Ja vrlo rijetko ili nikako ne razmišljam o skulpturi, a ako sam usvojio nešto od tih
prethodnih značenja, onda je to najbliže ideji socijalne skulpture. To je pomak od
uobičajene predodžbe o skulpturi kao trodimenzionalnom obliku. Pogotovo stoga
što je moj medij (fotografija) dvodimenzionalan, tako da sam zapravo svjestan te
značajne zakinutosti, ali i prednosti. Znači, od sveukupnosti slika ja odabirem samo
jednu, jedan kut gledanja, jedan mali vremenski isječak od ukupnog vremena.Tako
i u ovom slučaju. Ponuđena su mnogobrojna tumačenja, koja proizlaze iz mnoštva
razina koje fotografija sama po sebi ima. Prisluškujući malo ljude koji su zastajali
za slikom, čuo sam kako je prvo pitanje uglavnom bilo: Što je ovo? Tek nakon
toga slijedilo bi polagano prepoznavanje objekta, mjesta i situacije. Puno mojih
fotografija i iz prijašnjih ciklusa usmjereno je upravo na mjesto u kojem se nalazi
takav neki predmet koji je izgubio prethodno značenje.
Prije poslije
fotografija na plastificiranom platnu
220 x 220 cm