Duje Medić / Mater planina +Pariške studije

Iz crteža u crtež, iz serije u seriju Duje Medić se premeće u umjetnika koji sve više intrigira i oduševljava. Mnogi suvremeni crtači uspijevaju fiksirati naše poglede za svoja djela, ali su rijetki oni iz čijih grafitnih prašina se čita poezija i proza i sva drama nekog vremena, nekog bića. Kakve su to priče bez zvuka, bez boje i mirisa? Nijeme, svih nijansi sive, ishlapjelih aroma. E, nisu…

Medić je crtač i pripovjedač sjete, nostalgije, zavičaja… Veliki obožavatelj materijalnog i nematerijalnog narodnog blaga, mladi erudit koji neprestano uči, pa prenosi, dijeli, prepričava, čuva i reinterpretira. Olovkom upisuje dubine u tanke slojeve na papiru. Kad postanu gusti, tamniji od noći kojom vlada Šorko, lokalni brejanski đavao, oni se transformiraju u teške, monolitne i trodimenzionalne skulpture koje prijete u tišini. Taj zloduh kojega je umjetnik prikazao kao mišinu za vino koja se radila od kozje kože, premda simpatična imena, neke je – pričaju stanovnici Dujinih rodnih Brela – stajao glave. Kako bi se Šorkov urok poništio onaj tko ga je noću sreo ispod planine trebao je o susretu šutjeti barem sedam dana. Premda su to znali, neki nesretnici od siline šoka nisu uspijevali držati jezik za zubima pa bi ih iznenada i zauvijek pojela noć.

Neka druga duga, pusta noć, postala je grob nevinim dušama mladića iz gornjebrejanskih zaseoka iz kojih su oteti i odvezeni u utrobu planine za vrijeme Drugog svjetskog rata i tamo im se presudilo samo zato što su postojali. Jedna je majka, povijest kaže, sina iskala i mrtvog pronašla, na svojim kostima ga preko planine kući donijela i zakopala u tuđi grob da bi ga na kraju rata dostojanstveno zakopala u obiteljski. Toj neizrecivoj tuzi u čast Duje je izgradio krizantemu, toliko mesnatu i sjetnu da se čini od kamena sazdana, krizantemu koja stremi Nebu, jedinom našem cilju. Petar Gudelj, najveći nepoznati hrvatski pjesnik čiji je Duje veliki poklonik, zapisao je na sličnu temu stihove:

„Oko tvojih starohrvatskih mrtvih,

oko njihovih kostiju na visokoj breljanskoj stijeni,

lete lastavice.

Lastavice ili su njihove duše.“

Kako ih je samo, fotografskom preciznošću nacrtao Duje… Tako snažno, krhko i monumentalno da proizvode neke neobične vibracije u našim osjetilima. Kosti koje prah postaju, u prah se vraćaju, ali samo prah ne ostaju. Ostatci su to pravednika koje će se na Sudnji dan sjediniti s dušama u letu.

U pričama i legendama o baštini Medić ne propušta reći nešto o dojmljivom Sluzi Božjemu, biskupu Nikoli Bijankoviću (1645. – 1730.) koji je bio uvelike slavljen i poštivan u Brelima, Makarskoj Rivijeri i okolnim mjestima sve do Hercegovine. Lokalno stanovništvo ga spominje kao deota, svetog čovjeka kroz kojeg Bog nadnaravno djeluje; utjecali su mu se u neprilikama i molili ga za Božju pomoć. Mnogi su klečali i lijegali na njegov grob u molitvi nadajući se njegovom zagovoru, donosili su i odjeću ili neke druge predmete proseći njegov blagoslov. Mnoge molitve je uslišao i tako nastavio borbu za spas duša koju je započeo za svoga života. Premda se poštivanje i zazivanje njegova imena smanjilo, ono nikada nije prestalo. Ljudi poput biskupa Bijankovića uzor su i opomena. Intimno vezan za njegov lik i djelo, Duje Medić njegov portret posve neočekivano crta kao lubanju s bogato ukrašenom mitrom i bradom. Dujina fascinacija radom američke umjetnice Laurie Lipton u crtežu Deota iz 2018. dobila je svoju opredmetnjenu verziju. Ovim je crtežom natopljenim filigranskim umijećem Duje Medić postavio letvicu još više i uspio svladati vlastiti rekord radišnosti i izvrsnosti.

I u izloženim crtežima Pržina, Propovijednik, Zaređenje, Puk, Banak, Obitelj mnoge su druge priče koje čuva Biokovo – mater planina, ona koja se sablasno nadvila nad Brela i okolna sela. Strašna kosa je ime njezinog ispupčenja. Mještani su se oduvijek bojali te nakazne izbočine koja je danonoćno prijetila njihovom selu pa je Medić naslikao kao demonski izobličeno lice. Iskešena faca tog prikrivenog ubojice prvi put stoji lice u lice s prestravljenim promatračem.

Trag Dujine olovke s godinama postaje stameniji. Paučinaste i mekane tvorbe su prisutne, ali ne prevladavaju. Duje je jedan od rijetkih majstora olovke koji taj fragilni alat koristi kako bi stvarao trodimenzionalne, skulpturalne likove. Sada, kada oni tako jasno i nedvosmisleno iznose svoje priče Medić se može svrstati u novu generaciju pričatelja priča. Je li istinito, je li povijesno utemeljeno, je li provjereno…? Tko bi još za to mario dok mu do uma i duše dopiru priče s planine koje zaokupljuju cijelo biće ustupajući mjesto zaboravu briga i bola? Dujine brejanske priče novi su povratak u stari svijet za koji smo svjesno ili nesvjesno vezani.

Osim ciklusa brejanskih priča Duje Medić se u Salonu Galić predstavlja i svojim osebujnim „Pariškim studijama“. Taj je ciklus Duje započeo 2016. godine u Parizu tijekom boravka na rezidenciji Cité des Arts. Obilazeći Louvre i jedan od najzanimljivijih pariških muzeja Quai Branly koji je posvećen izvaneuropskim kulturama Medić se oduševio različitim prikazima ritualnih maski afričkih plemena, njihovim božanstvima i idolima drevnih civilizacija. Slikao je tada u svoj notes, na male papire dimenzija svega 10 x 14 cm najrazličitije maske građene sivim tonovima na bijeloj pozadini. Majstorski su precizno „isklesane“ do zadnjeg detalja pa nije ni čudo što nam se čini da ih ovaj tren možemo prstima odvojiti od pozadine i staviti ih preko lica kao kakav predmet koji ima treću dimenziju. Medić je ciklus nastavio crtati i po odlasku iz Pariza. Vraćajući se uvijek iznova fotografijama nastalima za vrijeme rezidencije Duje je kroz dvije godine razvio ciklus minijaturnih crteža koji doseže brojku od tridesetak radova olovkom. Na splitskoj izložbi izloženo ih je sveukupno 20.

Ono što povezuje ova dva ciklusa jest njihova duboka ukorijenjenost u vrijednosti tradicije koja je Dujin stalni pokretač. Ništa ga ne može toliko goniti da opetovano izazove svoje crtačke sposobnosti kao što su motivi vezani uz tradiciju. Dujine su maske strašne, duhovite, ponekad duboko potresne, a ponekad ironične. Likovno oblikovanje tih arhetipskih maski utjecalo je na izričaj Dujinih crteža nastalih nakon njegovog “pariškog otkrića”. Misao Henrija Focillona o tome kako je umjetničko djelo uronjeno u promjenjivosti vremena i pripadnosti vječnosti te kako je ono posebno, lokalno, pojedinačno i univerzalno posve dobro tumači naizgled krhku poveznicu između motiva maski i idola primitivnih civilizacija i brejanskih priča iz davnina.

Anita Ruso