Crtež je nesumnjivo najstariji vid likovnoga izraza. Crtež u pijesku koji nestaje
s prvim povjetarcem. Crtež u kamenu koji kao da odolijeva zubu vremena,
gledajući iz našega trena postojanja. I odjednom, tijekom naše izložbe Crtež u
prostoru, upravo u ovoj prostoriji u kojoj izlažemo sada, dojam nas je postava
našega isprepletenoga umjetničkoga izričaja i izražavanja (kada smo skulpturu
svjetlošću pretvorili u crtež na kamenu) neodoljivo podsjetio na Lascaux, prastaru
špilju (nedaleko od Montignaca u Francuskoj s crtežima starima šesnaestak tisuća
godina) koja čuva jedan od najstarijih izraza ljudskoga crteža. Promišljajući o tom
vremenu, o silnim ciklusima što u međuvremenu prođoše i o neponovljivosti
osjetilnoga trenutka, bijasmo nadahnuti na pokušaj da osjećaj toga vremenskoga
tijeka prenesemo svakome od posjetitelja jedinstvenim doživljajem časa njegovoga
bivanja u prostoru. Tako da svatko sa sobom ponese baš taj svoj jedinstveni
tren u tkanju vremena. I da doživi skulpturu, sliku, crtež ne samo u prostoru već
i u vremenu. Crtež u prostoru? Slika u vremenu? Izazovom crteža u prostoru
pozabavio se Mislav Katalinić. Kao kipar skinuo je crtež s njegove podloge stvorivši
skulpturu kao crtež u prostoru. I uistinu, uzme li tkogod fotoaparat, iz kojega god
ugla da slika Mislavovu skulpturu, uvijek će mu na filmu ostati crtež na podlozi.
Gordana i ja smo, kao svjetlosni umjetnici, Mislavovim skulpturama svjetlosne slike
s podloge produbili u prostor. I što je nastalo? Crtež se ponovno vratio na podlogu
kao sjena, a svjetlosna se slika prolila po skulpturi uključujući je u svoje postojanje.
Vrijeme je vječna pojava – u slijedu, u ciklusima, u događajima i u sretnim
trenucima. Vječnom izmjenom višestrukih ritmova vrijeme nikada nikome nije isto,
svaki je čas jedinstven i neponovljiv, svaki je doživljaj takav. Pokušavši taj dojam
prirode vremena prenijeti u umjetničko djelo, upotrijebili smo šest svjetlosnih
slika, koje se neprestano ciklički, ali i nepredvidivo, u međusobnim vremenskim
suodnosima i protuodnosima, pojavljuju i nestaju. I nikada ne ponavljaju iste
sljedove. Mislavova skulptura tako postaje neprestano drukčija, u stalnoj mijeni,
kao što i njezin svjetlosni otisak na kamenu nikada nije isti. I tako, uistinu, dva
posjetitelja u našem Lascauxu ne mogu vidjeti potpuno isti postav, jer su uvijek i
vremenski i tjelesno pomalo udaljeni jedan od drugoga. A ni jedan te isti posjetitelj
neće, vrativši se ovamo, po drugi put doživjeti isto ozračje.
Lascaux
čelična žica, drvo, projekcija
149 x 35 x 69 cm