Glorija Lizde / F 20.5

Serija fotografija F20.5 prikazuje sjećanja na razdoblje kada je moj otac bolovao od shizofrenije. Rekreirajući njegove vizualne halucinacije stvaram novo okružje u koje postavljam svoje dvije sestre i sebe kako bih prikazala utjecaj shizofrenije na pojedinca, ali i na odnose unutar obitelji. Fotoaparat koristim kao terapeutsko sredstvo pomoću kojeg reinterpretiram prošlost te preispitujem vlastiti identitet.

(Glorija Lizde, izjava o radu)

Ne čini se marginalnim da je introspekcija kao metoda uvedena u istom stoljeću kada su izumljene i tehnologije stabilizacije slike. Fotografija i psihoanaliza su štoviše dugo vremena bile i preklopljena područja, s tehničke strane uvjetujući percepciju sa ponavljanjem slika, uokvirivanjem i odsijecanjem realnosti, dok s teorijske uvodeći sasvim nove fokuse na nekrofiliju, vojaerizam i fetišizam kao posljedice razvoja samog medija. Fotografije je također poslužila i kao objašnjenje same paradigme, nasljeđujući tako model camere obscure koji se redovno uzimao u referencu za podsvjesno. U Intepretaciji snova, Freud je tako uspredio psihu sa vizualnim sredstvom nalik mikroskopu ili fotografskom aparatu.[1] Prema Mary Bergstein, fotografija kao medij je vjerojatno i utjecala na razvoj različitih teorija freudovske analize, poput one fetišizma, magičnog mišljenja, surogacije i animizma.[2] Stoga je zaključila; “Ukoliko je psihoanaliza metodologija gledanja u prošlost i propadanja kroz vrijeme, tada je to i fotografija”.[3] Na sličan je način i Walter Benjamin usporedio kameru sa nesvjesnim u Maloj povijesti fotografije; “Kamera nas uvodi u nesvjesnu optiku jednako kao što i psihoanaliza nesvjesnog uvodi impulse”.[4] Benjamin je dodatno razradio tezu o fotografiji kao metafori nesvjesnoga, uvodeći koncept optičkog nesvjesnog u fotografiju, rekavši da je fotografija slična psihoanalizi.[5]  Rosalind Krauss je u svojoj fragmentiranoj teoriji Optičkog nesvjesnog nastavila rabiti taj koncept u izvornom obliku, za analizu nadrealnih i apstraktnih umjetničkih djela.[6] […]

U praksi, jedno je istraživanje sprovedeno uz pomoć fotografije odigralo veliku ulogu u razvoju suvremene psihijatrije. Jean-Martin Charcot, učenik Guillaume Duchenne de Boulognea, bio je orijentiran na vanjsko bilježenje unutarnjih stanja, koristeći fotografiju u dijagnostici u Salpêtriere sanatoriju, poznatom po slikama histerije i hipnoze.[7] […] Te naivne slike egzaltiranih

žena trebale su potkrijepiti dijagnoze, prije nego li pokazati moć fotografskog portreta općenito. Stoga ne čudi da je i sam Freud studirao na  Salpêtriere klinici.[…]

Vizualni medij se preporuča kao terapijsko sredstvo još od 70-ih, vrhunac dosežući u žanru autoportreta. Klinička foto-terapija, kao metoda koju Raymond Cornelison razvija u 60-ima u praksu se stavlja tek u 70-ima od strane većeg broja terapeuta u Kanadi, UK i SAD-u. […] Suvremeni razvoj u foto-terapiji primiče se prema istraživanju u egzaktnim znanostima, poput neuroznanosti.[8] Druge, dodatne metode koje se razvijaju od tada, posebno sa digitalnim medijima, istražuju kapacitete digitalne slike u prevenciji  i liječenju različitih psiholoških problema. […] Fotografija se pokazala korisnom u slučajevima kada pacijenti nisu u mogućnosti, ili ne pak žele govoriti o svojim traumama, […] Fotografije su se pokazale korisnim sredstvom i u situacijama i uvjetima kada se pacijenti nisu u stanju formulirati, bilo zbog općenitog manjka rječnika, manjka preciznih definicija koje bi bile pogodne za verbalizaciju različitih stanja i osjećaja, ili naposljetku zbog društveno uvjetovanih okolnosti auto-cenzure, ili pak prohibicije svjesnog direktnog govora.

Prijevod: Ana Peraica, Culture of the Selfie, Institute of Network Cultures, Amsterdam, 2017: 60-63

[1] Freud pretpostavlja da svaki mentalni proces započinje sa nesvjesnim stanjem ili fazom te da samo odatle proces prelazi u svjesnu fazu, upravo kao što fotografska slika počinje s negativom i postaje slikom tek nakon što se formira u negativ.  Sigmund Freud: The Standard Edition of the Complete Psychological Works of Sigmund Freud: Introductory lectures on psycho-analysis, pt. III, Hogarth Press and the Institute of Psycho-Analysis, 1963,

[2] Mary Bergstein, Mirrors of Memory: Freud, Photography and the History of Art, Ithaca and London: Cornell University Press, 2010

[3]Ibid. 212

[4] Walter Benjamin, The Work of Art in the Age of Mechanical Reproduction. Francis Frascina, Charles Harrison et al. (eds.) Modern Art and Modernism, a Critical Anthology, London: Paul Chapman & Open University, 1982 (1936), p. 203. 213

[5] Ibid.

[6] Rosalind Krauss, Optical Unconsciousness, Cambridge: MIT Press, 1993.

[7]Georges Didi-Huberman, Invention of Hysteria: Charcot and the Photographic Iconography of the Salpêtrière, trans. Alisa Hartz, Cambridge and London: MIT Press, 2003.

[8]Vidi dalje: Del Loewenthal (ed) Phototherapy and Therapeutic Photography in a Digital Age, London and New York: Routledge, 2013, p. 21.