim ga ugledate. Luka će Vam ga rado prodati. I ne samo on. Ako ste makar i nakratko pomislili da je u pitanju daljinski upravljač iz kataloga - krivo ste pomisliti. Nije u pitanju daljinski upravljač iz kataloga. I ne pitajte autora iz puke radoznalosti o čemu je riječ, jer znamo da je radoznalost glave došla i Aristotelovom magarcu, a kamoli neće čovjeku. Uživajte u protočnosti izloženoj ispred i za Vas, kao što ja trenutno potpuno i nemjerljivo uživam u činjenici što ispisujem pretposljednju rečenicu ovoga teksta. Bila mi je čast i zadovoljstvo pisati ga.

Toni Horvatić

POVEZNICE:

• Sasvim obično/ritualno Izložba HDLU Međimurja, čakovec u Splitu
• Muzej Međimurja čakovec