RIJEČ KURATORA:

Krenimo. Prva rečenica je već napisana :-). Posljednja također - da parafraziram Julija Knifera. Poziv da budem izbornik "35. Splitskog salona" uz neobavezujuću sugestiju kako bi bilo lijepo da "35. Splitski salon" bude baš splitski u smislu da autori koji se pozivaju budu živi likovni umjetnici koji su direktno vezani za grad Split bilo da je riječ o u Splitu rođenim ili u Split doseljenim autorima ili onima koji svojim radom na splitskoj Umjetničkoj akademiji uče i podučavaju, prihvatio sam objeručke s radošću se naklonivši slatkoj neizvjesnosti ishoda takve ludosti. Iz jednostavnog razloga. Mislim da je brojkom jubilarno 35. izdanje Salona dobra prilika za eksperiment na polju suvremene umjetnosti koji me zanima zadnjih 12 godina koliko živim u Splitu. A taj je - suočiti različite poetike, različite generacije, uspostaviti stalan protok, otvoriti čakre. Uspostaviti komunikaciju različitih medija i formi izražavanja. Doprinijeti homogenosti splitske likovne situacije od pojedinačnog općem (Matko Meštrović op.a). Ne iznositi hipotezu, pa je argumentirati tuđim radovima. Sasvim obrnuto. Namjera mi je potaknuti pitanja, a ne braniti odgovore. Jednostavno naizgled. Ali samo naizgled :-).

S druge pak strane (poglavito u svezi gore spomenute ludosti), kao i uvijek do sada, ne želim se pomiriti sa situacijom prepuštanja šupljoglavom, neobrazovanom i bezobrazno nametljivom stadu kojemu je do umjetnosti stalo koliko i do lanjskog snijega. Ali niti ne zanositi se previše sindromom koji je, usudim se reći, ponajprije vezan za čovjeka kao vrstu. A taj je da smo danas kako u Splitu i Hrvatskoj tako i uopće svugdje na planetu Zemlji suočeni s moći i kontrolom pasivne populacije dok korporacije spremaju okupacije - da citiram cijenjenog kolegu Aleksandra Antića i za trenutak usmjerim Vašu pažnju prema sociološkom kontekstu. Stvarnosnom objektizmu kako to često zna reći Božidar Jelenić, citirajući kolegicu Anu Peraicu. Sindrom naravno ima i metafizičku dimenziju koju je Aristotel davno već uočio, ali u kritičku raščlambu iste ne bih ulazio u ovome tekstu. Jer ako samo jedan rad na Salonu samo jednom jedinom posjetitelju otvori samo jedna vrata koja su do toga trenutka susreta u njegovoj percepciji života bila zatvorena, projekt ima smisla. Tako barem Lao Tse tvrdi, a stvarnost ga potvrđuje. Umjetnost nema alternative, rekao je Vlado Martek i u pravu je. Srećom :-).

Namjera mi je "Djelomičnim sistematskim pregledom", kako sam imenovao projekt, baš kako mu ime i govori - napraviti sistematski pregled stanja na splitskoj likovnoj sceni. Časna pozicija za povjesničara umjetnosti koji voli grad u kojemu živi i posao koji radi. Zašto djelomičan, a ne potpun? Zato što je potpunost teško dostižna i kad su pojedinačne retrospektivne izložbe u pitanju, a i iluzorno bi bilo očekivati da jedna izložba u potpunosti obuhvati baš sve. Zato da ne bih otklizao u demagogiju ili fatamorganu, za ovu zgodu ipak samo djelomičan pregled. 63 autora. Redovito već nailazim i prije samog otvaranja Salona na izraze iznenađenja na spomen tolikog broja "splitskih" umjetnika. U tom smislu reći ću samo toliko da bi autora na izložbi bilo i više, ali razne okolnosti su dovele do toga što ih nije više. Jedna od osnovnih, mada naravno ne i jedina, je ta što nam gotovo niti jedan gradski klasični galerijski prostor iz objektivnih razloga nije bio na raspolaganju. Jedino što ću dodati toj tužnoj činjenici jest da mi je zaista žao što ovaj put niste u mogućnosti suočiti se i uživati u radovima: Aliete Monas Pleić, Duške Boban, Katice Mandarić, Renate Poljak, Sanje Jonjić, Ivane Runjić, Dunje Sablić, Željka Serdarevića, Momčila Goluba, Vinka Pelicarića, Milivoja Modica, Vladimira Dodiga, Vlade Zrnića, Ivana Marušića, Vinka Bavčevića, Vanje Pagara, Petra Vrankovića, Dalibora Stošića, Luke Duplančića, Ivana Bure, Luke Barbića, Jurice Jurina, Borisa Šituma, Tonija Meštrovića, Mile Skračića, sa kojima bi se broj popeo na 88. Da se razumijemo to nije konačan broj. Dug je popis. I svi su živi :-).

Vjerojatno Vas zanima koja je to poveznica, zajednički nazivnik (da se izrazim terminologijom matematike) sviju njih. Da li postoji uopće? Odgovor je jednostavan. Postoji naravno. Radi se o trajno žarećoj skupini istraživaća čiji se rad opire pukom svrstavanju u kategorije paušalnih predodžbi vrlih mi kolega povjesničara umjetnosti. I to u duhovnom okružju sredine u kojoj niti Gorgonino "Izvolite prisustvovati" iz dalekih 60-tih nikad nije apsorbirano do kraja mada se radi o samo dvije riječi. Kod nas se još uvijek umjetnik, osim ako nije izuzetno imućan, doživljava kao svojevrstan čudak. S druge strane uvijek mi je intimno žao kad uočim uranjanje vlastite struke u formaldehid formalizma. Tako je lakše. Zanositi se vlastitim umijećem skladanja "točnih" epitafa supstanci koja život znači pomalo je nekrofilski morbidno. Nikad mi do kraja nije bilo jasno kako netko može pisati traktate o stolu sa Leonardove "Posljednje večere", a pritom ne osjećati stol sa kojega svakoga dana jede................

Kvalitetu radova kao argument za predstavljanje svakog pojedinog autora na Salonu ne spominjem, jer podrazumijeva se da nitko ne poziva autore čiji rad ne doživljava relevantnim. Ipak da bih razbio i taj već pomalo otrcani šablon glađenja taštine, na Salon sam pozvao i neke autore koji svojim radovima u mom doživljaju suvremene umjetnosti imaju malu ili tek neznatnu ulogu. Na svim razinama. Zašto sam ih pozvao? Pa zato da jednom makar barem jedan povjesničar umjetnosti napravi i taj korak, te pozove i autore čiji ga radovi uglavnom ostavljaju ravnodušnim. Možda su nekome baš oni zanimljivi i dragi. Svakako ne pitajte me o kome je riječ, jer neću Vam reći. Od iscrpnijeg pisanja o svakom pojedinom autoru i njegovom radu odustajem iz jednostavnog razloga što bi takvo predstavljanje iziskivalo jako puno prostora s obzirom na broj pozvanih autora.

Nadalje, netko se sa pravom može zapitati: "Zašto sistematski pregled?" Zašto termin iz područja medicine? Život je nedjeljiv koliko god pojavnih formi imao i bez obzira iz kojeg mu konteksta pristupali. Sve je umreženo i nezaustavljivo. Protočno. Stalno. Prisutno. Začuđujuće lijepo je osjetiti svježinu koja nije nagrđena brigom o prolaznosti. Nasuprot stavu da estetski užitak hrani lijenost smatram da je čak i čista dekorativnost šarmantna ako je iskrena. Ako nije, onda zaista i nije neki izbor. U slavu njene senzualnosti sjetite se Gustava Klimta i secesije. Kratko kviz pitanje - koliko secesijskih građevina poznajete u gradu Splitu? Odgovor ne bi trebao zanimati nikoga osim Vas. Umjetnost je zdravstveno opravdana i zato "djelomičan sistematski pregled". Pučki rečeno nezaobilazna je i prijeko potrebna ako sebi želimo dobro. Dar. Aktivator stanične energije. Vis vitalis. Tko to ne osjeća ima duboki emocionalni problem, a tko ne razumije o čemu je tu riječ bježao je iz škole. Učestalo.

Drago mi je naglasiti i to kako se 35. Salonom vraća u praksu nagrada Emanuel Vidović u čast Vidovića. A kad sam već kod onih koji su tu mada ih mi ne vidimo ne mogu a da (ne vraćajući se u davnu prošlost) ne spomenem moje favorite Splita grada: Vaska Lipovca, Ivana Martinca i Tomu Bebića. Zato (ako se netko pita zašto) "Po bota" kao jedini privatni (između ostalog i lijepi galerijski) prostor koji se koristi unutar Salona. U slavu Tomi. Možda nekoga zanima koja su mi kustoska polazišta u ovom projektu, pa ću nekoliko rečenica i tom segmentu posvetiti. Ono što mi je visprena strast ovaj put kao izazov postavila i što samim postavom želim istaknuti jest pozicija rada. Dostojanstvo i autonomija umjetničkog djela su mi cilj, a svjetlo alat. Temeljno polazište dobar rad. Jer nešto jest ili nije. To je prvi dodir. Vjerujte mu.

Sve u svemu pomalo klasično u svojoj modernosti, ali nužno na razini metode s obzirom na srozanost doživljaja u oceanu slika kojima je svakodnevni život zapljusnut. Ljudi nikada prije nisu bili izloženi tolikoj količini slika sa toliko malo sadržaja kao što je to danas slučaj zahvaljujući sve bržim tehnologijama prijenosa informacija u službi čuvene misije pretvaranja ljudi u vunene travojede. Salon je zamišljen kao manifestacija suvremene umjetnosti koja traje mjesec dana, unutar koje će se događati vrlo zanimljivi autorski susreti. Uživajte u njoj. Možete i kupiti rad koji Vam je srcu mio. Nemojte reći da takvoga nema. Nemojte se sramiti. Opustite se. Nitko Vas ne tjera. Uđite slobodno. Dobrodošli. Osim toga vrijeme darivanja je na pragu. Jedva čekam ciču zimu. Neka svi virusi crknu. Vidimo se u galeriji Tutnplok. Uskoro. A do tada lijep pozdrav. Nadam se da Vam se tekst ne sviđa. Šalim se. Bila mi je čast i zadovoljstvo pisati ga :-). Zaista. Krenimo.

Split, nedjelja 11. 11. 2007. 03h 10''

Toni Horvatić