Rođen je 1975. u Našicama. Diplomirao je kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti
u Zagrebu godine 2000., u klasi prof. Stanka Jančića. Godine 1998. studijski je
boravio na Kiparskom odjelu Indiana University of Pennsylvania te sudjelovao na
Ljetnoj klesarskoj školi na Braču. Predavao je na Školi za tekstil, dizajn i primijenjene
umjetnosti te na Visokoj učiteljskoj školi Sveučilišta J. J. Strossmayera u Osijeku. Od
2005. radi kao asistent na Katedri za slikarstvo, kiparstvo, crtanje, grafiku i multimediju
Odsjeka za likovnu umjetnost Umjetničke akademije u Osijeku.
Samostalno je izlagao u Zagrebu i Osijeku te sudjelovao na nekoliko skupnih
izložaba u Hrvatskoj i inozemstvu. Član je HDLU-a Osijek.
O medama i zekama, 2007.
keramičke skulpture
dimenzije promjenljive
“… Značenje instalacije proizlazi iz prostornoga i semantičkog odnosa dijelova, te
iz pozicije promatrača. U instalaciji je korišten lik zeca jer zec konotira kukavičluk.
Simptomatično je za ‘kukavice’, kao i za psihologiju mase, ‘držanje u grupi’ gdje jedan
drugome ‘čuvaju leđa’. Približno identično oblikovane figure zečića, koji nalikuju
masovno proizvedenim igračkama ili ukrasnim kič figuricama, ukazuju na uniformnost
i konformizam karakterističan za suvremeno potrošačko društvo, pozivaju na
identifikaciju, suosjećanje s poznatim klišeiziranim simpatičnim likom. Nasuprot masi
jednakih i malenih stoje veliki i moćni pojedinci meda (bista i konjanička skulptura
- vječne ikone kiparstva) koji posjeduju moć nadzora i manipulacije. Njihov je lik većih
dimenzija, postavljen na postament, apostrofirajući nedodirljivost i glorifikaciju strukture
vlasti. Zečevi nisu multipli, tj. umjetnička djela industrijski proizvedena u većem broju
istovjetnih komada, nego su modelirani rukom. Radi se o dvostrukoj inverziji: ne
oponaša stroj čovjeka, već čovjek oponaša stroj. Upravo taj postupak multiplikacije
osnovnog modela u gotovo istovjetne primjerke omogućuje osnovno značenje rada
i funkcioniranje metafore o suvremenom društvu dezindividualiziranih pojedinaca,
prepuštenih kontroli i manipulaciji struktura moći i diskursa kulture.” (Ana-Marija Koljanin)
To Make Magic Happens, 2008.
puna plastika
poliester patiniran zlatnom bojom
180 x 157 x 111 cm
drveni postament s tekstom
20 x 170 x 76 cm
“Rad je zamišljen kao neka vrsta spomenika 20. stoljeća, spomenika kapitalizmu
kao dominantnoj ideologiji. U osjetljivom prostoru plastičnog znaka, spomenička
narav skulpture počinje propitivati smisao svojih značenja. Nije, naime, tajna da
spomenike prihvaćamo kao kip po čijem sadržaju baš i nije uputno čeprkati. Ipak
su oni akt volje nekog društvenog, kulturnog ili civilizacijskog dogovora, povijesnog
ili još češće emocionalnog sadržaja. No, upravo u tim semantičkim prostorima
koje zajednica prihvaća kao kulturno-povijesne činjenice, kada smisao značenja
određenog znaka, spomeničkog, prije negoli plastičnog, društveni ambijent
prihvaća kao znak razumljiv ‘sam po sebi’. Odabrani kao simboli, spomenici su
nedodirljivog značenja čija se eksploatacija dovodi u pitanje ukazujući na smrtnost
samoga simbola. Ovdje je riječ o ponovnom oživljavanju mrtvog simbola.
Spomenik-idol, biblijsko Zlatno tele, čija je kontroverznost bila aktualna nekada, kao
što je i danas, samo je idolopoklonstvo drugačije; umjesto lažnim bogovima, ljudi
se klanjaju moći novca i zbog toga je ova skulptura realistički modeliranog teleta
zamišljena kao kasica (poliesterska skulptura, patinirana u zlatnu boju s otvorom
za novac na vrhu),ironično interaktivni rad u kojem publika sudjeluje ubacujući
novac. Osim što ima biblijske reference rad tematizira vrijednost umjetničkog djela
(je li rad vrjedniji kao umjetničko djelo što više novca sadrži u sebi?), a samim time
i tržišta umjetnina i svih njegovih mehanizama. Možemo reći da je rad neka vrsta
kiparskog citata - biblijskog Zlatnog teleta.”