Domagoj Burilović / Teraformiranje

Izložbu u virtualnoj galeriji pogledajte ovdje

(virtualnu izložbu izradio Ivor Igrec)

Katalog izložbe prelistajte ovdje

__________________________________________

Kad svod nizak, težak kao poklop tlači

Duh izmučen stravom dugih čamotinja,

I kad sapet krugom neba što se mrači,

Tužniji od noći dan sivkasti tinja;

Kad zatvoru vlažnom sliči lice svijeta

U kojemu Nada bojažljivo krili

I ko šišmiš slijepo oko ziđa lijeta

O stropove glavom udara i cvili;

Kad mlazovi pljušte jednolika zvuka

I rešetke rišu tamnice prostrane,

I kad nijemo mnoštvo odvratnih pauka

Na dnu mozga mreže raspinjati stane,

Tad najednom jeknu zvona poput groma

I urlike nebom prospu grozomorno,

Ko dusi što blude samotni, bez doma,

Pa jecati počnu dugo, tvrdokorno.

Niz mrtvačkih kola promiče bez glasa

Mojom dušom; Nada shrvana zavija,

A despotska Strepnja prepuna užasa

U lubanju moju crni stijeg zabija.

Charles Baudelaire[1]

Izložbom „Teraformiranje“ Domagoj Burilović predstavlja istoimenu seriju od četrnaest digitalnih fotografija dimenzija 53×80 cm ispisanih na foreks ploče. Sam naziv izložbe „Teraformiranje“ preuzet je iz terminologije znanosti i znanstvene fantastike i označava hipotetski proces koji se odnosi na oblikovanje i tretiranje izvanzemaljskog tla na način da bude pogodno za život čovjeka, odnosno da uvjeti života budu što sličniji onima na Zemlji. Doslovan prijevod termina znači oblikovanje zemlje, tla. Ironija je u tome što prizori opustošenosti koje promatramo na ovim fotografijama nisu snimljeni u nekoj pustoj dehumaniziranoj zabiti na rubu galaktike koju se pokušava učiniti naseljivom, već u Slavoniji koju se pokušava učiniti nenaseljivom – dakle u nekad bogatoj izrazito poljoprivrednoj regiji koja se u kolektivnoj memoriji povezuje sa zemljom i plodnošću i ima sve prirodne preduvjete da bude jedna od najbogatijih, a ne jedna od najsiromašnijih regija u državi. Iz tog rakursa sagledane ove su fotografije portret naše sramote u konkretnom prostoru i recentnom vremenu, sramote koja već desetljećima traje i kojoj se ne nazire kraj. Prikazuju i prokazuju političku, gospodarsku, demografsku, ekološku, kulturnu i socijalnu tragediju, inferiornost, nemoć i nebrigu koje su se utisnule u tlo te tako stvorile neprijateljsko okružje za život čovjeka: rat (bunker, Ovčara masovna grobnica, minsko polje), propalo gospodarstvo (poljoprivredna industrija Agrokor, ugašene ciglane, umjetna jezera nastala iskapanjem gline, napušteni stroj za iskapanje gline), poplave, zanemarena kultura (devastirana srednjovjekovna crkvica), ekološko zagađenje (divlji deponij), negativna demografija (sela u nestajanju, groblja u ekspaniziji). Nastajale su u razdoblju od dvije godine i obuhvaćaju područje istočne Slavonije u kojem i sam autor živi, a koje je u najvećoj mjeri pogođeno ratom, propalom industrijom, osiromašenjem… što je u konačnici rezultiralo masovnim iseljavanjem stanovništva, egzodusom koji je okosnica i okidač nastanka ovih fotografija što zrače entropijom; sa zemljom u fokusu i maglom koja sugerira atmosferu otuđenja, nepoznatog, nezemaljskog i nestalnog. Proces inkubacije – bilježenja, skiciranja i promišljanja o radu trajao je gotovo godinu dana. Autor je znao da želi raditi nešto sa zemljom kao bazom, jer se Slavonija kao poljoprivredna regija stereotipno povezuje sa zemljom. Na početku je mislio samo fotografirati sve posljedice tragedija nedavne povijesti koje su se utisnule u zemlju. Paralelno promišljajući o nazivu serije došao je do termina teraformiranje i iz njega izveo konačnu verziju rada promišljajući kako prikazati Slavoniju kao izvanzemaljsku površinu, te na taj način prezentirati jednu sumornu atmosferu koja opisuje i mentalno stanje preostalih ljudi u njoj. Slijedilo je istraživanje lokacija i fotografiranje koje je trajalo nešto duže od godinu dana, odnosno tijekom dviju jeseni. Pritom su mu maglene atmosfere potpuno odgovarale jer, kako sam kaže, magla izbriše sve nebitno iz kadra; odnosno i onomu što nije bitno daje prizvuk višeznačnog, mističnog i tajnovitog. S obzirom da je magla mjestimična i kratkotrajna pojava bilo je vrlo problematično snimiti određene lokacije (par lokacija je imalo maglu velike gustoće koja je Domagoju trebala za snimanje samo jednom ili dva puta u godini i trebalo je pogoditi te termine). Magla je jutarnja pojava pa je to značilo i ustajanje u četiri ili pet sati ujutro da bi pravovremeno stigao na određenu lokaciju, a često nije ni imao priliku ako je radio jutarnju smjenu. U konačnoj verziji odabrao je vizualno i kontekstualno najprimjerenije lokacije, pri čemu su naravno mnoge i otpale. Serija prikazuje Slavoniju kao uništenu zemlju i sve ono što je do toga dovelo (rat, poplave, uništena industrija, ekološko i kulturno propadanje, odumiranje i starenje stanovništva). Svaka fotografija iz serije u nazivu nosi i opis lokacije. Poput groba sa epitafom na nadgrobnoj ploči što svjedoči smrt koja prestaje biti specifična individualna sudbina. Sam život tako postaje neka vrsta paralelnog svijeta, nešto neobično što nam se javlja dok pokapamo njegove ostatke. Dvije su takve paralelne dimezije svake egzistencije: dimenzija njezine povijesti i vidljivog odvijanja, te dimenzija njezina nastajanja, transfuzije svih oblika u te paralelne svjetove, dimenzija prijenosa, anamorfoze volje. Dvostrukome životu odgovara dvostruka smrt. U jednome od života već možemo biti mrtvi, a da to, nesumnjivo, i ne znamo. Ponekad smrt tjera živoga dalje. Često je već u samome licu jedan dio živ, a drugi već mrtav. Dvostruki život omogućuje pravo na dvije smrti. Sve je dobro dok ostanu paralelne. Opasnost nastaje kada se pomiješaju. S vremena na vrijeme možemo pobjeći od svog života – od jednog, od oba – i uteći se drugome. Baš kao što onaj koji gubi sjenu postaje sjena sebe sama.[2]

Toni Horvatić

[1] Charles Baudelaire, Splin / Cvjetovi zla, Matica hrvatska, Zagreb, 1965.

[2] Jean Baudrillard, Inteligencija zla ili pakt lucidnosti, Naklada Ljevak, Zagreb, 2006.