Božo Vrekalo / Otoci II
Koliko god na ovim izlošcima prepoznavali oblike korištene u prethodnim dvama tematskim krugovima (“Doživljaj zebnje” i “Otoci”) – radi kojih je Vrekalo sazdao svoj vrlo interesantan stilski i posebno morfološki promišljaj, ova se uobličenja pred vama razlikuju interesantnim i dokazanim snalaženjem u ravni koje svučeno na elementarnost oblika, funkcionira kao skulptorski odjevena stvarnost.
Svojim zatvorenim, ekskluzivnim likovnim pristupom ovi radovi sugeriraju da ih razumijemo (a ne doživljavamo) kao nešto treće; kao još jednu mijenu u likovnom razmišljanju ovog kipara. Koliko ambicioznu? Provirak u intimu kreativnog čina, u kiparev laboratorij ne nudi određen odgovor na to pitanje. Škrt izričaj, onako koncentriran u težnji za ekstraktom, očito nema među svojim zadacima i finalizaciju ideje u djelo, pa ne znamo je li ovo što je pred nama nešto što je već do kraja uobličeno ili smo svjedoci uobličavanja koje će tek sutra biti do kraja artikulirano. Vjerujemo da će bliska budućnost odgovoriti na to, a do tada ostaje nam jedna jedina mogućnost, a to je da svratimo pogled (jer on nam treba a ne ruke) na ono pred nama, na ono što se može u ovom momentu lako rekogniscirati.
Ono što je izdignuto iz ravni na ranijim “otocima” na ovim radovima je ponovno vraćeno u dvodimenzionalno. Sada gledamo dosadašnju skulptorsku stvarnost “otoka” odozgo kao oprizorenu geografsku općenitost uobličenu izohipsama crteža žicom koja ne ostaje na opisnosti. Ona je okrenuta drugim interesima. Pored ostalog, nategnutom ritmu koji uz pomoć nekih apstraktnih zakona i odnosa, i u njih obuhvaćenim silama i otporima, drži ove radove pod visokom tenzijom. Nekadašnje izbjegavanje kubističkog iskustva ovdje je obilato nadoknađeno, Naime, osnova i dominanta ovih vizualizacija je crtež koji ističe svoj skulptorski karakter, ali ne na način kako su to radili stari meštri i skulptori, kojima je zatvorena linija crteža bila u službi sinteze i iz nje proistekle iluzije koja je usmjeravala gledatelja da nacrtano vidi kao volumen. Ovdje je crtež u službi raščlambe koja kubističkim kodom pokušava grafički predočiti volumen koji će pak često biti predočen ne samo tlocrtno nego i bokocrtom.
Artificijelan je to diskurs unutar kojeg se događaju mijene čije je stanište likovnost a ne naturalna stvarnost. Naime, veza među tim zbiljama je ostala u neodređenosti sfumata, u magli naslućaja koja skriva ili u najbolju ruku sramežljivo otkriva asocijacije omogućavajući da se naslute eventualne morfološke i ine sličnosti.
Čitav postupak zapravo se temelji na odavno spoznatoj i registriranoj spoznaji da je svaka sinteza u biti jednostavna.
Sredstvo, medij takvog uobličenja je neosoban jezik koji se obraća specijalisti i koji korespondira unutar struke i sklon je neodređenosti u iskazu nudeći mnoge slobode gledateljevoj recepciji.
Njegov je postmoderni vizualni jezik ispred verbalnog koji je modernistički. U tom smislu on je ispred gledateljeva iskustva, ispred parametara kojih se svi mi koji smo s druge strane recepcije, držimo kao utopljenik teraferme. Ne znam zašto; valjda poradi naše rezerviranosti pred takvom ponudom kojom on uopćenim, preotvorenim iskazom prepušta nama na volju orijentaciju recepcijom.
Usprkos toj našoj skepsi, naše drugo ja – ono koje se udružuje sa svakim tko slabi naš oportunizam, prihvaća ova Vrekalova uobličenja kao prijedlog, likovni prijedlog koji nam omogućuje razumijevanje i uvažavanje drugih vjerovanja, drugih mišljenja, kako bi i mi postali drugačiji, bogatiji. Pa makar do toga došli razmišljajući, a ne doživljavajući.
ANDRO FILIPIĆ