Kata Mijatović / Resume / Incoscie

Kata Mijatović izložbom u Dioklecijanovim podrumima, točnije site-specific ambijentalnom instalacijom Resume / Inconscie  uspostavlja dijalog između dva svoja prethodna rada; koristeći pritom zvučni zapis performansa Resume i trideset izabranih i na papir (dimenzija 30×40 cm) otisnutih, te na notne stalke polegnutih snova preuzetih sa interaktivne web domene Arhiv snova^[1] – inače, sastavnog dijela njenog rada Između neba i zemlje kojim je autorica predstavljala Republiku Hrvatsku (kustos Branko Francesci) na 55. Venecijanskom bijenalu 2013. godine. U ovom kratkom osvrtu nastojati ću barem donekle dodirnuti, koliko prostor dopušta  rezimirati nesvjesno. Dakle, performans Resume^[2] nastao je na osnovu autoričinog nastojanja da jedan svoj upečatljiv san zadrži – na površini učini „vidljivim“, odnosno da eruptivnom bljesku unutarnje energije da formu introspektivnom slikom potaknutog razmišljanja. Ukratko, u tom snu Kata silazi u napušteni rudnik, tamo je čekaju: hrpa ugljenja, lopata i kolica za utovar; utovaruje ugljen u kolica i iznosi ga na svjetlo dana. Nakon nekoliko godina san je vidjela kao parafrazu vlastite umjetničke prakse jer se naime, kao umjetnica često bavi upravo odnosima svjesnog i nesvjesnog pokušavajući osvjestiti sadržaje koje kroz proces rada nastoji iznijeti na svjetlo dana. Crni, hladni ugljen na hrpi, ta „na sigurno“ pohranjena zaliha topline koja potaknuta iskrom mijenja agregatno stanje i alkemijskom transformacijom (iz crne hladne ostavštine u crvenu toplu mogućnost) vlastitim sagorijevanjem oslobađa potencijalno enorman broj arhetipskih nesvjesnih slika. S jedne strane reski presijecajući zvuk utovara rasutog tereta i njegovog prenošenja iz svijeta ugaslih u svijet plamtećih slika (i obrnuto ako sagledavamo rad kroz socijalni kontekst i autoričin angažman) koji bespogovorno drži budnim duh željan kvalitetnog sna i poniranja slikama onostranog. S druge strane trideset izabranih snova iz arhiva snova; trideset izabranih slika nesvjesnog koje nastoji pošto poto izaći vani iz dubine duše / podsvijesti na površinu trivijalnog svijeta i prenijeti poruku, ukazati na smjer, od nematerijalnog postati tvarnim zalogom za konačno sada i ovdje. Odabrani su po zajedničkom ključu da bi se čvršće držali zajedno. Autorica je izabrala snove u kojima nesvjesno nastoji poslati poruke koristeći se u snu glasovima, ispisanim tekstom, izgovorenim rečenicama, pismima i komunikacijskim uređajima…^[3] Nažalost unatoč svemu čovjek nikada ništa ne zamjećuje do kraja i ništa ne shvaća u cijelosti. Na nekoj točki uvijek dolazi do praga izvjesnosti, kojeg svjesno znanje ne može prekoračiti. Ipak, na sreću postoje i nesvjesni vidovi naše zamjedbe kojih postajemo svjesni posredstvom intuicije, meditacije, dubokog razmišljanja ili baš snova u kojima se kao simbolička slika otkriva nesvjesni vid  svih osjetilima registriranih svjesnih psihičkih događaja. Postoji nada. Točka. Svjetlo na početku tunela.

Iz predgovora Toni Horvatić

[1] http://arhivsnova.hr/

[2] prvi put izveden u Multimedijalnom Centru (MMC) u Zagrebu, 2007.

[3] Ispod kože imam mrežu… neki glas kaže: to je mreža nježnosti; ide od ruku, nogu, cijelim tijelom… onda dođe jedan star i sijed čovjek i kaže: „Pustit ćemo frekvenciju ljubavi kroz tu mrežu, ona je googleplex number…“ Probudim se s tijelom punim ljubavi. (Eos, July 10., 2014.)