Cijeli život proveo sam uz more i u obiteljskom naslijeđu mi je da more volim,
poštujem i koristim se njegovim blagodatima. Tako sam od najranijeg djetinjstva
panulavao s djedom ili ronio s prijateljima. Ali jedne stvari vezane uz more me u
toj dobi bilo bezgranično strah, a to su polja posidonije (lat. Posidonia oceanica),
kod nas u kolokvijalnom govoru poznatije kao purić, purpola ili lažina. Plivajući ili
roneći za vrijeme te moje dječačke dobi, zaobilazio sam je u širokom krugu. Strah
je bio toliko naglašen da smo moji prijatelji i ja često posidoniju povezivali s raznim
nemanima iz djela Julesa Vernea i naših noćnih mora. No, istina je posve drugačija.
Iako posidonija možda neugledno djeluje, onako tamna na dnu mora lelujajući
uz struju, ona je vrlo bitna stavka u pomorskom životu. Posidonija je pokretač
života, sklonište riba u najranijoj životnoj dobi i čovjek svjestan tih činjenica neće
posidoniju vidjeti samo kao morsku travu, nego kao tisuće drugih organizama koji
neposredno ovise o što većim površinama koje posidonija zahvaća. Posidonija
zaustavlja eroziju koja bi uz djelovanje valova potpuno izmijenila dijelove obale
i morskog dna te bi brzo došlo do nedostatka hranjivih soli. Svojim korijenjem
posidonija stabilizira morsko dno, a stabljikama zaustavlja čestice tako da je dio
mora bogatiji posidonijom uvijek bistriji. Posidonija obogaćuje more kisikom,
a zna se da život bez kisika nije moguć; kako šume od milja ljudi znaju zvati
plućima svijeta, posidonija se može s pravom zvati plućima mora. Tužniji dio priče
o posidoniji je činjenica da posidonija nestaje zbog djelovanja čovjeka. Najveći
uzrok tome su mreže, sidrenja, gradnja lučica i nasipa te zagađenja, zbog čega je
posidonija zauvijek istisnuta iz nekih uvala. Ja sam, kao ronilac, ovih stvari postao
svjestan tek u dobi od petnaestak godina; a kao umjetnik, ove godine u srpnju
odlučio sam dignuti spomenik posidoniji kao heroju morske povijesti. Spomenik
posidoniji nisam postavio kako se inače očekuje od spomenika, da će biti na
postamentu na nekom trgu ili u nekom parku. Odlučio sam se za intimniji i izravniji
pristup. Spomenik posidoniji postavio sam na mjesto na kojem zaslužuje biti, a to
je čisto more na dubini od 9-10 metara u polju posidonije. Na toj lokaciji spomenik
je vidio samo uži krug ljudi koji je s time bio povezan i nepoznat broj kupača s
ronilačkim maskama. Sada, tri mjeseca poslije, spomenik je izvađen na obalu i
donesen u podrume Dioklecijanove palače te postavljen u pozi kakvu posidonija
ima na suhom, dok je mrtva razbacana po plaži, pa je i moj spomenik posidoniji
bez glorificiranja bačen na pod kao da ga je more izbacilo nakon što je netko
slučajno sidrom iščupao posidoniju iz njezina staništa. Radi se o devet (devet vrsta
posidonije postoji na svijetu) drvenih mobilnih objekata koji se mogu namještati i
premještati po izložbenom prostoru jer su mrtvi, pa im to više ništa ne znači, kao ni
mrtvoj posidoniji na svim plažama u zimskim mjesecima.
Posidonia
drvo
2 m x 9