Razmišljanja o skulpturi vraćaju me na sam početak, kada sam radio slike koje sam
nazivao slike-objekti. “Distinkcijom između slike i slike-objekta želio sam naglasiti
otklon prema formalnom shvaćanju slike. Naglasiti razliku između formalnoga
i konceptualnoga. Oblikovanje kao takvo nije me zanimalo, tako da je sama
izrada slika bila neka vrsta hladne, racionalne egzekucije ideja. U radovima sam
se služio, nazovimo to tako, strategijom prikrivanja. U tim radovima postoji neka
vrsta dvojnosti. S jedne strane spektar reduciranih geometrijskih formi, dok je, s
druge strane, ideja bila da se unutar jednoga vrlo asketskog i često analitičkog i
racionalnog konteksta implantira i uspostavi jedna drugačija (možda subjektivna)
realnost. Istovremeno sa slikama radio sam i prve objekte reduciranih formi,
pridodajući im elemente koji su nam poznati iz svakodnevnog života (zvučnici,
brodske trube, ventilatori i sl.), mijenjajući im smisao promjenom konteksta iz kojega
su uzeti. Ideja je bila na taj način stvoriti neutilitarni predmet kao metaforu moguće
komunikacije. Problematizirao sam funkciju kao ideju progresa i ono što je bitno.
Razbijajući ideju funkcionalnosti, stvarajući otklon od pozitivističkog shvaćanja,
istodobno sam uspostavljao novu funkciju predmeta. Tu novouspostavljenu
funkcionalnost volio sam objašnjavati kao mentalnu ili emocionalnu funkcionalnost.”
Iz razgovora s Enesom Quienom
“Subjekt u središtu događaja”
Književna revija br. 3/4 93, Osijek
Nakon razgovora o izložbi, na inzistiranje dragog prijatelja i kustosa izložbe Tonija
Horvatića, u Split sam dostavio skulpturu-objekt sa svoje prve samostalne izložbe. Objekt
je bio izložen prije točno 21 godinu (1988.) u Galeriji PM, na Starčevićevu trgu u Zagrebu.
Prvi put u životu odlučio sam se na takav (za mene neuobičajen i radikalan) potez, i ubrzo
požalio. Dva tjedna sam bio u dilemi što meni znači taj stari rad, tragajući za intelektualnim
ili emotivnim vezama s razdobljem u kojem je nastao. Razmišljajući o značenju jednog
takvog čina, obratio sam se i “svom kustosu” prve izložbe Mladenu Stilinoviću te
prodiskutirao ideju protoka vremena i izlaganja starih radova. Ništa nije bilo utješno.
S istom dvojbom i kvrgom u želudcu stigao sam u Split. Našao sam se u
rotondi, maloj okrugloj prostoriji s tri simetrična ulaza, pod kupolastim svodom
veličanstvenih Dioklecijanovih podruma i sve su dvojbe momentalno nestale.
U ovom trenutku razmišljam o dragoj Nan Hoover i njezinim Night Letters te zapisu
od 26. lipnja 99.: “It is not so important how we look at something but rather how
we perceive and this can be done in a second and last decades or even a life time.”
Koliko god bilo bolno, Toni, zahvalan sam ti na još jednom putovanju na koje si me
poveo. Između ostalog, zahvalan sam i na pruženoj mi časti da ovih par tjedana
stražarim uz staru damu Sfingu i razmišljam o smislu vremena.
Bez naziva
drvo, ultrapas, olovo, zvučne kutije
230 x 28 x 17 cm