Igor Ruf / Lijepo mi je biti tu

POPUT ZURENJA U VATRU U PEĆI

― autor: Bojan Krištofić

Kako bi pojedini umjetnik bio poticajan u svom stvaralaštvu, neophodno je da bude dobar pripovjedač. Postavljena kategorički, takva tvrdnja poziva na osporavanje; pa ipak, samo nakratko razmislivši i prisjetivši se određenih primjera iz starije ili novije povijesti likovne umjetnosti i vizualne kulture, moguće je uvjeriti se u njenu utemeljenost, bez obzira na to je li umjetnost promatranih stvaraoca više ili manje konkretna ili apstraktna, mimetička ili konceptualna, formalno tradicionalna ili progresivna… Čak je i među najtvrđim avangardistima, apstrahistima i proto-konceptualnim umjetnicima kakvi su u Hrvatskoj bili, primjerice, Julije Knifer ili Vlado Kristl, moguće jasno slijediti provodnu nit koja, vijugava ali neprekidna poput Arijadnine, ocrtava izrazito dosljednu stvaralačku liniju čija je izravna posljedica i likovna naracija, makar čitateljski zahtjevna i semantički hermetična. Uostalom, takve su veoma često i moderna i suvremena poezija, itekako bliske likovnim umjetnostima, pa ipak nikome obrazovanom po svoj prilici neće pasti na pamet osporavati da se u snažnoj poeziji nalazi zametak pripovijesti, kao što bi vrsno pripovijedanje teško bilo sugestivno bez doze poezije u sebi. Ako svoju tezu nastavim logički razvijati, s povratkom na početak iz toga proizlazi da je sva inspirativna likovna umjetnost nužno poetična! To će reći kako bi neophodno trebala komunicirati s intuitivnom stranom čovjekovog kognitivnog sustava, pored toga što recipijenta fascinira umijeće organizacije likovnih, tj. prostorno-ambijentalnih i semantičkih elemenata u karakterističnu cjelinu kakvu je umjetnik zamislio. Na tom tragu, jedan od najzanimljivijih domaćih stvaraoca mlađe generacije je kipar i multimedijalni umjetnik Igor Ruf, predani istraživač koji iz izložbe u izložbu, iz javnog nastupa u nastup, postupno širi granice vlastitih autorskih dosega, pritom ostajući vjeran narativnom ambijentu kao svojoj odabranoj prostornoj formi, stalno iznova gradeći cjeline koje su uvijek više od zbira svojih dijelova, dok su individualni radovi svjesno jedva odvojivi od ostalih, samostalno doprinoseći organskoj progresiji Rufovog opusa, što se ubraja među konceptualno najdosljednije u novijoj hrvatskoj umjetnosti.

Frizerski salon za brdo, prilično slojevit i značenjski zakučast rad što ga je Ruf premijerno izložio na samostalnoj izložbi u zagrebačkom Institutu za suvremenu umjetnost 2016., podrazumijevao je krajnju konzekvencu autorovog dotadašnjeg umjetničkog postupka, dotjeravši njegovu varijantu plastičnog pripovijedanja do točke u kojoj je postala maksimalno fascinantna, ali i relativno iscrpljena. Stoga ne treba čuditi što je za svoj aktualni nastup u Salonu Galić, samostalnu izložbu Lijepo mi je biti tu (premijerno postavljenu u zagrebačkom MSU u prosincu 2018., a zatim u dubrovačkoj Art radionici Lazareti nedavno u srpnju), Ruf odlučio stati na loptu i sagledati stvaralački horizont koji je autentično ocrtao oko sebe iz podosta drugačije, no ništa manje intrigantne vizure. Sastavni elementi Rufovih narativnih ambijenata te s njima povezanih hepeninga i video-performansa otprilike od One of a Kind and Five Others iz 2010. do Frizerskog salona za brdo, posebno u slučaju zapažene Izložbe brda, namještaja i hodajućih prostora u Galeriji SC 2013., bili su, s jedne strane, minuciozno izrezani dijelovi oniričkih pejzaža i visoko stiliziranih životinjskih i ljudskih tijela s druge, uz prateći upotrebni asesoar koji je u Rufovim inscenacijama redovito poprimao karakteristike ready-made predmeta. Kažem inscenacije jer njegovi narativni ambijenti neosporno posjeduju izrazite scenografske vrline, da ne velim kazališne, a to je duboko ukorijenjeno baš u tome što najčešće komuniciraju više ili manje artikuliran događaj ili, preciznije rečeno, sjećanje na događaj, neovisno o tome što su ponajviše statični s povremenim tečnim elektronskim slikama. Mada svaka vrsta umjetnosti ima određen odnos prema protoku vremena, moglo bi se olako zaključiti da u slučaju kiparstva ono nije silnica koja ga suštinski determinira, pa ipak se suvremeno kiparstvo odavno dosjetilo načina da čak i u galerijskom okruženju s velikom rijekom vremena uđe u intenzivniji međuodnos nego što je bio slučaj u njegovom predmodernom razdoblju. Dakako, to je iziskivalo još uvijek neiscrpno širenje rječnika kiparstva u raznovrsnim nepredvidivim multimedijskim pravcima, a dan-danas u hrvatskom i regionalnom kontekstu Igor Ruf slovi za jednog od umjetnika koji su stalno među najspremnijima na ponovno i ponovno ukidanje imanentne statičnosti  individualne skulpture, ali ne doslovno u mehaničkom, nego mnogo važnije, u konceptualnom smislu shvaćanja što skulptura uopće jeste.

Prije nego što se pozabavim uvidom u Rufov aktualni splitski postav, želio bih se ukratko vratiti spomenutim sjećanjima na događaje kao ključevima za ulaženje u njegove rafinirane prostore. Kad sam ga 2013. intervjuirao za izvrsnu i u međuvremenu ukinutu radijsku emisiju Jutro na Trećem povodom izložbe u Galeriji SC, kao jednu od konstantnih mas-medijskih referenci za dešifriranje svoje umjetnosti izrazio je ljubav prema filmovima Wernera Herzoga, pogotovo dokumentarnima, što je za nas važno iz više razloga. Prvo, neovisno o tome režira li igrani ili dokumentarni film, među kojima prema vlastitim riječima za njega nema značajne razlike, Herzog nerijetko koristi originalni dramski postupak što ga je odavno usavršio do nivoa nepogrešivo prepoznatljive poetike, možda najjasnije oblikovane u ranom remek-djelu Fata Morgana iz 1972., a to je potreba za prikazivanjem svijeta kakav je bio neposredno nakon stvaranja. Naravno, takvo prikazivanje nezadrživo priziva prirodu sjećanja, individualnog i kolektivnog ― jer ne bi Herzogovi filmovi bili toliko sugestivni za milijune gledatelja da se ne obraćaju kulturnim i biološkim arhetipovima duboko usađenima u svima nama ― dok je ono najzanimljivije činjenica kako je riječ o fiktivnom sjećanju kakvo spremno prihvaćamo kao vlastito. Želja za iskustvom svijeta poput tabule rase, inherentna svakom ljudskom biću, zbog nesagledivog utjecaja čovjekovog izgrađenog okoliša na ekosustav i bioritam planete Zemlje danas je moguća samo putem umjetničke inicijacije, na čemu se temelji golema privlačnost i Herzogovog i Rufovog rada. Drugo, takvo umjetničko nastojanje može biti uspješno u svojoj svrsi samo ako barata simbolima dovoljno kapacitiranima za komunikaciju rečenog raspoloženja, pri čemu su nezaboravni stvaraoci ti koji su kadri proizvesti vlastite, a rezonantne s recipijentima svakako različitih životnih pozadina. Rufove čovjekolike životinje i animalni ljudi, obronci i vrhunci planina ludila, pustinjske površine i izlivene vatre, bezlične zgrade i zagonetni spomenici ispunjuju taj zadatak pružajući promatračima priliku za doživljaj sličan zurenju u vatru u peći. Nikad ne uspijevamo u potpunosti objasniti zašto gotovo ne možemo odvojiti oči od tog prizora, ali zrnce odgovora svakako je u tome što dira u strune ugrađene u same temelje vrste, kako kulturne, tako i biološke, ionako u vječnom dijalektičkom odnosu.

Dobro odabrani naziv izložbe Lijepo mi je biti tu upućuje na autorov duboki udah i izdah, svojevrsni smiraj u sadašnjem trenutku i mjestu, povlačenje crte iza prethodnog perioda i sabiranje stečenog, bogatog iskustva. Svakom umjetniku takva su razdoblja kreativne dokolice neophodna prije početka novih traženja, a moj je dojam da ovaj postav Rufovih radova ležerno stoji na graničnoj crti dosadašnjih shvaćanja i svježih, neočekivanih račvanja puteva. Naime, Ruf je proizveo svoj dosad najmanje narativni ambijent i izložbu koja se najviše od svih njegovih što sam ih vidio doima poput priče bez namjere da bude zaokružena, odnosno, radi se o relativno apstraktno organiziranoj skupini objekata kakva ovaj put izbjegava svjesno pripovijedanje i radije se usmjerava na metaforičko izražavanje dosegnutog stanja. Vjerojatno otuda i dolazi njezin naslov. Uobičajeno bizarni i namjerno opskurni nazivi radova sada su uglavnom lišeni animalne simbolike, s izuzetkom blago grotesknog portreta Rufovog prijatelja Davida kao Biste-gliste ― taj u svaku rupu mora pogledati, a karakteristično je da veći dio radova funkcionira poput nadrealističkih arhitektonskih maketa ili evokativnih skica prostora koji tek trebaju biti izgrađeni. Unutar tako postavljenog ugođaja za mene je najzavodljivija Diorama za maloga, svojevrsni školski prikaz djelića pustinjskog pejzaža koji istodobno priziva sjećanje na neproživljeno, no ipak doživljeno dječaštvo. Surrealno, koloristički zasićeno osvjetljenje intenzivira takav dojam. Pored ova dva rada, kao kontrapunkt njihovoj meditativnoj, no nipošto melankoličnoj igri izdvojio bih drugi osobni favorit ― Male pobjede, seriju fotografija plijesni u različitim interijerima, paradoksalno i konkretnu i apstraktnu kompoziciju koja proces prirodnog propadanja materije proglašava pobjedom, tako se dobroćudno rugajući općem zazoru od neumitnog rastakanja, ali i obnavljanja živog i neživog. Bocke za sve, malo brdašce umjetnih pilećih nogica, na početku i na koncu postava su intimna posveta svakodnevnom hedonizmu koji može biti i dostojanstven i dekadentan, no je u svakom slučaju neizostavni dio kontinuiranog kruženja životne i stvaralačke energije, podjednako samog umjetnika i okoliša što ga gleda i zaključuje da mu je lijepo biti s nama.