Kamenjarin Nina

---As the world slowly collides under pressure of it's own people, we all get smothered along with it. We are drown in our wrong decisions, perhaps our goals in life are not centered in a way we feel it should be. Then eventually we get caught up in vortex by silencing our own being and living a life of commodity, just for it seems to be good enough.
The traces we leave behind remain unrevealed and our comprehension of them over time disintegrates, only to be a distant memory of something that could have evolved. In these works I'm trying to deal with a problem of collecting the fragments containing that exact first spark of idea or a thought that we hurtled away.
In videos "Fading out" and "Traces" I'm trying to capture that signature and impact of an individual onto environs; or onto ourselves, and however in "Paper-bag" and "Rosemary-beeds and Cevapcici" the idea is shown through our identity issues after we intake the opinions and everything that "someone" shoved down our throats just because we were a blank page that "needed to be filled".
I've always been interested in the overall ideas that combine: time, impressions, identity issues, impacts from "the outside" etc. Dealing with them in a bit humorous and contradictionaly way, (sometimes ironical), gives me relief and that touch of "naiveness" what reminds us all of that child-like innocence and pureness; when we thought nothing in this world can stop us, when everything was simple.
My influences are the people and situations that surround me and I believe that "Art" in it's pure form can be found in every corner just if you look hard enough and over the boundaries that are ingrown within you.---
Nina Kamenjarin, July 2015

SIMBIOZA
Radi se o diplomskom radu naziva "Simbioza skulpture i performansa".
Namjera mi je kroz izvedbu pokušati stvoriti sinergetski kontekst skulpture kao pune plastike, tijela koje "slobodno" stoji u prostoru naspram tijela kako se ono pojavljuje u performansima.
Svoje tijelo prekrivam tankim slojem gline koja se pritom suši. Toplina tijela ubrzava proces sušenja gline, koja se raspucava i u komadima pada sa mene.
Doslovnim, fizičkim 'spajanjem' gline i živog tijela, dakle dva osnovna elementa medija koji me u ovom trenutku određuju kao umjetnicu (kiparstva i performansa) namjera mi je kroz vlastito iskustvo propitati njihov odnos. Koje se bitne sličnosti i razlike očituju među ovim dvjema formama prisustva tijela u prostoru. Skulptura je tijelo (objekt) koje se oblikuje i formira; performans je živo tijelo koje se također oblikuje i formira određenim aktivnostima u prostoru. Skulptura postoji u tri dimenzije; visini, dubini i širini, koja sa ovog aspekta označava volumen. Nadalje performans se manifestira u istim prostornim dimenzijama, ali posjeduje i dimenziju vremena, možemo reći ključnu za komunikaciju sa performansom uključujući i slučajeve kada se radi sa "negiranjem" vremena.
Performans je durativan.
Posebne zahvale mentorima;
Vlasta Žanić
Loren Živković Kuljiš
dr. sc. Blaženka Perica

Performans Nine Kamenjarin, „Instalacija Interakcija Tik“, izveden kao doslovni događaj u muzejskom prostoru, direktno uključuje publiku te stvara ludističku situaciju popraćenu video snimanjem, tako da kao postprodukt dobijamo i video instalaciju. Koncept rada inspiriran je tikovima, tim grčevitim trzajima mišića koji se ponavljaju bez kontrole. Interakcija kao tjelesni performans u stvarnom događaju, eksperimentalno i uz otvorenu mogućnost promjene, postiže sintezu umjetnosti i života - realizira umjetnost ponašanja.

Desubjektivizirana i skromno uniformirana umjetnica nastupa u galerijskom prostoru poput žive instalacije s povezom preko očiju i gotovo nagim, izrazito izloženim tijelom. Ispred nje se na postamentu nalazi nekolicina ptičjih pera kojima će publika ispisivati tikove. Imajući u vidu tautologiju ponašanja svjedočimo elementarnom iskazu. Umjetnica reagira na podražaje publike, tih moćnika u čijim je rukama naoko bezazleno sredstvo. No, tim sredstvom zapisivale su se ne tako bezazlene riječi, a sada je pero uzrok nekontroliranih pokreta koje sami provociramo. Dakle, umjetnica nam je pružila priliku poticanja živčane traume koja se očituje u stalnom ponavljanju nehotičnih trzaja mišića i grčevitih pokreta organa. Ipak ne svjedočimo nekakvom nakaradnom, zastrašujućem, šokantnom i erotskom performansu, iako će neke možda zagolicati i perverzne misli. Umjetnica je u ovom slučaju 'mučena' od strane vlastite publike ali na sasvim bezazlen način, škakljanjem.Radovi suvremenih umjetnika često sadržavaju humoresknu notu. Poruga i crni humor postali su popularan i raširen način komunikacije. Više ne komentiramo 'što nas žulja', već skrećemo u smjeru 'što nas škaklje, golica'. Humor kao raspoloženje ipak se rijetko pojavljuje samostalno kao umjetnički izraz, a upravo ovim performansom Nine Kamenjarin stvorena je smijehom praćena zgoda, to jest smijeh je nezaobilazan produkt, dat u funkciji igre čija je bit ozbiljne naravi.

Da parafraziram prologomenu Meše Selimovića: Pozivam za svjedoka pero i onog koji perom piše! Ispišimo tikove.

(Vanda Franičević, kustosica)

"Tragovi - Traces" Rad autorice Nine Kamenjarin može se shvatiti kao neka vrsta osvrta na socijalnu konstrukciju, ali to nikako nije tipično skulpturalno djelo. Mlada umjetnica eksperimentira filmskim medijem, te stvara performativni video uradak pod nazivom „Tragovi“. Riječ je o radu koji u svega jednu minutu na više načina uspješno prikazuje kako naše društvo funkcionira.
Zanimljivost ovog rada je upravo u tome što je to zapravo interakcija između umjetnice i njenih suradnika zbog čega odiše spontanošću i dobiva humorističnu notu. Njihov jedini zadatak bio je shvatiti autoričino lice kao slikarsko platno na kojem mogu prikazati što god oni žele, bilo kakve znakove, simbole ili natpise koji su im važni u životu.
Za razliku od svojih suradnika, autoričina egzistencijalna sloboda svedena je na minimum. Ona im u potpunosti izlaže sebe i svoje lice, te takvim prepuštanjem prestaje biti subjekt u njihovim očima. Na prvi pogled rad ima negativne konotacije, jer poštivanje nečijeg dostojanstva najčešće pada u drugi plan dobivanjem moći manipulacije i izrabljivanja. Bez obzira koliko puta ponovili performans, suradnici se uvijek vraćaju na motive koji uključuju razne stereotipe, rodnu određenost pa čak i izrugivanje.
Sam naziv rada „Tragovi“ može se protumačiti kroz crteže koje oni ostavljaju na autoričinom licu jer svaki vanjski društveni utjecaj ostaje zapisan na nama, ali i način na koji oni utječu na nju u svakodnevnom životu, što u pozitivnom, što u negativnom smislu. Tragovi koje drugi ostavljaju na nama mijenjaju način na koji vidimo sebe, a skulptura koju oblikujemo zapravo smo mi sami.
Dobivši određenu slobodu ljudi moraju odlučiti što će učiniti s njom. Na taj način ova video instalacija postaje neka vrsta socijalnog eksperimenta jer propituje utjecaj društva na pojedinca, a također postavlja pitanje do kojih granica idu naše mogućnosti i sposobnosti da druge ljude oko sebe promatramo kroz prizmu egzistencijalizma i osobne slobode izbora.

(Petra Dajak, kustosica)