Ivana Puljić / Povratak prirodi

Kolorističko bogatstvo i prozračnost svjetla konstante su izgleda krajolika, atraktivne slikarima za umjetničku preobrazbu neovisno o odabiru njihovih poetika. Ivana Puljić prepoznaje sukus ljepote određenog pejsaža, kako kroz viđenje njegovih privlačnih točaka, tako i stvorenu ugođajnost dragih ambijenata. Radi se o posvojenim isječcima prirode pogodnim za njenu likovnu mjeru između opisnosti i redukcije.

Ivana potiče kompozicijskim rješenjima prevladavajućeg vertikaliteta lagani uzlet prostora, sugerirajući kroz konkretno dodirivanje imaginarnog. Ivana polazi od slikovitosti vlastite sredine, blistavosti juga, no navraća se i poljima i brežuljcima drugih zemljopisnih područja. Organizacijom scene, vizurama i kadriranjem, Ivana realnom daje dimenziju donekle i izmaštanog, potenciranog razigranošću u interpretaciji detalja. Izuzetno važna u doživljaju njezinih slika struktura je površine, odnosno primijenjena tehnika rada. Ivana Puljić slika voskom, drevnom enkaustikom, istina modificiranom u nekim aspektima primjene. U svakom slučaju, struktura plohe, njena putenost silnicama boje i upisanošću svjetla, događanju krajolika daje vibrantnost i konstantu tvarnosti. Sam materijal i u stiješnjenoj reljefnosti zadržava u karakteru površine osjećaj početne žitkosti i topline kumuliranih u energiji i blistavosti Ivanine palete.

Radost i igra, uz dakako njegovani talenat, doveli su do ostvarenja u podatnom materijalu koja u svom sadržajnom sloju uvijek nose iskru začudnosti. Običnosti prepunjene bajkovitošću. Nisu samo krajolici motivi koje je Ivana obogatila maštom. Vedute gradova (često sa citatima spomeničkog) također su uprizoreni u dijalogu sa snovima, u odnosu reprezentativnih zdanja i niti bliskih čistoći pogleda. A i Ivanine brodice plove između obala mašte i obala otvorenih pučini, bez opasnosti jače bure budući da ih je Ivana zaštitila koprenom slikarske uvjerljivosti. Prisutne u varijacijama na temu, srodnih i različitih slika, svojevrsnih diptiha koji u pomacima akcenata nose svoje posebnosti. Vidljive u zanimljivom rasporedu likovnih sastavnica. Naime, Ivana vrlo sretno i razložno uravnotežuje nakupine obojenog voska, gustoću crtovlja (bilo umnoženošću paralelnih linija ili njihovog slobodnog tijeka) i segmente nenaslikanog platna (itekako likovno aktivnog u građi cjeline). Slike u skladu takove kombinatorike potka su za umjetničke tvorbe u kojima je i motivska nepretencioznost poveznica prema iskonskoj ljepoti Mediterana i njegovoj povijesnosti.

Slike dišu, i odišu ugođajem vedrine, lagano trepere u svakom zakutku. A Ivana Puljić u tom tragu u svoju poetiku uključuje i vrijednosti tradicije preobražene suvremenim likovnim jezikom i nepatvorenu svježinu izraza u ugođaju vedrine. Bojom potvrđene i kada slika, pejsaž, vedute, morska plavetnila ili simpatične situacije u kojima se nalaze sudionici njezinih priča. Stvara iskreno i umjetnički dojmljivo.

Stanko Špoljarić