Grimani Petar

“Homogenizacija / okupljanje identiteta u dimenziji postojanoga konstantnog
bivanja u prostoru i vremenu osnovna je tema ovog teksta.
Homogenizacija koju možemo povezati s mnogim umjetničkim i socijalnim
događajima i djelima.
Koliko smo prožeti? Kako nas modelira tekst koji čitamo, misao koju imamo, slova
što ih upravo tipkamo?
Ovaj oblik protkanosti i bivanja iskustveno možemo prebacivati kroz epohe, događaje
i izričaje, no ovaj put analizu ćemo usmjeriti ka skulpturalnom u javnosti i kroz
javnost. Fokus Skulpturi koja kao primopredajnik odašilje repetirajuće obrasce još
od doba monolita i totema pa sve do satelita i optičkih kabela. Pozabavit ćemo se i
onim najškakljivijim u skulpturi samoj, a to je proces rezanja i urezivanja. Proces koji
neprekidno djeluje svojom uvjerljivom obmanom predstavljajući nam sliku kao stvarnu
prostornu sliku slike koja u svojim transformacijama simulira i obuhvaća socijalno
i stvarno, a usudio bih se reći i ono imaginativno, tako da društvo postaje socijalna
skulptura i simulakrum povezan zajedničkim instant snovima i maštom koja svoju
plastičnu metastazu ukalupljuje filmskim spektaklom ili spektaklom bilo kojeg tipa,
od sporta, glazbe i pornografije i rata … Bolno se budi buljeći u novine i vijesti na TVekranu
da bi nakon električne pošte i ostatka virtualnih fantazija. Tako i ne primijetivši
mozaik piksela, okrećemo pogled prema zidu ili kroz prozor ili prema najdaljoj mogućoj
daljini, dokle god nam pogled može doseći, kako bismo oduševljeno uzviknuli :
“Pa ja sam u skulpturi! Mi smo u skulpturi! Civilizacija je skulptura! Karcinom je
skulptura! Eksplozija je skulptura! Burza je skulptura! Kultura! Skulptura!”
I to kakva?
Homogena, bogata kristalićima, sedimentima, fosilima, mineralima, metalima…
Gusto nabijena, ali iznutra vrlo dobro složena i gotovo hermetički zatvorena
skulptura koju neki još nazivaju i svijetom, u nemogućnosti da vide kako je
upravo naziv taj koji smanjuje razinu vidljivosti i ostavlja granicu vidljivog suženu
i ograničenu unutar skulpture same, a likovi u njoj mogu uzaludno čekati nekog
Michelangela da ih oslobodi.
Žonglirajući paradigmama, plešući na tankom konopcu diskursa koji neprekidno
mijenja pravac novom aproprijacijom tek otkrivenih izvora životnosti, skulptura i
skulptor se neprekidno izmjenjuju. Jedno modelira drugo. Narcis je jezero i jezero
je Narcis. Svijet je dvojnik samom sebi uobličen u našem tijelu koje je zapravo samo
lutka iz izloga ukrašena robom za prodaju. A lutka toliko želi živjeti da sve oko sebe
bezuvjetno voli i prihvaća - njezina ljubav je kanal kojim putuju skalpeli rezači,
skulpturirani nokti stvoritelja made in Second-Hand at Good Year te neumitno
pronalaze organsko tkivo koje još treba obraditi, preoblikovati, smrznuti.
Ma koliko na prvu djelovalo kao nešto što nije odveć prisutno, odavno je
skulpturalnost nadišla uobličavanje u fiksnoj monumentalnoj formi koju nam
mogu dati klasična skulptura ili arhitektura.
Deformirajući prirodu, deformirali smo i sebe; vjerojatno zbog tog samo još izvana
sličimo na ljude osim ako nismo već ostvarili Lutkin voodoo san, a to je da nam je
botox i silikon integralni dio formalnog corpusa.”

Izdvojeno iz teksta o ambijentalnoj instalaciji ˝U skulpturi˝ (2009.)