Mislim da sam na početku svog izlaganja svima zainteresiranima dužan objasniti svoj koncept za ovogodišnji Splitski salon. Naziv koncepta je Grad. Zašto Grad? Iz vrlo jednostavnih razloga. Grad je okvir naše svakodnevice. On je prostor unutar kojega dišemo, živimo, radimo. Životno smo povezani s njim i sa svim sadržajima kojima je impregniran. On je podloga naših raspoloženja, uzleta i padova. Njegovim ulicama koračamo. Grad je mjesto susreta, razmjene informacija i dodira. Kako sa drugima tako i sa samima sobom. Sabirnica je zvukova i slika, te nositelj kolektivne memorije utisnute u arhitekturu i običaje. Zato je grad polazište ovog istraživanja, kojemu nije namjera dati odgovore već potaknuti pitanja, odnosno evidentirati barem dio svih onih pitanja koja nas svakodnevno podsjećaju da smo još uvijek živi. Nejunačkom vremenu usprkos, kako je to znao reći naš sugrađanin Ivan Meštrović, ali i jedinom vremenu kojim zaista raspolažemo - u okvirima onoga koliko čovjek zaista raspolaže sa bilo čime. Ne osjećati zato grad u svoj njegovoj raznolikosti znači ne osjećati svoju svakodnevicu, a bez toga teško možemo i pomišljati, a kamoli promišljati suvremenu umjetnost u bilo kojoj formi njezine pojavnosti. Zato sam poziv da aktivno, kao jedan od selektora, učestvujem u organizaciji 33. Splitskog salona shvatio kao poziv na afirmaciju Grada. Grada sa velikim početnim slovom. Ne mrtve strukture obavijene paučinom, već živog organizma. Kada je o Splitu riječ, a po mišljenju mnogih uključujući i mene - prelijepog grada sa dijagnozom akutnog začepljenja premazanog debelim slojem nataloženih nesporazuma s jedne, ali i mjesta naših malih i velikih radosti s druge strane. Nastojanja u ovom projektu su mi usmjerena u pravcu otvaranja dijaloga bez predumišljaja, davanjem prilike i povjerenja autorima koji žive u Splitu i koji umjetnost ne žive isključivo kroz izoliranost i idilu rada u ateljeu . Autorima koji ne robuju dogmi vlastite rutine, koji su u stanju podapeti nogu vlastitoj predrasudi i taštini, te koji u tom istom gradu nastoje preživjeti i kao umjetnici. A to svi znamo - nije nimalo lako. Osobito stoga što kultura (u svoj višeslojnosti značenja te riječi) danas u lijepoj našoj i nije na nekoj cijeni, a po količini ne-otkupa radova suvremene umjetnosti vjerojatno bismo zauzeli jedno od počasnih mjesta u Guinness-ovoj knjizi rekorda unutar zemalja koje ritam urbanog života poznaju još od antičkih vremena. Zašto je tako? Kako je moguće, i to po procjenama optimističnijih sugrađana, da samo 1.0 % stanovnika Splita (kao umjetnici ili kao publika) aktivno sudjeluje u onom dijelu njegovog života koji se odnosi na recentna događanja u području umjetnosti? Radi li se o sindromu odustajanja od vlastite stvarnosti ili nametanju besprizornosti osobnih beznađa onima koji još nisu odustali ili naprosto o lijenosti i slabom obrazovanju? Moramo li se i u 21. stoljeću vraćati na prosvjetiteljstvo iz 18-tog? Volimo li zaista grad u kojem živimo ili nam je on kavez sazdan od vlastitih neuspjeha, frustracija i razočarenja? I tako dalje i tako dalje. Svakako mi nije namjera lamentirati već afirmirati, pa u tom kontekstu projekt u startu u sebi nosi dozu modernističke angažiranosti, natopljene romantikom idealizma i vjere u svjetliju budućnost, ali samo kao nužnu metodologiju rada s obzirom na zatečeno stanje. Nikako kao cilj. Cilj mi je napraviti dobru izložbu suvremenih umjetnika koji žive u Splitu kao cjelovit projekt, ali istovremeno i kao integralni dio cjelokupnog Salona koji ove godine daje priliku i kolegama: Maračiću, Srhoju i Valušeku da sa radovima umjetnika iz njihovih sredina ili onih koji su svojim radom vezani na problematiku urbanog u kontekstu priobalnog, ravnopravno participiraju sa Splitom. Time po mome mišljenju ovogodišnji Salon širom otvara vrata komunikaciji (što je za svaku pohvalu organizatoru Hrvatskoj Udruzi Likovnih Umjetnika-Split), te nastoji pomesti prašinu ispred vlastitog praga koja se godinama gomila iz raznoraznih razloga, a ponajviše zahvaljujući ravnodušnosti u koju se ova nekoć cijenjena manifestacija uvaljala do grla. Ravnodušnosti - tom zadnjem utočištu predaje i predvorju mrtvila. Stanja goreg od smrti definitivno. Onoga što nas, usuđujem se govoriti u množini, zapravo ne zanima. Život nema alternativu. Hoćemo li u tom nastojanju njegove afirmacije kroz projekt suvremene umjetnosti biti uspješni ili nećemo? Može li kolo iz blata van ili ćemo još dublje potonuti zajedno s njim? Vidjet ćemo. Ovogodišnji Salon će to evidentno pokazati
.
A sada riječ-dvije o radovima umjetnika koje sam pozvao da sudjeluju na ovogodišnjem 33.Splitskom salonu i koji su se odazvali upućenom pozivu iako im to niti nužno donosi slavu, a ni novac. Novac pogotovu ne. Dapače, prije bih rekao da su se zajedno sa mnom upustili u avanturu prepunu neizvjesnosti i troškova, ali i dobrog raspoloženja. Koliko god čudno zvuči, čovjek se može dobro osjećati u situaciji kad mu se trošak lijepi na trošak, a da pritom nema nikakve sigurnosti da to što radi ima ikakvog odjeka i značaja izvan uskog obiteljskog kruga ljudi zainteresiranih za suvremenu umjetnost.

Da li je licemjerje uvjet preživljavanja? Što znači biti kipar danas u Splitu i može li se od kiparstva živjeti? Zašto je vještina izvedbe dospjela na tako niske grane prilikom vrednovanja suvremene umjetnosti? Odakle predrasuda da su unutar suvremenosti tradicionalni mediji izražavanja, poput skulpture ili slikarstva, anakroni ostaci prošlosti? Pitanja su to koja kroz svoj rad postavlja Loren Živković Kuljiš. Uz pregled recentnih kiparskih narudžbi - jednog odbijenog i jednog prihvaćenog prijedloga, te jednog rješenja u fazi prijedloga; autor izlaže i niz ilustracija potaknutih stripom - jednim od zadnjih bastiona u kojem se vještina još uvijek cijeni i koji ima vjernu publiku. Sjetite se Hermanna ili Moebiusa, da spomenem samo neke. I danas plijene pažnju iznova nas ostavljajući bez daha i barem nakratko nude mogućnost drugačije stvarnosti. Lorenova skulptura na tragu je stripa i otkriva vještog crtača.

Iz medija slikarstva, a na tragu stripa dolazi i rad Vinka Barića, vrsnog slikara i ponekad zaista urnebesno duhovitog strip crtača. Ako do sada niste imali priliku vidjeti Vinkove stripove, krajnje je vrijeme da to učinite. Slika Dolazak barbarskih zecova u Dalmaciju, sa neodoljivim šarmom iz jednog novog kuta sagledava etnogenezu stvarnosti u kojoj jesmo.

Obezglavljenost unutar iste kao posljedica ili kao sinonim svakodnevnog životnog ritma?. Dilema je to više-manje svih nas, a jasno je u svom radu promišlja Luka Duplančić. Da li je kolotečina pritom kompromis koji ne guši već omogućuje mogućnost igre; dječju zaigranost, predanost i ležernost? A ako jest, zašto nam onda tako teško pada da smo je skloni proglasiti smrtnim neprijateljem umjetnosti? Radi li se o još jednoj predrasudi za koju se ne sjećamo niti kada, niti kako smo je usvojili? Crtež je medij kojim ovaj autor provocira navedena pitanja. Obezglavljeni aktovi izloženi su kao dio kružne strukture koja se okreće oko svoje osi u potrazi za samima sobom. Nose na sebi biljeg stvarnosti koja nemilosrdno šiba i ostavlja fleke koje autor apostrofira naknadnom intervencijom auto lakom, ali isto tako nose i mogućnost naknadne reanimacije putem knjižica pričvršćenih tankom niti koja život znači i koje svaki posjetitelj, ako ga to osobito ne iritira, vrlo jednostavno može animirati prelistavajući ih palcem i tako im filmskom brzinom udahnjivati život.

Kolotečinu u smislu svakodnevnog, kontinuiranog životnog ritma problematizira i Valentino Bilić Prcić kroz medij fotografije. Red, Rad i Disciplina - znače li nam te riječi nešto više od otrcanih parola? Možemo li se bez reda, rada i discipline izvući iz provincijalnosti koja ih je zahvaljujući iskrivljenim interpretacijama odavno ismijala? Red je na Valentinovoj fotografiji sklad urbanih elemenata zatečen in situ, na ulici. Rad je fotografija jedne od splitskih urbanih ikona, obnaženog Svete Pankera sa decentno postavljenom kitom cvijeća na mjestu na kojemu je Adam po predaji nosio smokvin list. Sveto, koji je mnoge zadužio poštenjem i koji ne priznaje osvetu kao model komunikacije, mada je opravdanih razloga za nju imao kada je zbog ljudske pohlepe na ulici završio. Disciplina je iz donjeg rakursa snimljena c/b fotografija njemačke zastave. Ako samo na trenutak skrenemo svoju pažnju sa činjenice da se radi o sjajnoj fotografiji, i usmjerimo je na proces i muke koje Njemačka uz sav kapital kojim raspolaže prolazi u svojoj reintegraciji nakon pada Zida i ponovnog ujedinjenja, ne treba biti odveć pametan da se pretpostavi količina discipline koja je Hrvatskoj potrebna na njenom putu ekonomskog razvoja. Fotografije su otisnute na zastave, a zastave obješene na pola koplja. Zašto? Mislim da odgovor na to pitanje nije težak.

Kako van iz takove stvarnosti za koju, osim profitera i špekulanata, nitko nije zainteresiran? Pitanje Milana Brkića, dosljedno je njegovom poslovično preciznom detektiranju anomalija unutar stvarnosti koju živimo. Instalacijom Budući ljudi autor dotiče paradoks čiji smisao postojanja izmiče i koji nam se u manjim ili većim količinama kroz teatar apsurda svakodnevno servira. Kako to da u tako lijepoj zemlji živi toliko neciviliziranih ljudi? Dvije keramičke vrane, otac i sin, sa hrvatskom trobojnicom na trbuhu i veselim osmjehom na licu postavljene na kutiju s natpisom ens, što znači na suštinu / bit, svakako su bolja varijanta od onih ljudi koji se niti veselo smiju, niti imaju stav. Demagoga imamo napretek, a o biti i što ona u njihovim životima znači bolje niti ne pričati. Jer kao što je Lao Tse jednom zgodom kazao: Bolje upaliti samo jednu voštanicu, nego proklinjati mrak.

Koliki je pritom pritisak i koliki je prag naše izdržljivosti, svakako nije irelevantno pitanje koliko god to nekome može irelevantnim biti. Issa 3000-Uzgon je grupa autora koji interaktivnom audio-vizualnom instalacijom potiču ovo pitanje. Posjetitelj ima mogućnost izabrati razinu pritiska u rasponu od različitih vrsta mass-medijskog bombardiranja u kojem se koriste sve perfidniji oblici ostvarivanja marketinških strategija, do čulnih senzacija koje su samo naizgled bezopasne. Zanimljiva je i inicijativa ove grupe autora da se na otoku Visu, kao alternativa uobičajenoj praksi školovanja sučeli Art Survival Academy, koja bi u trajanju od godine dana kroz 15 kolegija pripremala umjetnike učeći ih svemu neophodnom za preživljavanje u svakodnevici: od borilačkih vještina do audio i video montaže.

Tehnologijom i njenom pozicijom u kontekstu svakodnevnog suočavanja sa njom bavi se i Rino Efendić kroz audio instalaciju 1700 sec. (Summa part 2.) unutar koje sučeljava zvukove svakodnevice prerađenim zvukovima provučenim kroz procesor. 1700 sekundi za 1700 godina grada. Uključujući tišinu kao integralni dio neprekinutog niza i konstantno se krećući međuprostorom između polja sintetiziranog i prirodnog, ambijentalnog zvuka stoljetne arhitekture. Za razliku od Summe, rada u kojem je propitivao odnos prema memoriji istražujući pritom i proces simulacije stare, tvrde analogne fotografske slike u situaciji kad se ona pretvara u digitalnu, kada postaje dio digitalne memorije - u ovom radu autor istražuje iste odnose ali u prostoru zvučne slike i njenog memoriranja. Jer, parafrazirajući Cage-a, kao što činjenica da netko ima audio kasetu ne znači da ima i zvuk, jednako tako niti to što ima hard disc ne znači da ima nešto opipljivo. Mada su kako dojam da je upravo obrnuto, tako i osjećaj posjedovanja dominantni. Možemo li svijest usmjeriti i zadržati s druge strane koprene koja brani da istinski vidimo i čujemo? Koja je pozicija montaže i što se pritom događa sa originalom? Može li se uopće više govoriti o originalu? Što se događa sa percepcijom u novim okolnostima digitalne revolucije? Pitanja su to koja se nameću bez autorovog insistiranja na bilo kojem od njih. Jer insistiranje je atak sam po sebi.

A kako zloćudnu formu atak može poprimiti, svjedoci smo bili mnogo puta. U jednoj od takvih situacija, a po razornosti zastrašujućih dimenzija, zatečena je i kamera Dana Okija koji u svom videu, između ostalih koristi i snimke rušenja tornjeva WTC-a snimljenih za njegovog boravka u New Yorku i ispijanja kave jednog sasvim uobičajenog dana u neposrednoj blizini događaja. Uobičajenog do udara prvog aviona. Autor u videu problematizira i stavlja u prvi plan pitanje pojedinca unutar urbanog kaosa, njegove moći odnosno nemoći i reakcije unutar zatečenosti. Da li smo u klopci i ako jesmo kako se iz nje osloboditi? Stvaramo li sami sebi klopku diveći se vlastitoj domišljatosti? Kako opipati Arijadninu nit i naći izlaz iz labirinta koji smo sami stvorili? Parafrazirajući Wols-a možda za početak ne bi bilo loše, kao što to Dan u svom videu radi, staviti povez na oči ako želimo progledati.

Jer koliko puta potpuno otvorenih očiju ne vidimo ništa ili gotovo ništa, a svakako nam stvari znaju promaknuti htjeli mi to ili ne. Što u životu jednog grada predstavlja jedan izgubljeni mačak? Bijeli, sa jednim plavim i jednim žutim okom. Usto gluh. Koliko je ljudi uopće primijetilo ili pridalo bilo kakav značaj, ako su i primijetili, ovom oglasu koji je jedne večeri zatekao Kristinu Restović zalijepljen na uličnim vratima kuće u kojoj živi, a sljedeće jutro osvanuo u lokvi na podu. Koliko je ljudi prešlo preko njega, a da nisu niti primijetili preko čega gaze? Autorica koristi ovaj oglas kao jednu u nizu sličica koje prikazuju koračanje i koje su otisnute na platnu rastegnutom preko ulice poput reklamnog panoa. Ako znamo da je filmska brzina 24 sličice u sekundi, jasno je da se radi o treptaju oka, jednom kratkom vremenskom isječku unutar kojeg je smješten naš izgubljeni mačak. Cijeli jedan život u jednom jedinom djeliću sekunde. Istaknuti jedan takav naoko beznačajan događaj i izdignuti ga na svima vidljivo mjesto svakako je plemenit čin, a hoće li izgubljenom mačku pomoći da nađe put do kuće ako već nije - ostaje neizvjesno.

Naoko beznačajnim događajima bavi se i Tanja Ravlić. Radi audio zapise uobičajenih obiteljskih okupljanja u dane fešte i u dane kad je kuća puna ljudi bez obzira da li je fešta ili ne, te kroz opuštenost bilježi autentičnost koja izbija na površinu. Povezani u jednu cjelinu ovi zapisi tvore audio instalaciju iznimno intimnog ugođaja koja plijeneći njegovu pažnju vrlo uspješno integrira posjetitelja u vlastitu strukturu. Autorica stvara ambijent lišen pitanja, ambijent opuštenosti unutar topline doma i prenosi ga u urbani kontekst. U kakvom su suodnosu? Da li se preklapaju nasljeđe i suvremenost ili se radi o paralelnim svjetovima koji se tu i tamo dotiču da bi dalje nastavili zasebnim stazama? Svakako su prisutna oba.

A njihovu komunikaciju dosljednošću ribara potencira Zoran Krpetić u performance-u koji je postao već uobičajeni ritual što se svakog petka odvija u galeriji Po Bota u spomen na pokojnog Tomu Bebića, vrsnog pjesnika i jednog od posljednjih ako i ne posljednjeg istinskog splitskog boema. Performance izvodi ne samo u spomen na njega, već i kao poticaj povratka iskonu: ognjištu pradjedova kroz svjestan odnos prema hrani kakav su oni stoljećima njegovali. Čisto, jednostavno i zdravo. Povratak tijelu kroz evociranje običaja u pripremi hrane svakako je dio grada od izuzetnog značaja za njegovu vitalnost. Tko smo, ako zaboravimo? Imamo li budućnost, odreknemo li se prošlosti? More je onaj tihi, ne-zahtjevni suputnik iz kojega se rodio život. Na njega smo upućeni kako tradicijom, tako i svakodnevicom. Njemu ćemo se jednom, pri izmjeni elemenata u prirodi, nakratko vratiti….. Nastavljajući plovidbu u nepoznato.

I na kraju Luka Barbić i Maxon Universal - proizvod koji ste oduvijek priželjkivali, a sada je napokon tu. Maxon Universal je odgovor na sve vaše potrebe. Kupujući Maxon Universal vaši će ukućani biti potpuno zadovoljni, a i kućni budžet će znatno porasti. Jer kupujući Maxon Universal osim što rješavate više problema jednim proizvodom, za koji ste do sada trebali nekoliko različitih; njegova učinkovitost je neusporedivo i izrazito bolja. Kupujući Maxon Universal vi zapravo štedite i vrijeme i novac, a svakako se i manje nervirate. Zapravo uopće se ne nervirate, već se jako lijepo osjećate. Jer vašim mukama je napokon osvanuo sudnji dan. Maxon Universal je pravo rješenje za sve vaše probleme. Kupite Maxon Universal i osjećat ćete se puno bolje. Na svim boljim mjestima u gradu Maxon Universal. Brand koji jamči kvalitetu. Jedan od sponzora ovogodišnjeg Zagreb Film Festivala. Jedinstven i neponovljiv. Maxon Universal. Samo za vas. Kupite sve. Zaliha je ograničena.

Dakle, 33. Splitski salon je pred vama. Nadam se da ćete uživati u njemu i da će vas barem jedno od ponuđenih pitanja ponukati na razmišljanje. Naravno uz Maxon Universal razmišljanje je slađe. Dođite i kupite. Bez obaveze.

Toni Horvatić