Tanja Ravlić

Prije tri godine, prigodom projekta u Muzeju Narona u Vidu, Tanja Ravlić se predstavila slikarskim radom pod nazivom Painter. No Artistic Intention. Poznavaocima njezina dotadašnjeg rada slikarstvo se nametnulo kao iznenađenje, jer se tijekom proteklog desetljeća profilirala kao autorica video radova. No, kada se sjetimo da je diplomirala slikarstvo na Accademia di Belle Arti u Rimu, odabir slike se pojašnjava kao svojevrsni povratak temeljima. Nakon same akademije, umjetnica se predstavila jednom slikarskom akcijom u Salonu Galić (1999.godine), a nakon toga ju je berlinski poslijediplomski studij odveo u drugom smjeru. No, slikarskim radovima u posljednjih nekoliko godina kao da nastavlja proučavati one osnovne kvalitete koje su je u prvom redu i privukle danom mediju.

Prva razina na kojoj se Tanjino slikarstvo može promatrati, otkriva nam reduktivne, jednostavne postupke, te pored razmišljanja o samom mediju, jasno odaje čisti užitak slikanja. Bez obzira na motiv, umjetnica uvijek ulazi u živi dijalog i igru s kompozicijom i bojom. U tom smislu posebno su zanimljivi najnoviji portreti nastali za izložbu u Galeriji umjetnina. Modele za portrete umjetnica bira isključivo po vizualnom ključu, pri čemu likovno zanimljiv problem postaje odlučujući faktor. Ne inzistira na detaljima fizionomije, već gradi cjelokupnu sliku na usklađivanju tonova, slaganju boje i konačno prenošenju specifičnog ozračja portretirane osobe. Zanimljivo kadriranje u kojem en face postavljeno lice zauzima cijeli kadar ili je profilni prikaz izmaknut iz centra kornpozicije, upućuje na filmsko razmišljanje i godine iskustva rada s videom. Ta činjenica nas dovodi do sljedeće razine čitanja Tanjinih radova. Umjetnica se prelaskom na slikarstvo ne odriče narativnosti svojstvene mediju videa. No, gradi ju na vrlo zanimljiv, nenametljiv način. Značajno je naglasiti da Tanja ne slika izdvojene kompozicije, ne varira temu u više inačica, već razmišlja u konceptualnim cjelinama. Njezin rad dobiva svoj konačni oblik tek postavljanjem u izložbeni prostor. Tako portret djevojke iz profila koja prornatra nešto van same slike, dobiva potpuni smisao postavljanjem uz kornpoziciju jedrenjaka. Jer iz njena postava unutar kadra naslućuje se neko, nama nevidljivo, događanje. Umjetnica nam ne dozvoljava doslovno objašnjenje, ali na isti zid postavlja malu, intrigantnu kompoziciju, koja kao da se poigrava s maštom promatrača. Jedrenjak? Zašto ne?

Za zaokruženost Tanjine priče o slikarstvu potrebno je promotriti dvije dijametralno suprotne slike. Bez obzira radila figuralne ili apstraktne kompozicije, umjetnica na svaku izložbu postavlja barem jedan monokrom. Tako postiže svojevrsnu naracijsku pauzu, vraća pažnju na samo slikarstvo. Ispražnjenost od sadržaja postavlja nas pred jednostavnu činjenicu— gledamo boju, a tu je boja doslovno samo boja. Paralelno, za kraj umjetnica odabire prizor dvaju osoba prikazanih s leđa koje promatraju sliku. Stvoren je gotovo nadrealni moment slike u slici; narativni tijek je zaokružen — promatrač promatra svojevrstan prikaz samoga sebe. Istodobno, ponovno su se ukazale beskrajne mogućnosti skrivene u svijetu slike.

Jasminka Babić