Antun Maračić - Suvremena dubrovačka umjetnost

Glavno obilježje Dubrovnika našeg vremena - jest nesrazmjer između njegovog sjajnog povijesnog naslijeđa i sudbine u suvremenosti. Stvarni gubitak kontakta između povijesnog nacrta i sadašnje prakse rađa brojnim nesporazumima, u posljedici - nasiljem nad njegovom materijalno-duhovnom strukturom i, dosljedno, štetama različitih predznaka i intenziteta. Ono najvidljivije, devastacije su koje se događaju na dva načina: "prirodnim putem", uz stoljetno pasivnu ljudsku asistenciju (što je nedavno, poznato je, kulminiralo katastrofičnim događajima urušavanja amblematičnih gradskih mjesta poput rive, Orlandova stupa, apside katedrale, crkve Sv. Vlaha...) i aktivno, neposrednom aktivnošću ljudskog faktora - kombinacijom rušenja izvana (nedavna ratna prošlost) i recentnim graditeljskim aktivnostima. To jest, okrutnim penetracijama u staro arhitektonsko i urbanističko tkivo - dogradnjama, nadgradnjama, implementacijama novih materijala u zatečenu strukturu....
Osim konstruktivne fizičke, izostaje dakako i duhovna suvremena re-kreacija vrijednosti naslijeđenih iz prošlosti. Umjesto aktualnog doprinosa i kontinuiteta produkcije koja slijedi povijesni intenzitet i kriterije, dominantne su kulturne pojave koje bismo mogli nazvati proizvodima saprofitskog sindroma i kulturom incesta. Riječ je o svojatanju naslijeđa i njegova eksploatiranja bez stvarne produktivnosti, što je mahom mimikrirano sipinim crnilom hvalospjeva, oda i himni prošlosti, ljepoti i ekskluzivitetu mjesta; neobaveznim izrazima ljubavi te ponosa pasivnom činjenicom pripadanja Gradu i podneblju.
Naravno, konzekvenca takve psihologije i ponašanja nerijetko je i neugodna zatvorenost, ksenofobija, volja i praksa da se sve distribuira i krčmi "unutar zidina". Tako nastaje inkompetencija različitih odgovornih službi u ovom malom području velikih zahtjeva, što rezultira štetom koja se pridodaje već navedenim pojavama. Nadalje, takav je trend u neposrednom konfliktu sa sudbinom i značajem mjesta kao turističke destinacije par excellence, dakle onoga koje je osuđeno na ugostiteljsku aktivnost, pa tako i na neophodnu gostoljubivost i komunikaciju.
Pasatistička nagnuća koja se razvila pod težinom velike povijesti rezultiraju primjerima likovne kloake i muzeološkog horora, djelovanjem licemjernih mentora koji brinući o dostojanstvom grada od straha proskribiraju sve inovativne sadržaje. Čitav lokalni medijsko-prosudbeni pogon uglavnom je nesposoban i brani provjerene (čitaj - domaće, familijarne, beskonfliktne) vrijednosti, a suvremene sadržaje u boljem slučaju tek pasivno notira, češće nastoji osporiti, po mogućnosti getoizirati.
Gotovo petnaestogodišnja aktivnost Art radionice Lazareti tako kao da prolazi bez traga. Mišljenje arbitara lokalne povijesti umjetnosti i njihovi kriteriji kao da ostaju intaktni. Ipak, naravno, rezultati postoje. Programi Art radionice Lazareti, koji uključuju i stvaraju impozantan međunarodni promet umjetnika, glazbenika, kazališnih i filmskih stvaratelja, teoretičara svih provenijencija, ne samo da imaju svoju publiku, nego su inducirali i katalizirali postojeće domaće stvaralačke potencijale. Svi mlađi umjetnici koji su imali temeljne interne pretpostavke i volju za problemskim djelovanjem, uključujući i one akademski obrazovane od kojih su mnogi po sticanju diplome svoje prve izložbe imali u Otoku, oslanjali su se, surađivali i ohrabrivali radom pri ARL.
Danas je ARL, unatoč političkoj nemilosti i permanentnim opstrukcijama u realizaciji službenog statusa, a samim tim i nesmetanog rada, čvrsto strukturiran pogon s nacionalnim i internacionalnim referencama, sa zadivljujućom frekvencijom aktivnosti i programa, posebno ima li se u vidu minimalan broj ljudi koji ih osmišljava i ostvaruje.
Posljednjih nekoliko godina, ARL je dobila i svoj aktivan komplement u Umjetničkoj galeriji Dubrovnik koja koncentrirano razvija svoj program u vremenskoj amplitudi od početaka hrvatske moderne do naših dana, uključujući također i širok prostorni raspon - od lokalne, nacionalne do međunarodne umjetnosti. Većim i temeljito pripremljenim izložbenim projektima Galerija nastoji uspostaviti visoki standard prezentacije, uz imanentno ili izravno znatan didaktički moment. Prednost Galerije je da, uz masovniju animaciju školske djece, o novim umjetničkim oblicima informira i stariju, uz nju tradicionalno vezanu publiku. Rezultati jedne ankete provedene među publikom UGD, koju je recentno u okviru izložbe Dubrovnik - ovdje i drugdje organizirala umjetnica Andreja Kulunčić, pokazali su u tom smislu iznenađujuće rezultate i dragocjene spoznaje. Naime izložba sasvim suvremene međunarodne umjetnosti iz zbirke zaklade Thyssen-Bornemisza ocijenja je kao najbolja, neposredno uz, drugu po redu, najtradicionalniju izložbu, onu stalnog postava iz galerijskog fundusa. Taj podatak ulijeva optimizam, jer, nasuprot svim predrasudama o njezinom okorjelom tradicionalizmu, ipak ukazuje i na otvorenost ovdašnje publike prema novim umjetničkim tendencijama.
U takvom društvenom, kulturnom i umjetničkom kontekstu, u međusobnoj interakciji povijesnih nedaća i progresivnijih nastojanja, djeluju umjetnici koji se ovom prilikom predstavljaju. Opirući se pogubnoj stihiji, promišljajući svoje vrijeme i prostor, primjenjujući suvremena sredstva, oni se eksplicitnije ili manje izravno referiraju na prirodni i društveni pejzaž koji ih okružuje. Ne ignorirajući dakle mjesto u kojem se nalaze, oni istodobno nastoje uspostaviti kontakt sa svijetom (umjetnosti).
Radovi Paska Burđeleza, Ivane Jelavić, Luka Piplice i Ivone Vlašić realizirani su u mediju videa. Svi oni, više ili manje izbjegavajući raskoš montažnih performansi, karakteristični dinamizam i bogatstvo efekata, koriste medij u njegovim gotovo nultim mogućnostima. Najčešće to je statična ili malo pokretna slika, s reduciranim motivom, temporalnom temom. Mahom riječ je o kontemplacijama prizora u kojem prirodni element ima glavnu riječ, kao što je slučaj s radom Ivone Vlašić petnaestak minuta autorica fiksira kadar u kojem je, uslijed atmosferskog događaja, nestao otok u lapadskoj uvali, sve do njegova ponovnog izranjanja iz eterične maglice. Luko Piplica također kontemplira zavičajni pejzaž, čineći to u dugotrajnim kadrovima različitih planova konavoskih čempresa koji fasciniraju jedinstvenošću svojih elegantnih crnih okomica, kao i množinom koja sirealističnost spiritualnosti prizora podiže na potenciju. Izoliravši ih u kadru i prikazujući ih u natopljenosti ozračjem, u bližim i daljim rakursima, polagano, bez ikakvih drugih događaja i motivskih dodataka, Piplica želi s gledateljem podijeliti očaranost prizorima koji uistinu kao da nisu sa ovoga svijeta.
Ivana Jelavić također se služi jednostavnim postupkom, snimajući prolazak velikog turističkog broda između Lokruma i Grada od jednog do drugog ruba statičnog kadra. Autorica, međutim, dodatno pribjegava montaži te vraća i provlači brod istim putem unazad, a prizor prati i uvijek ista glazba latinskoameričke provenijencije. Taj jednostavni prizor i tehnička operacija rezultiraju složenim dojmom koji uključuje poeziju mediteranskog podneblja, ali i apsurd zatvorenog kruga turističko-industrijskog procesa kojemu je Grad, predočen ovdje u svojoj minimalnoj naznaci, neprestano podvrgnut. Neprekinuta repeticija odlaska i dolaska uključuje dakako i druge, manje ironične i manje lokalne konotacije, ali bezizglednost-beskonačnost zbivanja upućuje i na stvarnu nepokretnost kao izraženu boljku upravo podneblja u kome se scena odvija.
Za razliku od ovo troje umjetnika koji kao polazište koriste tipične lokalne topose da bi, naglašavajući njihov značaj probili profanizirane opne, apostrofirali njihovu bit ili otkrili aspekte drugačije od očekivanih - Pasko Burđelez, inače, vrtlar po matičnom zanimanju, polazi od mjesta potpune suprotnosti, naličja idilične razglednice. Svoj kadar on pronalazi u odbojnom kantunu, mjestu s baterijom kontejnera za odlaganje smeća, te u tom ambijentu izvodi minimalistički performance: nasred prostora s kontejnerima Pasko dugo nepomično kleči, kao pred svetištem, kao pred oltarom. Koji je razlog tom autorovom činu u kojem spaja naturalizam i patos? Ne želi li nam on govoriti o stanju stvari bližem stvarnosti, raskrinkati kliše, pohoditi mjesto niskog stupnja atraktivnosti? Je li njegova statična molitva gesta hrabrog suočavanja, solidarnosti ili prigušeni vapaj?
Tina Gverović i Ben Cain, inače Englez, naturalizirani Dubrovčanin, zajednički rade u mediju prostornih intervencija, instalacija, spajajući prostore iz kojih dolaze s (pre)oblikovanim prostorom izlaganja. U ovom slučaju koristeći svjetlo i zvuk, oni prenose tekst koji je modificirana verzija turističkog vodiča Dubrovnika. Kako autori sami objašnjavaju "... tekst je usporen, pojednostavljen i ne čini se linearnim. Radi se više o apstraktnim sugestijama prostora i vremena , nego njegovim opisima. Naizgled stvorena su dva prostora koja postavljaju sljedeća pitanja: 1. Ovdje i sada - neposrednost galerijskog prostora kao pozornice. 2. Negdje drugdje - imaginarnog prostora koji nam je sugeriran putem zvuka i asocira na Dubrovnik (prostore grada). Zajedno, ova dva prostora se bave temama vezanim za fizičko i nematerijalno, stvarno i virtualno."
Fotografkinja Mara Bratoš nenametljivo evocira otmjenost davnih ladanjskih figura i prakse ovog podneblja. Njezini motivi najčešće su prijatelji i poznanici u vanjskim i unutarnjim prostorima pri čemu je međusobni odnos veoma naglašen. U lopudskom pejzažu ili enterijeru Grada, značaj portretiranih bitno korespondira s ambijentom. Odsutnost teških primisli, vedrina i ljepota, značajke su koje spajaju ljude i mjesto. Uvijek svjesni kamere njezini modeli poziraju, ali bez posebnog angažmana, bez egzibicionizma, smiješka, grimase... Pokazuju tek snošljivost prema činu snimanja koji je samo neznatna cezura u njihovom dnevnom itinereru. Elegancija i hladnoća, ljepota u kojoj su emocije u suspenziji, oznake su kako antiekspresije njezinih modela, tako i odmjerenosti pristupa fotografkinje. U toj pojavnoj indiferentnosti, međutim, projicira se duh autorice koja hladnoćom štiti vlastitu ranjivost, suzdržanost u komunikaciji stvar je duševne profilakse. Na način odbijanja, neprihvaćanja, nereferiranja... na inverzan način, ali nedvojbeno - radovi Mare Bratoš sadrže iskustvo ratne traume koja je žestoko obiljesžila ovo podneblje.
Za razliku od onih Mare Bratoš, fotografije Marka Ercegovića obilježene su uglavnom odsutnošću ljudskog lika. Marka zanima tišina pejzaža, a tehnološke penetracije u nj naglašavat će mahom u entropijskom izdanju. Često se u kadrovima pojavljuje cesta, panoi s njezinim znakovima, vozila. No, tu se ne slavi brzina i putovanje, prije da je riječ o nekoj neodlučnosti između kretanja i zastajanja, između izbora prirode i urbanog ambijenta. I upravo taj moment kolebanja na margini zbivanja, zamišljanje na granici različitih sfera, obilježava Ercegovićeve radove. U prilog tome govori i njegov video rad Vjetar - vrtuljak u kome odluku za kadar i zbivanje autor prepušta doslovce stihiji. Naime, kamera je fiksirana na dječjem vrtuljku kojeg na uzvisini Gradac iznad Dubrovnika naleti vjetra pokreću čas na jednu, čas na drugu stranu. Tako kamera, bez ljudskog predumišljaja koji se sveo tek na određivanje početne pretpostavke ovisno o jačini vjetra i smjeru njegova puhanja bilježi prizore oko sebe. Snimak pritom nije samo vizualan podatak nego i snimak ritma prirode,odnosno - elementa samog.
Slaven Tolj stvaratelj je upravo antejski fatalno vezan za Dubrovnik. U nastupima izvan Grada, nosio je sobom more, zemlju, prašinu, svjetlo golu supstancu podneblja na ready-made predmetima, kao materijal za svoje radove. No daleko od toga da se njegov pristup svodi na praksu sentimentalnog fetišizma. Naprotiv, Slaven je umjetnik koji, svojim strastvenim, ma koliko melankoličnim ulogom, denuncira entropiju, kako materijalne tako i ljudske supstance Grada, uspjevajući na zadivljujući način univerzalizirati lokalnu temu. Pritom služi se posve minimalnim sredstvima i gestama: kuglicom bulina, lampom, ili tek golom, posno fotografski dokumentiranom, percepcijom nekog slučajnog susreta stvari; slike koja je u stanju reprezentirati kompleks njegove ideje ili vizije.
U performanceima Slaven sublimira ideju žrtvovanja, iskupljenja i samonegacije koju na drugi, aktivistički način primjenjuje u svojoj organizacijskoj, animacijskoj i prosvjetiteljskoj aktivnosti voditelja Art radionice Lazareti. Bilo kojim medijem da se služi, defenzivnim postupkom Slaven ostvaruje materijalno skromno i pojavom neugledno, ali sadržajno snažno i karizmatsko djelo. Njegov škrti govor usvojili su i mlađi umjetnici, uspijevajući odmjerenošću geste, zajedno s njim, parirati brbljavosti problematičnih idioma lokalnog kolorizma u komercijalnim, stilski zastarjelim slikarskim inačicama.
Među njima su i autori koji čine ovu dubrovačku selekciju. Neki od njih su u nacionalnim i međunarodnim razmjerima afirmirani umjetnici, neki, barem zasad, malo poznati izvan lokalnih okvira. No, bez obzira na njihov društveni status, na te vanjske činjenice i odrednice, zajednički im je aktivan odnos prema umjetnosti i predmetu radnog interesa. Dok su neki od njih izravnije kritički (no nikad pamfletistički) raspoloženi, drugi su, naoko eskapistički, više okrenuti prema vlastitoj unutrašnjosti, ali često se te dvije orijentacije međusobno prožimaju. Zajednička svima, nadalje, svijest je o potrebi izbjegavanja praznog hoda kakav obilježava pasivnu produkciju estetskih proizvoda u kojima izostaje ono osnovno: stvarno mišljenje i želja za pokretom.
Svi ovi umjetnici, konačno, svjesno rade na opstanku duhovnosti mjesta, na rekreiranju njegove energije i vitaliteta. Istodobno, način na koji misle i izražavaju se, univerzalan je i prepoznatljiv svuda gdje se prakticira volja za stvaralačkom prisutnošću u vremenu.