Runjić Jadranko

SLIKA ISPOD „SLIKE“

„Još od Knifera u nas postoji tradicija oslanjanja na tehnike monotonije, ne zato da bi se radilo dosadne slike, već da bi se ponavljanjem vizualno uravnoteženih elemenata kreirali omjeri i forme oslobođeni diktata površnog zavođenja. Monotonija kod Runjićevih djela proizvodi meditativnu atmosferu koja kao dominantan ugođaj prožima izložbu. Premda nastaju u vremenu ironije, u Runjićevim slikama postoji sublimna metafizika koja se tiho otkriva u „podslojevima“ slike. Runjić neće zagovarati eksplicitnu duhovnost, umjestno toga on svojim nizom „ekrana“ uranja posjetitelja u kontemplativno ozračje u kojem svatko može na platna projicirati vlastito iskustvo bivanja „u“ izložbi.“ (Sandi Vidulić, iz teksta „Smetnje na ekranu“, Slobodna Dalmacija 2006, povodom izložbe u Galeriji umjetnina, Split)

„Jadranko Runjić i njegov suradnik Saša Runjić koji je koncipirao katalog izložbe kao svojevrsni usporedni umjetnički rad, odlučili su se za doista neuobičajen pristup koji je možda najprimjerenije opisati kao instalaciju sačinjenu od ulja na platnu. Takav paradoksalan i proturječan odnos između umjetnikovih namjera i izvedbe, dubinski je utemeljen u vladajućem postmodernističkom duhovnom okružju, posebice u onim likovnim pravcima, poput citacionizma, koji je pokušavao povijesna iskustva slikarstva prikazati u okviru suvremenih, ali naglašeno „dvostruko kodiranih“ likovnih poetika........U stvari“Polsljednji pogled na Delft“ može poslužiti i kao vrlo pouzdan orjentir razlika između modernističkog i postmodernističkog prisvajanja konceptualističkih principa budući da konceptualističke elemente postiže tradicionalnim slikarskim postupcima. Upravo u toj ravnoteži između stečevina modernizma druge polovice ovog stoljeća i naglašeno akademski precizionističke izvedbe skloni smo identificirati ključne odlike ove nesvakidašnje izložbe. „ (Darko Glavan, iz teksta „Pogled s predumišljajem“, Nedjeljna Dalmacija, lipanj 1995, povodom izložbe „Posljednji pogled na Delft“ MGC Gradec, Zagreb)

„Runjić se ne služi tek pukim štosom ili gegom apsurda, već razrađujući postupak otkrivanja sadržaja „unutrašnje slike“ postavlja zamku oku ironizirajući pri tome pitanje civilizacijom, kulturnim okolišem ili obrazovanjem istreniranog oka koje na slici vidi tek ono što ga iskustvo uči da očekuje od slike. Rendgenski snimak „donje slike“ - dakle slike koja je skrivena novim naslagama boje (fizički vidljivima oku) tek pažvljivom usporedbom s pozitivom (nazovimo je „gornja slika“) otkriva da je riječ o prevari osjetlia, o zamci postavljenoj oku promatrača naviklom da rendgensku snimku smatra vjerodostojnim pokazateljem skrivene unutrašnjosti. Rendgenska slika postaje tako izmišljenom projekcijom snimljenog „originala“ živeći vlastiti život, emancipiran od lažnog izvornika. Iščitavajući dalje slojeve Runjićevih radova, lako bi se moglo uspostaviti i pitanje jednako ironičnog stava prema tradiciji i kulturnohistorijskom nasljeđu. Jer nisu li portreti posebice rendgenske slike, danak „korijena“, duhoviti remake glava Jurja Dalmatinca sa šibenske katedrale? Ironično problematiziranje civilizacijskog ustrojstva slike i konvencionalnog gledanja Jadranko Runjić uspijeva iznaći vlastitu likovnu sintaksu, poigravajući se slikarskim metjeom i izlazeći kroz širom otvorena vrata iz skromnih okvira splitske likovnosti danas.“

Zlatko Gall

O POTROŠNJI BOJE

Jadranko Runjić je osobita pojava splitske umjetničke scene. Ne izlaže često, ali za svaki se nastup priprema dugo i studiozno. U pravilu je riječ o zaokruženim ciklusima koji plijene pažnju već na kvanitativnoj razini. O potrošnji boje, dvosmislen je i pomalo ciničan naziv Runjićevog recentnog ciklusa. Zbog specifičnog postava jedne slike velikog i sto dvadeset i sedam maloga formata izložene radove možemo gledati kao svojevrsnu instalaciju.

Za razliku od ranijih ciklusa koji nisu izlazili iz konteksta umjetnosti, Runjićevi radovi na ovoj izložbi do grla su uronjeni u hrvatsku zbilju. Međutim, on ne slika otužne tranzicijske prizore. Nije portretist ni ljudi ni krajeva. Fenomene sagledava i razotkriva kroz vizualne i verbalne znakove. Kao dominantni i svima razumljivi likovni, ali prije svega značenjski element kompozicije, javlja se državna zastava. Na pojedinim slikama/zastavama autor intervenira poznatim simbolima i riječima koji u novom okruženju gube svoju običnost i bezličnost i postaju (ili bi trebali postati) detonator otrježnjenja.

Koliko god duhoviti bili natpisi poput TEATAR APSURDA, MJENJAČNICA, PRIVAT, GEN-ETIKA, PRIVAT, ZKP, ROH-BAU, NARODI BEZ TALENTA ZA SREĆU UJEDINITE SE, KOMUNJARE-TORCIDA-BAD BLUE BOYS, VANJSKI DUG-UNUTRAŠNJI DUG-VANJSKI DUG, PRAONICA, SNIŽENJE ili SVE PO 8, ispisani na licu zastave/slike pomiču cijelu stvar daleko od puke zabave. Simulirajući filmsku naraciju Runjić duhovito i ironično rezimira i komentira posljednja dva desetljeća. S tim da u ovom slučaju trobojnica zastupa stvarnu a ne idealiziranu Hrvatsku.

Runjićev slikopis o potrošnji boje bez sumnje je komentar današnjeg statusa umjetnika i njegove profesije. Međutim, on je i puno više. To je komentar o potrošnji (ili o već potrošenim) nadama, idealima, snovima, ljudima, duhovnim i stvarnim prostorima i što je najgore, o potrošenoj budućnosti.
Božo Majstorović

LEKSIKON

Izložba je koncipirana od slika abecedno podijeljenih u skupine koje se nižu galerijskim postavom. Motivi koji se jedva naziru sa svijetlih podloga prizori su osoba, pojmova, predmeta, biljaka... preciznije, njihovi neobični spojevi koji su se jedni do drugih slučajno našli zakonom abecedne sistematizacije leksikona/enciklopedijskog rječnika. Spomenuti oblik, kao primjer metodičnosti i preglednosti u tumačenju svijeta i simbol cjelovitosti znanja, autoru je okvir za (ironijsko) razmišljanje o predmetu i značenju u slikarskom mediju, načinima obrade podataka, sistematizaciji znanja i stvarnosti.

"(...) Na stranicama Runjićevih slika abecednim su se susjedstvom našli jedno do drugoga znanstvenik koji je stvarao konstantno trpeći strašne tjelesne bolove i posmrtna maska, kondenzator i narodni heroj Rade Končar, tajni ljubavnici, jedan vladar diktator i pisac o futurističkom totalitarnom društvu, pjesnici i njihovi oboljeli organi i životne slabosti, znanstvenici uz vladare koji su, svatko na svoj način i u svom vremenu, bili dirnuti istom filozofskom idejom. Bizarnost tih neobičnih susreta gotovo je duhovita, a iz njihovih međusobnih odnosa osjeća se ironičan podtekst i prema oblikovanju znanja i tumačenju stvarnosti.

Takve se relacije, međutim, ne otkrivaju naočigled (na što aludira i slaba vidljivost slikarskih motiva oko kojih se valja potruditi), a vrijeme koje zahtijeva opažanje svraća pozornost na sliku kao medij, budući da ona (kao i riječ) za sebe traži dužu mentalnu aktivnost. Podatci su za umjetnika vizualna građa koja posjeduje i potencijalno performativnu dimenziju te se utoliko može postaviti pitanje: tumače li oni sami sebe ili kreiraju stvarnost i uzrokuju događaje? Umjetnik slijedi sustav koji ga odvodi na mjesta paradoksa stvarnosti ili zapravo paradoksa sustava. Jer arhiviranju/klasificiranju podataka bliska je stroga metodičnost ali jednako tako i mehanizam igre (!).

Knjige koje se drže linearnog slijeda poput leksikona, danas se često drže prevladanima pojavom računalne tehnologije koja artikulira višestruku mrežu među podatcima i omogućava hipertekstualne veze. Upravo na takvu dinamičnu strukturu enciklopedijskog sustava, prepunog beskrajnih i neizvjesnih mogućnosti (Umberto Eco, u: The Future of the Book, 1997.), upućuje i čitanje slika ako se prepustimo mentalnoj igri s imaginarijem, a finalni proizvod (nastao zaslugom metodičnosti!) čudna je inačica "ludoteksta". Držeći se isključivo abecednog poretka, bez upliva autorove kombinatorike, izložba je fiksirala jezičnu igru koja je stvorila novu, smisleno besmislenu zbilju. Za stvaranje virtualnih prostora i stvarnosnih fantazmi u pravilu se okrivljuju nove tehnologije. Iskustvo ove izložbe ukazuje kako je stvarnost, neovisno o mediju i tehnologiji, virtualni fenomen, a tumačenje podataka složen, gotovo mističan sustav u kojem je svatko od nas protagonist igre."

Jasna Gluić

U galerijskom prostoru MKC-a Split samostalnom se izložbom, naslovljenom "Leksikon", predstavlja splitski umjetnik Jadranko Runjić, docent slikarstva na Umjetničkoj akademiji. Izložba je koncipirana tako da su slike abecedno grupirane i tako se smjenjuju galerijskim postavom. Motivi koji se jedva naziru sa svijetlih podloga osobe su, pojmovi, predmeti, biljke... Ključ svega su ipak njihovi neobični spojevi, leksička sistematičnost koja ih je dovela u vezu, a računa na slučajnost i zakonitost abecednog slijeda. Runjić uzorkovanjem kroz enciklopedijske simbole dolazi do metodičnosti i preglednosti u tumačenju svijeta, znanja i stvarnosti, ali i više od toga nastoji pronaći skrivene poruke "suživota".

- Htio sam izložbom pokazati kako se značenja ponekad stvaraju nehotično, dočim se pojmovi nađu jedan pored drugoga! I ne treba im ništa posebno, dodatno pojašnjenje, jer zaiskre sami od sebe u tom asocijativnom nizu. S jedne strane stvaraju smisao, a s druge, kad se bolje pogleda, sve opet djeluje besmisleno! Htio bih pojasniti tu nelogičnost na prvi pogled, dovodeći je u vezu s pamćenjem. Ta dimenzija sjećanja nije zanemariva u mojoj alkemiji, jer dočim "lijepimo" pojmove nešto nam znače, ali isto tako aktualnost blijedi s odmakom.

- Slike s vremenom dobivaju relativnu vrijednost, umjesto apsolutne? - zapitali smo autora.
- Moguće je efekt postići i uporabom kompjutora, no ja volim raditi manualno, sve tada ima dodatni smisao jer se radi o svojevrsnom intimističkom dnevniku. I sve je vrijedno dok ste u stvaralačkom procesu, u tom pronalaženju, tumačenju i dovođenja u vezu, jednog s drugim.

Čim izađeš iz toga, sve blijedi i ostaje na razini predmetnosti! Nastojim da sve te slike imaju neku ljepotu, da ne bude agresivne, već fine, lagane, nježne..., zašto dodavati nelagodu, breme?

Bizarnost tih neobičnih doticaja je redovito ironična, osjeća se duhovit podtekst i prema oblikovanju znanja i tumačenju stvarnosti. Nada Dimić i dina navode nas na zaključak kako iza svega ostaje pustinja, Anubisa "prati" aorta, a kad ta pukne stvari preuzima Bog smrti, i Marylin je uz Montanda, leksikonski, ali i u životu... Stvari tako posložene jedna drugu tumače, nadopunjavaju... Jedino je Tesla ostao sam, nema svoju "paricu", ali i to je logičko i simboličko tumačenje istina o velikom umu - reći će Runjić uz svoju 14. samostalnu izložbu.

Preporuka: Budite asocijativno spretni u razgledavanju Runjićevih slika, pogledajte koliko stvarnost može biti i virtualni fenomen, a pojašnjenje podataka složen, gotovo mističan sustav vrijednosti.

Igor Brešan

“BEZ NAZIVA”

Recentni Runjićev opus pobudio je zanimanje ponajprije radi kvantitete kvalitetno dovršenog materijala. Iskreni poznavatelj prilika u domaćim atelijerima priznati će da je rijetkost naći se pred djelom umjetnika koji s tolikom upornošću razvija i istražuje sve mogućnosti, varijacije i odjeke koje mu izabrana ograničenja određuju. S formalnog gledišta, Runjić je pravocrtnim potezima linija u boji, dakle bitno crtačkim sredstvom, dosljedno ostvario slikarske kompozicije. Analogija s poentilističkom izvedbom slike s konca devetnaestog stoljeća spontano se nameće, a Runjić joj doslovno suprotstavlja svojevrsni ''linearistički'' pandan. Poentilizam je razgradnjom mimetičke predodžbe isječka stvarnosti u točke, koje sa platna aktiviraju perceptivni aparat stvarajući u mozgu promatrača homogenu sliku, navijestio kako razdoblje apstraktne umjetnosti tako i suvremeni digitalni ili tiskani vizualni prikaz. Runjić, međutim, djelujući iz današnje konstelacije transponiranja vizualnih predodžaba u slike koje uključuju fotografiju, varijacije pokretne slike, tradicionalne slikarske discipline i ostale vizuale suvremene civilizacije, nakon stoljetnog iskustva postojanja i trajanja apstraktne umjetnosti, živeći u potpuno drugačijem svijetu, na sasvim drugačijoj razini rješava u osnovi isti problem supremacije mimetičke predodžbe svijeta i stvarnosti s kojom su se nosili njegovi prethodnici i kolege s kraja devetnaestog stoljeća.

Vraćajući se na tvrdnju s početka teksta o osvajanju spontanosti kao bitnom obilježju suvremenog slikarstva, treba primijetiti da se nakon realizacije prvih programatskih slika Runjić potpuno otvorio hedonizmu stvaranja u razvoju osnovnih postavki, te tako ostvario varijacije koje ukazuju na bogatu i slojevitu povijest apstraktnog izričaja poput monokroma, geometrije, lirskih i ekspresivnih varijanata, slikarstva bojanog polja ili tvrdog ruba, pa sve do slikarske instalacije, čiji će se potencijal vidjeti tek nakon što se postave u korespondirajućoj modernističkoj varijanti '' bijele kocke'' izložbenog prostora. U trenutku kad su apstraktni vizuali prije dekorativni dodaci reklamnih kampanja nego nositelji novog likovnog senzibiliteta, a o idejama da ne govorimo, Runjićev ciklus doima se kao hommage veličanstvenoj povijesti.

Branko Franceschi

SAMOSTALNE IZLOŽBE:

1985.
Salon Galić, HDLU, Split

1995.
MGC Gradec, Zagreb

1996.
Galerija Branislav Dešković, Bol

1999.
Salon Galić,HDLU, Split

2000.
Galerija Lođa, Narodno sveučilište Split

2000.
Galerija Zlatni ajngel, Varaždin

2001.
Galerija Sv. Krševana, Šibenik

2006
Galerija umjetnina Split

2008.
Muzej Grada Šibenika

2008.
Galerija Sv. Tome, Rovinj