Slike upravo završene i spremne za put. Dobro je, izgleda da ću uspjeti. Dugo su
šutjele te fotke, nikako da progovore ni one ni ja pod teretom štresa, kako bi rekli
naši gastarbajteri. Već neko vrijeme moje se fotografije pojavljuju na materijalima
mimo očekivanog papira. Netko bi pretenciozno to nazvao istraživanjem
medija i možda je zbilja tako, ali mene je u svemu tome najmanje zanimao
eksperiment. Materijal je (aluminij, pleksiglas i dr.) uvijek biran ili se nametao kao
likovna nadopuna radu i gotovo gradivni element slike, tako da tu i nije bilo tog
istraživačkog. Dakle, znalo se. Kako su se slike kroz te materijale pomalo odmicale
od dvodimenzionalne “sudbine” papira, krenule su u prostor.
Rad za 36. splitski salon s temom Razmišljanja o skulpturi nastao je u ideji i prije
poziva na izlaganje, tako da je i on bio dio tog procesa oslobađanja fotografija
sa zidova. Sretna je podudarnost da su te fotografije zamišljene kao samostojeći
objekti u prostoru, pa se vjerojatno mogu u širem poimanju promatrati kao
“razmišljanje o skulpturi”. Dvoje, parovi, ljubav, odnos. To me autorski zanima već
neko vrijeme, a NOVI (naslov rada) su slike koje kroz tehnološki aspekt govore
o suvremenim parovima. Razodjeveni, oni su kao prvi ljudi; jednako slobodni i
jednako ranjivi. NOVI su jedinke, njihova je individualnost naglašenija nego ikad
prije, ali su par. Eva se sasvim emancipirala, Adam posluje preko interneta, a sve
drugo je oduvijek i zauvijek isto: potrebni su jedno drugome da bi bili potpuni.
Novi
digitalna fotografija,