projekt:         Razmišljanja o skulpturi

mjesto:         Podrumi Dioklecijanove palače u Splitu

vrijeme:        21. studenog 2009.

autori:            Vlado Martek, Momčilo Golub, Dragoslav Dragičević, Ivan Bura, Filip Rogošić, Rino Efendić, Zorislav Šojat, Gordana Šojat, Mislav Katalinić, Sandra Mateljan, Zvonimir Bakotin, Kristijan Falak, Dan Oki, Sandra Sterle, Valentino Bilić Prcić, Hrvoje Cokarić, Svemirna Županović, Vlasta Žanić, Tatjana Ravlić, Luka Duplančić, Luka Barbić, Vlado Zrnić, Sandro Đukić, Đani Martinić.

koncept:       Toni Horvatić

pozicija:        Osmisliti i postaviti drugu od dviju ravnopravnih i potpuno odvojenih izložaba unutar 36. splitskog salona, u cijelosti posvećenog skulpturi. Izložbom obuhvatiti radove autora koje kolega Dalibor Prančević prvom izložbom nije obuhvatio.

dispozicija:  Potaknuti razmišljanja unutar: značenjskog, predstavljačkog, doživljajnog, usvojenog, fizičkog i metafizičkog hipervarijabilnog prostora medija skulpture.

cilj:                 Prošetati labirintom vlastite tišine i neometano obaviti inventuru osobnih značenja fenomena skulpture (značenja u tišini poprimaju jasniji oblik).

teza 1:           Tišina je odsutnost vanjskog zvuka iz okoline.

teza 2:           Tišina je unutarnje stanje duhovne kontemplacije.

antiteza:        Izricanje teza poništava materiju koja se njima nastoji definirati.

motiv:            Aktiviranje prostora komunikacije.

svrha:            Umjetnost je svojom pojavnošću u totalu, kao i u svakom pojedinačnom mediju (pa tako i skulpturi) zdravstveno opravdan proces. Ne vjerujete? Provjerite.

metoda:        Svjetlom dinamizirati introspekciju.

savjet:           Oduprimo se kolokvijalnosti.

molba:           Iznenadite me kupnjom barem jednog izloženog rada. Za cijene kontaktirajte autore. Iznenadite i njih. :-)

UMJESTO NAPOMENE:

Koliko materijal pronalazi Vas?
Svakako da postoji komunikacija sa materijalom, materijom. Ipak najvažnija je
ideja, a u ideji ako je jasna i kompaktna nalaze se i materijal i njegova forma.
Obično ideja sadrži i više stvari nego što bi se moglo predvidjeti. Pritom je vrlo
važan osjećaj cjeline i odnosa unutar cjeline. Naša okolina ukoliko je stvarno naša,
je materija sa kojom možemo kreirati. To bogatstvo daje smisao. Odnos spram
okolini izgradio sam iznutra i zbog toga nemam problema u komunikaciji s njom.

"Životom po smrti"...
Mislim da se čovjek mora svaki dan dokazivati, potvrđivati, pa čak i svaki sat.
Čovjek mora stalno ratovati protiv sebe da bi se otvorio spram života. Ne borim se
protiv smrti kao biološke činjenice, jer smrt je u nama. Borim se protiv smrti u
životu, svakodnevnog umiranja. Treba stalno voditi krvavi, mirnodopski rat protiv:
učmalosti, inertnosti, statičnosti. Ja sam znao reći i to da smrt ne postoji. To su
dvije različite misli, odnosno dva različita razmišljanja o istim stvarima. Jedanput
kažem: "Životom po smrti", a drugi put: "Smrt ne postoji".

(isječak razgovora vođenog u prošlom tisućljeću sa Ivanom Kožarićem
jednog plavog zagrebačkog jutra)

U Splitu, 2. studenog 2009.
Toni Horvatić