Škrobonja Darko

Svaki kraj je novi početak. Uzaludno je tražiti razloge jer oni su tu, sve je s razlogom. Potraga je vječna. Ovaj tekst neće pokušati objasniti istinu, niti će tražiti razloge, samo će pokušati ispričati jednu priču. A priča ide ovako:
„U jednom stanu živio je čovjek koji nije bio sretan. Nije mu bilo dobro i bio je nemiran. Tražio se no, nije se uspijevao pronaći. Uvijek bi se iznova gubio, u kutovima, među zavjesama, procijepima na parketu. U potrazi za uzrocima nije razumijevao posljedice. Ostao je zatočen u nekom davnom vremenu. Dijete u njemu je zakržljalo. Nakon nekog vremena odlučio je svemu stati na kraj, otišao je snažno. Tu je bio kraj njegovoj potrazi. To jest, onoj za koju mi znamo. U jednom drugom svemiru živi dječak, mlado biće koje ni ne shvaća što bi to bili razlozi, samo putuje u svojim maštanjima. Sretan je, čak i kada ga mama ukori. Dječja zaigranost i nevinost stvara svoju putanju i ne nailazi na prepreke. Pjesma, misli, priča, superjunaci, bezbrižnost, vojnici, nindže, bam!“
Darko u svom radu naziva „Miro“ spaja snimku interijera i eksterijera s audio zapisom razgovora s dječakom. Koristeći teleobjektiv stvara plošnost prikaza koji je intenziviran dugim kadrovima. Detalji koje autorovo oko primjećuje polako nas uvode u priču. Iz vanjskog prostora u kojem se nazire zapuštenost ulazimo u prostoriju prepunu zaprepašćujućih tragova načina življenja. Paralelno pratimo dječakovu priču koja cijeli doživljaj zaokružuje i pritom stvara suprotan osjećaj. S jedne strane nevini dječji glas, a s druge, krhotine i ostatci života, stapaju se u integralni doživljaj. No, koliko god osjećaji bili konfuzni, na kraju ostajemo šokirani. Uznemirenost koju izaziva pogled na prostorije pune smeća, prljavštine i zapuštenosti umiruje dječji glas koji nas u trenutcima tjera na osmijeh. Autor sažima dvije krajnosti izražavajući intimni doživljaj osobnog šoka, promišljajući pritom o začetku i kraju života koji se veže uz određeno mjesto. Postiže jednostavnost koja nekima može izgledati banalno, no svaki doživljaj je prepušten gledatelju i opravdan. Maštanja dječaka o tome što želi biti u životu poentira svrhu postojanja. Ostaje nam se zapitati gdje se skrilo dijete u nama? Najveći čovjek uvijek ostaje dijete, rekao je jednom Goethe.
(Ivana Vukušić, kustosica)

Suvremeno društvo karakterizira dinamičan tempo i konstantne promjene, primjerice u odnosima među pojedincima, pojedinaca prema društvu i društva prema pojedincima. Život je toliko ubrzan da ga je teško sagledavati u njegovoj kompleksnosti. Izdvajanjem jednoga segmenta, u moru sličnih ili istih, prikazujemo zamrznutu sliku života kakvim ga vidimo. Umjetnik Darko Škrobonja uzima upravo jednu takvu životnu situaciju i pomoću video ukomponiranih fotografija prikazuje individualizirani životni prostor. Ističe se grubost slika, zapuštenost i propadanje, kojima se suprotstavlja zvuk. Narator je dijete koje simbolizira ono što su svi jednom bili - neiskvarena djeca koju čekaju neki još uvijek nepoznati životi, sa svim očekivanjima karakterističnim za tu dob. Kako bi se prikazao život kao zaokruženi entitet i ukazalo na nemogućnost bijega od stvarnosti, suprotstavljene su grozota i ljepota, staro i mlado. Suvremenog pojedinca karakterizira odabir, pa je potrebno zapitati se što se to dogodi u individualnim životima što skrene pojedinca sa započete putanje i dovode ga do situacije za koju nikad nebi ni pomislio da će biti njegov izbor. Ali, odabire radimo svaki trenutak tijekom svakog dana i sam taj čin ostavlja za sobom namjerne i nenamjerne posljedice. Predviđene i nepredviđene.
Umjetnik se u radu koristio emotivnim pričama iz vlastitoga života, prezentirajući tako publici onu situaciju koja ga ostvaruje, i kao umjetnika i kao osobu. Audio-vizualnim kombiniranjem autor pruža mogućnost publici da i ona taj trenutak proživi s njim. U jednom kratkom trenutku, svojevrsnom isječku iz vremena, prestaje vječna žurba življenja, a publika se zaustavlja i proživljava život druge osobe. Ona razmišlja, osjeća i biva senzibilizirana u individualiziranom prostoru.
(Christy Koor, sociologinja)

Težina projekta Darka Škrobonje iz 2013. koji je trajao godinu dana rezultirala je izložbom Nasip. Dio izloženih radova, iz konačne selekcije od njih 30 u svrhu fakultetskog projekta, predstavlja uvid u jedan metodičan rad; periodično meditativno odla-ženje u intiman prostor od osobne važnosti duboko je rezoniralo kod autora. Na fotografijama uspijeva prenijeti specifičan osjećaj mjesta i njegovu atmos-feričnost, ali i mnogo više. Od prizivanja monumentalnosti na tragu Ansela Adamsa do gotovo haptičnih trenutaka, primjećuje se da Škrobonji zalaženje u apstrakciju nije strano. Konkretno, kod Nasipa je pogođena delikatna granica izmedu apstraktnog i dokumentarnog. Na površini vješto poigravanje prirodnim svjetlom i sjenama uz korištenje crvenog filtera koje je rezultiralo u crno – bijelim fotografijama izuzetno bogatima nijan-sama sive stvorilo je pejzaže kontrasta. Na dubljoj razini, gledatelj se susreće s projiciranjem osobnog na autorove fotografije i stvaranjem svog narativa u “izvanzemaljskim prostorima”. Time što je ogolio prostor od konteksta, autor viziju svog intimnog prostora u potpunosti prepušta gledatelju. On pruža mjesto gdje će on/a sam/a graditi svoju priču. Koliko god crno – bijela tehnika inače pruža drama-tičan efekt (što je i vidljivo u pojedinim fotografijama), Škrobonja njome postiže i određenu suptilnost. Kod Nasipa su prisutne gotovo opipljive teksture pred-meta, doza poetičnosti u pretapanjima iz svih tih sivih nijansi u najtamnije nijanse crne te naposlijetku, interesantno poigravanje perspektivom. Bez kon-teksta, netko će u radovima Darka Škrobonje vidjeti sve od monumentalnih stijena, planinskih lanaca, površine kometa, do minijaturnih maketa iz kakvog filma stop – animacije. Sve ovisi o promatraču. Kod Škrobonje, “nedostatak” boje je adut. On je na svom tamnom nasipu kod kuće. Serijom Nasip uhvaćen je meditativni moment kojeg je, u obliku specifične vizije jednog intimnog mjesta, autor vrlo uspješno pomoću fotografske leće prenio iz stvarnog prostora.
(Lana Beović, kustosica izložbe "Nasip")