„Od sada imamo posla s vršenjem vlasti u čistome stanju, bez obzira na suverenost ili reprezentaciju, s Integralnom Stvarnošću negativne moći. /.../
„Ali ta Integralna Stvarnost vlasti također je i njezin svršetak. Vlast koja se temelji samo na policiji i prevenciji od događaja, čija se politička volja svodi samo na izgon sablasti, i sama postaje sablasna i ranjiva. Njezina virtualna snaga – njezina snaga softverskog i sličnog programiranja – je totalna, ali istodobno ne može više ući u igru, a da ne igra protiv sebe kroz svakovrsne unutrašnje nedostatke. Na vrhuncu svog gospodstva može samo izgubiti svoj izgled.
To je doslovno Pakao Moći./.../
Jean Baudrillard, Inteligencija zla ili pakt lucidnosti, 2004., hrv.izdanje: Naklada Ljevak d.o.o., 2006.

EKSPOZICIJA PROBLEMA ( Dominacija – Fantom Slobode )

Jedno od najintrigantnijih u nizu uznemirujućih radova hrvatskog suvremenog postkonceptualista Svena Stilinovića ( člana Grupe šestorice autora ) sastoji se od crno – bijele fotografije na kojoj on, dugokosi „gologlavi“ pojedinac, leđima okrenut nama stoji sučeljen, licem u lice /lica / nasuprot kordonu policajaca poredanih u živi zid, te „citata“ iz korpusa Markiza De Sadea: SVI MI TEŽIMO DOMINACIJI. Sven Stilinović se tom temom intenzivno i veoma kontinuirano bavi već desetljećima, od sredine 70-ih ( a s radikalnom verzijom performansa i izložbe – instalacije „Geometrija krvožednosti / Tri krvožednosti“ nastupio je u odrganizaciji Galerije Otok, AR Lazareti u Dubrovniku 11.08. 1999., točno u podne, u trenutku totalne pomrčine Sunca, vidljive iz Dubrovnika, dakle kojih dvije godine prije famoznog Baudrillardovog Jedinog Događaja, to jest „11. rujna“ ).

U kontekstu „globalne“ teme nije nipošto apsurdno spomenuti simboličku najavu uspona i „sretne vladavine“ Velikog Kneza Terora koja se od vremena renesanse i početaka „akumulacije kapitala“ i kapitalizma ( „buržoaskog društva“ ) pamti iz opskurnih Centurija Nostradamusovih kao jedina eksplicirana godina ( ljeto, 1999. godine ), a ne manje i iz Duererove grafičke elaboracije biblijske Apokalipse, preko nešto kasnijeg Williama Blakea ( Veliki crveni zmaj i žena odjevena u Sunce ) i plejade modernih / suvremenih „apokaliptičara“ koji su se upravo upinjali, takmičili, i prije i nakon WTC-a / Twins-a i „11. rujna“ 2001. i proklamacije „Rata protiv Terorizma“ da nam čim zornije, a užasnije dočaraju u stvari „besprizornu“, „beskonačnu“, sublimno „neprikazivu“ ( Lyotard ) Integralnu Stvarnost vizionarski „viđene“ ili naslućene „virtualne“ budućnosti kojoj „svijet Kapitala“ i odgovarajuće neupitne Dominacije „ svetih načela“ Kapitalizma, Kasnog Kapitalizma, Liberalne Ekonomije, i tome supripadnog „Svijeta Rada“, „Ergonomije“ na „slobodnom tržištu“ pod tzv. „New World Order“ kondicijama već dulje „Vremena“ ( u trans-biblijskom smislu „Jedno Vrijeme i Još Pola Vremena“ ( stoljeća, tisućljeća, manje – više! ) – „teži“.

U prvom redu „kršćanski“ i „new –age“ amerikanizirani / kine“t“izirani bušovski / obamijanski „Slobodni Svijet“ – u kojem je na razvalinama totalno potrošene metafizike „slobode“ sam taj slobodarski pojmovni aparat , koji je još 70-ih za Novu ljevicu zvučao upotrebljivim, degradiran na „anakronični“, bespredmetni žargon za ideologe globalizacije, salonske „anarholibertine“, korumpirane zavodnike i demagoge iz sindikalnih redova, te za upravo katastrofalno bespomoćne, subordinirane, „ne – dominantne“, ma koliko „umrežene“ i kolektivizirane Contemporary Artists iz postkomunističkih, tranzicijskih zemalja – na rubu totalne, totalitarne „rasprodaje“, „privatizacije“, kolonizacije cijeloga gospodarstva, praćene šizofrenijom „kolonizirane svijesti“ ne samo propalog proletarijata već u prvom redu novopečene, gotovanske, tajkunizirane „elite“, novog despotskog, dominirajućeg, korporativno – parapolitičkog Jet-seta, te neokanibalske „oligarhije“ protiv koje bi se, eto, Kultura ( kao da je izvan žrvnja sustava ), suvremeni umjetnici, imali – boriti.

U nevjerojatno paradoksalnoj situaciji u kojoj su se na početku ovoga tisućljeća u nas, a još prije „i u svijetu“ – sukladno viđenju stvari iz perspektive kasnog Baudrillarda, ali i puno mlađeg književnika i esejista M. Huellebecquea – našli kako slobodni mislitelji ( „inteligencija“ ) tako i slobodni umjetnici – bili ili ne-umreženi u mnoštvu nevladinih udruga, što bi se putem artističke izložbe, umjetničkog čina, dalo učiniti, pokušati? – e to bi bila tema autorefleksije i refleksije na skupnom, naravno, SYMPOSIONU na ovaj put „zadanu“ temu Dominacija, u strategijskoj kontrapoziciji / kontrapunktu prema nedavnom splitskom Symposion – postavu „Siromaštva“ ( Ibid. http://www.hulu-split.hr/symposion/index.html ). Naime, i nesretna „sprega“ Siromaštva – nasuprot – Dominacije ( potsjetimo samo na slavnu Hegelovu – hegelijansku, potom marksističku „dijalektiku Gospodar – Rob“, te na kiničke rasprave o odnosu Aleksandra Makedonskog i Diogena kao paradigmatičnog „psa koji laje i grize“ u „globaliziranom“ post-polisu aleksandrijskog svijeta čiji je bio „građanin“: građanin svijeta, ma koliko gol i bos bio, „po vlastitoj odluci“ ) itekako je dobro poznata i iskušana na vlastitoj koži kako splitskim tako i dubrovačkim suvremenim umjetnicima, pa nipošto nije samo „akademska“ niti će se taj „Symposion“ ugledati na raskošne hrvatsko – telekomunikacijske „domjenke“ ( čiji budžet, „prirodno“, uvelike nadilazi sve vizionarske snove domaćih „kulturnih stratega“ ).

Ukratko, Symposion bi, po mome mišljenju, trebao biti nekom vrstom nespektakularne ali svakako kritički nabrijane „agore“ na kojoj bi se okupljeni sudionici iz Splita i Dubrovnika, i ne „samo oni“ već zaineresirana javnost i eventualno gostujući sudionici iz drugih „polisa“ ( primjerice iz Rijeke, kako je bilo u Splitu ) interaktivno, polifonijski, pa i radikalno „polemički“, ako se pokaže bitnim u raspravi o problematici odnosa Art – Dominacija, djelatno pozabaviti preispitivanjem vlastitih trans – estetskih pozicija u konkretnim društvenim uvjetima koji „dominiraju“ u sredini u kojoj bi se domaći umjetnik imao ili barem „trebao“ osjećati „slobodnim“ i djelatnim činiteljem izmjene svijeta na bolje; pri čemu se ne bi valjalo olako zaustaviti na povijesno poznatim socijalističkim proklamacijama „slobode stvaralaštva“ iz ropotarnice minulog Samoupravnog Socijalizma, Socijalizma – s – ljudskim licem, Demokratskog Socijalizma – čijoj smo dekadansi bili svjedoci – sudionici tijekom minulih četrdesetak godina, barem od vremena naftne „krize“ iz sredine 70-ih ( ultimatumi MMF-a, „stabilizacije“ itd. ) i gospodarske i političke katastrofe SFRJ-„poretka“ koja je step-by-step, postkomunistički / kapitalistički dokrajčena od „novih režima“ od ranih 90-ih nadalje, dovela do Titanika „Jadranske Orijentacije“ i našu brodogradnju i brodske linije i „Dalmacijavino“, riječju – cijelu „ekonomsku bazu“ za svekoliku „kulturnu nadgradnju“, pa i za eventualni antiglobalistički, kritički angažman i djelatnost suvremenih umjetnika u Hrvatskoj. Čime i kako protiv takove – Dominacije?

 

II. EXHIBITION / SYMPOSION / PERFORMANCE

Ceci n'est pas une Domination / Liberte' / Libertas

 

/ ... / Prelazeći s prava na slobodu, prelazimo na kategorički imperativ oslobođenja. / Tome stupnju odgovara ista silovita abreakcija: slobode se oslobađamo na sve moguće načine sve dok ne pronađemo nova ropstva./... /

/... / Postoje, srećom, drugi, poetičniji načini da se riješimo slobode – na primjer, u igri u kojoj ulog nije više sloboda podvrgnuta zakonu, nego suverenost izvrgnuta pravilu. Tankoćutnija i paradoksalnija sloboda koja se sastoji u strogom pridržavanju – urečeni oblik hotimičnog ropstva koje je poput čudesne sprege sluge i gospodara – da nitko u igri nije slobodan, a svatko je istodobno sluga i gospodar. / ... /

Jean Baudrillard, Inteligencija zla ili pakt lucidnosti,

Najlakša rješenja, DO YOU WANT TO BE FREE?

 

Ovce na Kašama / Sloboda

/.../ Zato ovce na Kašama, zauzimajući taj mali prostor slobode, otimajući se, suprotstavljajući se dominantnoj dogmi – onoj katoličkoj i onoj kapitalističkoj – i istodobno zrcaleći Grad Gradu, reflektiraju njegovim stanovnicima njih same. Odražavaju njihovu temeljnu ljudsku potrebu da se bude slobodan i njihovu spremnost da slobodan se ne bude. /... /
Stjepan Grbić / fragment razmišljanja o radu – akciji „Sloboda“, Dubrovnik, Kaše, ARL, 2012. /

/.../ Zapravo, sve ide u smjeru stvaranja „theme parka“, diznifikacije / diznilendizacije... koji ima za cilj grad depopulizirati, deregulirati ( Baudrillard ) te pretvoriti u spektakularnu kulisu koja je u suštini prazna ljuštura, ispražnjena od urbanih sadržaja i od stanovništva, predanog na milost i nemilost kojekakvih „developera“ investitora i inih spekulanata /... /
Zvonimir Bakotin / iz pisma o Dubrovniku, golfizaciji /diznifikaciji Srđa, ekonomskoj tiraniji, „bankomatizaciji“, New World Order...i svome radu na izložbi Dominacija /

/ ... / Pitanje slobode pojedinca usko je vezano uz dominantan utjecaj ekonomske elite. Nametanje pravila igre po principu vladavine jačega u suprotnosti je s proklamiranim civilizacijskim stečevinama. / Kako biti slobodan, kako se izboriti za svoja prava u sustavu koji je samo instrument kontrole i upravljanja u rukama te grabežljive „elite“? / Što je moć? Što je sloboda?
Vanja Pagar / iz zapisa na temu izložbe, uz rad „China town“, 2012 /

/ ... / Jedino umjetnost nekako uspijeva ostati po strani, makar i nju određeni lobyji pokušavaju instrumentalizirati.../
Libertas – izvrgnuta ruglu kao stara, potrošena priča o slobodi, smišljena za uljuljkivanje male dice...
Marin Zorić Zorge / zapisi na temu... Uz rad „Ceci n'est pas une Libertas“, ARL, Dominacija, 2012. /

XXX

„ Ta operacija, to je Magritteov tajno izgrađeni kaligram, a zatim brižljivo razrušen. /.../ 5. Na kraju radnje dobro provjeriti da je talog promijenio boju, da je prešao iz bijele u crnu, da je „ to nije lula“ tiho skrivena u prikazivanju sličnog postala „ To nije lula „ poredbi u opticaju. / Doći će dan kada će sama slika s imenom koje nosi biti dezidentificirana duž nekog slijeda beskonačno prenošenom poredbom. Campbell, Campbell, Campbell, Campbell...“
Michel Foucault, Ovo nije lula

 

IZLOŽBA DOMINACIJA / SLOBODA JE OTVORENA

Kratak osvrt na postav / akcije / performanse ...s ilustracijama na webu izložbenog projekta u ARL ( Galerija Otok i sav raspoloživi prostor enterijera / eksterijera, uključiv otočić-lukobran Kaše )

 

INTRO: OVO NIJE OVCA / OTOK / LUKOBRAN / neočekivana pastoralno – piratska akcija „Sloboda“ na Privremenoj Autonomnoj Zoni Otok – Kaša, Dubrovnik /

„ Shvaćeno posvuda kao apsolutni napredak ljudske vrste obilježen također ljudskim pravima, oslobođenje polazi od ideje prirodne predodređenosti na slobodu: biti „oslobođen“ znači odriješiti biće od istočnog grijeha, omogućiti mu sretnu namjenu i prirodni poziv. To je naš spas u nama, pravi sakrament krštenja modernog i demokratskog čovjeka. NO TO JE UTOPIJA. Ta slaba volja da se razriješi dvoznačnost Dobra i Zla te da se skoči onkraj njezine sjene u apsolutnu pozitivnost jest utopija. /... /
Jean Baudrillard, Inteligencija zla ili pakt lucidnosti,

DO YOU WANT TO BE FREE?

I. OTOK SLOBODE, FANTOM / NE - / SLOBODE

 

Rad Stjepana Grbića; uvodni čin pred otvorenje izložbe „Dominacija“

Izvorno artificijelno koncipiran i sazdan, ali istodobno i ruševan, travom prirodno obrastao objekt – otok Kaša ( lukobran ) zahvaljujući transpastoralno – piratskoj artističkoj akciji odnosno „performance-u“ umjetnika Stjepana Grbića, nazvanom „Sloboda“, neočekivano je, praćen efektom začudnost, „neviđenosti“, brechtovskim Verfremdung – efektom, zadobio značenje „Otoka Slobode“, zapanjujuće „slobodne zone“ građanskog neposluha, usred nad tim činom negodujućeg, uznemirenog „grada“ - utvrde dominantne podaničke poslušnosti New World Order – regulama „deregulacije“ građanskog otpora nametnutim gabaritima opstanka i propasti. Time je bačeno jarko svjetlo i na tajnu povratnu spregu / ne-moguću korespondenciju između, primjerice, simbola Kineskog zida i zidinama opasanog grada Dubrovnika na ingeniozno koncipiranom akriliku „China town“ Vanje Pagara.
„Otok Slobode“ je, naime, U-topos, nekakvo plutajuće „Ne-mjesto“, a i Sloboda – osim što je pojam s malo duljom tradicijom – jeste „u stvari“ utopijska, fantomska, virtualna „ne-stvar“ ( otud diskretna, konspirativna referencija na famoznog „Fantoma slobode“! ) kojoj se teži, usprkos notornoj ambivalenciji Dominacije – i / ili – Slobode, Dobra – Zla, kojoj nas velika naracija zvana Povijest „uči – ne – uči“. Samo ovce ne trpe ni od kakvih mentalnih tegoba zbog tih ambivalencija i kolebanja „stavova“ o Dobru / Zlu. Čak ni kad ostanu bez glave. Ovce nisu čitale ni Schopenhauera ni Marxa & Engelsa ni Nietzschea. Utoliko su prirodno „slobodne“ od svega toga. A ljudi? Dulja priča.

Uslijed neočekivano nastalog fenomena pomalo pretjerane medijske i građanske pozornosti poklonjene činjenici čudom osvanulih OVACA – NA – KAŠAMA valja nam tom fenomenu posvetiti još nekoliko redaka kao pred – uvod za Osvrt na izložbu Dominacija.
Naime, taj Otok – s – ovcama ( dočim se nedavno u gradu Rijeci, na riječkom lukobranu, radilo o nekakvom POLU-OTOKU za prigodnu strižu ovaca i pravljenje rukotvorina uz istarsku kapljicu vina i degustaciju „delicija“, uz blagoslov i punu logističku podršku Grada Rijeke ) prerastao je skokovito / šokovito u zabrinjavajuće opasno „ne-mjesto“ anarhoidnog transartističkog posvajanja jedine preostale TERRA INCOGNITA – teritorije na kojoj bezazlene ovčice Božije ( a i Isus je božanski Ribo – Jaganjac ! ) nekim čudom bivaju preobražene u nadprirodno – slobodarska stvorenja koja, eto, i nehotice, nesvjesno „provociraju“ inače apsolutno pokorno, podobno i normalno građanstvo Dubrovnika na dramatično zazivanje „security“ – ja Božjeg, Snaga Reda, na Intervenciju ili barem na /ne-/ patvoreno zgražanje nad neučinkovitošću „Društva za zaštitu životinja“. Fenomen zgražanja nad „nemoralnim“, „kontra-čobanskim“ NO-artističkim činima zločestog Organizatora ( ARL, Galerija Otok, dakle zloglasni dubrovački El desperado Slaven Tolj i šačica dubrovačkih umjetnika u kolaboraciji sa splitskom libertinskom umjetničkom bandom kritičara svega postojećeg s kodnim imenom SYMPOSION! ) gotovo idealno kontrapunktira s temeljnim intencijama projekta Symposion II – Dominacija – Sloboda.
Poanta „Slučaja Ovce na Kašama“ jeste u uspjelom ukazivanju na simptom neurotičkog otpora Dominantne Kulture „subverzivnom“ djelovanju umjetnika na tragu Nove umjetničke prakse koji, eto, umjesto da se ponizno i poslušno drže svog „ghetto“-a, Lazareta, Karantene, Galerije Otok – onako kako Bog / Grad zapovijeda! – nenajavljeno-dakle-teroristički otimaju / posvajaju i lukobranski otočić Slobode:Kašu ( da bi „maltretirali ovce“! ).
A toj art – diverziji pridana je, rekosmo, nesrazmjerno veća medijska pozornost nego sveukupnom ignoriranom „ostatku“ netom postavljene i otvorene izložbe u Galeriji Otok, ARL, s brojnim radovima u više medija, prostora, u enterijeru i eksterijeru ( zvučna instalacija Vedrana Perkova, primjerice! ), s izvedenim performansom tandema Nela Sisarić – Hrvoje Cokarić, a sve na temu relacija dominacija – sloboda.
Mala digresija; Ne usuđujemo se niti pomisliti koje li bi i kakve sve represivne mjere bile poduzete u slučaju da su se nedužne ovčice na golf- terenu na Srđu ili na lukobranu pojavile obučene u T – shirts s natpisom SRĐ JE NAŠ ili pak OVO NIJE OVCA, te uglas zablejale „ Ništa mi / nam neće ovaj dan pokvaaariiit ...“ skupa s TBF-om!?
Oprostite nam na slobodi, molim lijepo.

I tako, tek nakon ovolike štorije od ovaca ( a ne „štorije od kunelići“ kako bi rekli Istrani, ili pak „Markovih konaka“ ) predlažem da pobliže pogledamo i poslušamo jezgru skupne tematske izložbe Dominacija / Sloboda, kreiranu, postavljenu, realiziranu od strane niza eminentnih splitskih i dubrovačkih umjetnica i umjetnika:
Alemke Đivoje ( Otirač za raj, 2009. – 2012., crno – crveni ( aha, „dakle anarhistički“! ) objekt od gume i spužve ),
performerskog tandema Nela Sisarić / Hrvoje Cokarić Coka ( tekst: N.S., glas: H.C. ),
Zvonimira Bakotina ( World Bank Dictate 2012, video projekcija),
Ivana Bure ( Ragusa domino - instalacija, Gran turismo - video),
Vanje Pagara ( China town, akrilik na platnu, naslikan in situ, 2012. ),
Željka Marovića (PLOČA, instalacija),
Vedrana Perkova (Would I Lie to You - zvučna instalacija),
Marina Zorića ( Ceci n'est pas une Libertas, analogni interaktivni panel, 2012. ),
Rina Efendića ( Gledajući sa strane svaki križ zapravo je običan štap , fotografija ),
Momčila Goluba (1 - Čovjek, Instalacija, 2012, 2 - Biti čovjek, Instalacija, 2012, 3 - Ostati čovjek, Instalacija, 2012, 4 - Čovjek, Instalacija, 2012 mixed media instalacija u Galeriji Otok),
Ervina Babića ( Kip slobode - fotografija/print),
Božidara Jurjevića ( 1. O-kruženje, print, 2. Ruža vjetrova - 2009 fotografija performansa),
Igora Knezovića (Sladoled - video),
Ivane Pegan (Bez naziva - 3 fotografije ),
Ivone Vlašić (Odlazak - 2 fotografije na platnu),
Marijane Vukić (TUT - video i fotografija),
Slavena Tolja (Vlast u gradu uvijek ima onaj čija je zastava, otkako je svijeta i vijeka!, instalacija).

Ni pojam dominacije ne može biti pošteđen od rada razlike ( „razluke“, differance po Derrida-ovoj gramatologiji ) niti od raspada na niz mogućih „primjena“ odnosno vidova, isto vrijedi i za termin sloboda. Sukladno tome, radovi nekih od sudionika/-ica više akcentuiraju libidinalno – ekonomijsku, spolnu, psihoanalitičku stranu pitanja o dominaciji, vlasti, želji i problemu ispunjenja, „raja“ i njegove „potrošnje“ ( „otirač“ ) – u nazivu rada Alemke Đivoje, u kojem je konceptualiziran notorni falički simbol, čije se okvirno „jedinstvo“ raspada, umnožava u kombinaciji s gumenim, „fetišističkim“ pstenovima ( multiplicirani „lingam & joni“ koji se prostire u nekakav falusima načičkani tepik, točnije – otirač! ), ironizirajući utopiju „raja“ kao ispunjenja na tom putu frustrirajućeg, tragičnog raspada „jedinice“ na neodređeno, entropično mnoštvo apersonalnih, bezličnih, manje-više jednakih jarko crvenih čunjića na tom crno/crvenom gumenom otiraču.

Tim frojdovskim, seksualnim polom Dominacije kako se on iskazuje u diskurzivnoj, jezičkoj, dakle i psihološkoj praksi heteroseksualnog erotskog para eksplicite se bavi u svom performansu tandem Nela Sisarić – Hrvoje Cokarić. Taj performans uključuje literarnu, poetsku, dramsku stranu pošto se temelji na „autobiografski“, autoreferentno pisanom tekstu ženske strane tandema, koji izgovara muška strana, HC, dok ga Ženska koja stoji iza njega (opremljena odgovarajućim sado – mazo pomagalima i u crnom fetiš – kostimu ) kažnjava,a vjerojatno u isti mah i uzbuđukje – šamarima, kako to već ide u seksualnim ritualima „vlasti / ropstva“ čijom prirodom se nakon Markiza, Masocha, Freuda i inih bavi cijela plejada „sadista“, „mazohista“ i specijalno teorijskih psihoanalitičara, poststrukturalista – lacanovaca, te filozovski „megastar“ Slavoj Žižek. Svakako da se i pri kritičkoj analizi libidinalnog funkcioniranja političke supra-/-subordinacije u dijalektici Gospodar / Rob krije izvjesna erotska ili paraerotska „crvena nit“, pa se može ispitivati odnose Birokracija – Užitak, pošto je Vlast po prirodi „opscena“. Strah je samo pola uspjeha ( da ga nema, ništa od sreće i ispunjenja žudje Vlastodršca, ali...), Vlast istodobno zahtijeva Ljubav, tek kad Ju se voli postignuta je pobjeda nad podanicima. Intendirajući na te „tajne veze“ postkonceptualist Sven Stilinović je prigodom svojih performansa iz niza verzija „Geometrije krvožednosti“ (od Berlina do Dubrovnika) redovito nosio krvlju zamrljanu bijelu „mesarsku“ majicu kratkih rukava na kojoj je krvlju ispisano VLAST JE VLAST SLAST JE SLAST.
Na ovom mjestu je nužno uputiti na plesnu i kazališnu djelatnost obje strane tandema NS – HC ( XONTAKT, „Judita“ etc. ), tako da moje upućivanje na „tajnu spregu“ libidinalne i političke ekonomije, prakse i pragme nipošto nije arbitrarno već se poziva i na manje intimističku a više politički „spektakularnu“, kolektivno – arhetipsku verziju drame „Judita“ u režiji upravo HC-a, u kojoj određenu ulogu ima i NS iz ovog lazaretskog, doduše komornijeg i intimnijeg, no ne manje „kolektivno“ važećeg, arhetipskog, obrednog performansa. Oboje su se sustavno bavili u više radova pitanjima relacija intimno – političko, individua – kolektiv, iznimka – sustav, nadređenost – podređenost, te njihovim mogućim erotskim, spolnim stranama, da ne kažemo „korijenima“, i posljedicama. Ukratko, podrijelom i poviješću Nasilja ( mig na Cronennbergove filmove je ovdje ne samo dopušten već štoviše i poželjan, kako na „Goli ručak“ po W.S.Burroughsu tako i na „Eastern promises“ i „Povijest nasilja“ ). Mala digresija: kolega Boris Kadin je svojim komentarom fotografije perf. NS/HC izvedenog na otvorenju „Dominacije“ diskretno uputio i na „Pulp Fiction“ QT-ov, pa nije zgoreg i taj postmodernistički klasik spomenuti u ovom kontekstu.
Specijalan detalj koji je bitno percipirati i interpretirati da bi se shvatila poanta ambivalencije Gospodstvo – Ropstvo u tom performansu jeste činjenica da Žena tu doduše ne govori ( pošto su joj usta začepljena određenim sado-mazo pomagalom ), ali zato stoji, uspravna iza leđe Muškarca izvaljenog na sjedalici, te se itekako upečatljivo izražava šamarajući Ga dok on priča svoje ( u stvari, tekst je – Njen ).

Sadističkom „religijskom“ praksom pri proizvodnji i maltretiranju kšćanskih mučenika, te s poučnom „supra-moralističkom“ estetskom nasladom s kojom su zapadni slikari minuciozno secirali svoje sado – mazo žrtve – heroje iz preobilne martirijsko – hagiorafijske literature i ikonografije, a sve u svrhu iskušavanja rastezljivosti relacija Čovjek – Bog, Grešnik – Summum Bobum, izdašno se u specijalnom odjeljku izložbe u Galeriji Otok bavi splitski bard Momčilo Golub. Mučenik je, u ovom slučaju, Sveti Hypolite. Taj segment i vid „Dominacije“ po užasu, estetski minuciozno elaboriranom, kudikamo nadmašuje sve erotske muke i slasti koje se „na putu u Raj“ mogu iskusiti pri razgledavanju izložbe u ostalim odjeljcima Pakla Dominacije / Slobode u Lazaretima. Tako stravično, NA ŽIVO, dobri kršćani NI OVCE nisu derali i kinjili kako su to iz čiste pobožnosti i sušte deklarativne Borbe protiv Zla, Grijeha, Sotone, zdušno činili s vlastitim svecima i hereticima. Stoga od srca hvala našem starom majstoru Golubu što je tom veoma važnom kršćansko – povijesnom i artističkom temom nadopunio i pojačao postav D/S projekta.

Konceptualizirani digitalni prizor umreženog Svijeta ( Vrlog Novog, New Worl Order, naravno! ), koji se nikako ne može izvući iz bankomatskog biljarskog space-a bez rupa / izlaza, u radu Zvonimira Bakotina - jednog od splitskih pionira web – arta i 3D – animacije i interaktivne televizije (Van Gogh Telev ision) i Art – terorističke gerilske borbe protiv globalnog OIL BILL-a, s jedne strane i ideologijsko – političko – ekonomske i informatičke čobanske naive & idiotizma, „s druge“ ( od koje Prva, „dominantna“, u stvari i profitira ), baca jedno drugo, ne manje zastrašujuće i uznemirujuće svjetlo na svijet Dominacije / Slobode. U kojemu postaje razvidnijim smisao Zorićevog post-magritteovskog verbalno-slikovitog i interaktivnog rebusa: Ovo nije Libertas. Nisu tek tako u istoj, kameno – SMB-maslinastosivoj, longitudinalnoj prostoriji, u određenom označiteljskom poretku raspoređeni radovi Zorića – Bakotina - Đivoje – Jurjevića – Bure - Marovića... Više o potonjima ( Bura, Jurjević, Marović, ...i ostali s popisa sudionika/-ica ) kad se malo oporavim i priberem od muka, frustracija i stresova s kojima su me kao svjedoka suočili gorespomenuti.

Hm, da, Ivan Bura nas je u svojoj instalaciji s mračnom figurom Smrti i video snimkom grada Dubrovnika koju Smrt drži u koščatim kandžama i šupljim njedrima, kroz čiju crnu draperiju piri leden ventilatorski propuh ( burin? ) okrutno izložio klasičnom, srednjovjekovno – renesansno - baroknom motivu Memento mori, Vanitas... smrtnosti svih stvari i stvorenja, a posebito sirotih naših gradova u maćehinskim njedrima Lijepe naše Politike, centralno – lokalne.

Pagarov „crveni“ Kina – gradić „China town“ Dubrovnik lapidarno aludira na aktualno klanjanje „dominirajućoj“ azijsko – globalizirajućoj gospodarskoj velesili i njenim ambicijama koje se nipošto ne smiju poistovjetiti s ideološko – politički nepodobnom sintagmom FREE TIBET koja je, eto, u neskladu ne toliko s liberalnom ekonomijom i vladavinom Kapitala koliko sa stvarnim „ljudskim licem“ naše „mlade demokracije“ koja se istodobno kune u odanost Svetoj EU i ulizuje „Chinatownu“ brišući s nesretne i sirotinjske „Medike“ neprilične grafite, uslijed čega se ukida razlika između kineskog i dubrovačkog zida, kad se radi o prevlasti Dominacije nad Libertas.

Na izložbi se na semiotički veoma suptilno osmišljen i proveden način javlja i ne mali problem odnosa nacionalnog suvereniteta i hegemonije dominantne / dominantnih sila takozvanog Novog Svjetskog Poretka; konkretno, USA, NATO –a, i položaja RH nakon ratnim razaranjima, „krvlju, znojem i suzama“ plaćenog osamoslatjenja od demontirane SFRJ U postkomunističkim uvjetima „tranzicije“ prema EU, NATO-paktu, moćnim, dominantnim velesilama Zapada. Pozorno pogledajte print dubrovačkog umjetnika Božidara Jurjevića. Valja prepoznati simbolički sustav i konotacije nagorenog hotelskog ručnika ( referencija na Domovinski rat ) „apliciranog“ na puno veći „ručnik“ američke provenijencije. Poznati su nam prijepori i društvene dileme prema Usudu ulaska u NATO – pakt ( gdje Hrvatska od ne tako davno – jeste ), analogno, mukotrpan trud da se uđe u EU, usprkos svim kritičkim analizama, primjedbama, otporima, dilemama i ambivalenciji te situacije. Poredak, Kompozicija Globalizacije N.W.O.-a „svladava“ otpore i protivljenja, ako treba i ratovima, intervencijama, ekonomskim uvjetovanjem, ukratko – silom, ma kako je mi vrijednosno ocijenili, kao nekakvu neupitnu nadnacionalnu ekonomsko – političku / ideologijsku „Stvar po sebi ( Ding an sich, parafraziramo li Kanta ).

Odabir pozicije na rešetkama zagrađenoj arkadi u arhitekturi dvorišta u arhitektonskom kompleksu Lazareta, nad praznim, crnim „stage-om“ ( namjerno se koristim globalno uobičajenim i mega – popularnim engleskim tehničkim terminom ) za postavljanje zvučne instalacije ( tijekom izložbe pušta se glazba, čuje se engleski, bez obzira o čemu se radi ), kao na planetarno rasprostranjenim rock koncertima ili pak „partyjima“ elektronske glazbe, u kojoj opet, barem u kulturnim satelitskim i vazalskim sredinama sa sluganskim odnosom prema interesima „krupnog kapitala“ dominira kulturnoindustrijska mašinerija o čijoj „suštini“, povijesnom podrijetlu i regresivnim učincima „unaprijed“ progovaraju Adorno i Horkheuimer u svojoj „prašnjavoj“ Dijalektici Prosvjetiteljstva, na pragu postmoderne prefiguracije „velikih naracija“ o povijesti, progresu, revoluciji, iluminaciji, humanizmu u „kraj svijeta“, „utopije“, „Zapada“, kontrapozicije „lijevo – desno“ kao univerzalno „mjerodavne“ paradigme za tumačenje novopostalog društva i „svjetskog poretka“, takva konceptualizacija rada Vedrana Perkova, na cool način, upravo stoga što nije nimalo „upadljiv“ akcentuira izvjesnost „stanja stvari“ u svjetskoj popularnoj, masovnoj „kulturi“ / „supkulturi“.

To bi bili društveni gabariti i kondicije u kojima bi suvremeni hrvatski – i – ne – jedino hrvatski – umjetnici imali djelovati „slobodno“, na tragu marxovske „revolucionarne“ 11.TEZE ( „o Feuerbachu“ ), ali NAKON „događaja“ simboliziranog famoznim „11. RUJNOM“.

Branko Cerovac, ožujak - lipanj 2012.