Hrvoje Marko Peruzović

Naše je vrijeme takvo kakvo je; sklono je mijenama, ali ne i odricanju od isključivosti pa je čest slučaj u suvremenoj umjetnosti da se pojedinačni nazor nacisoidno izdiže na ontološku ravan. Peruzoviću je strano takvo viđenje. Možda i zato što mu je sve što treba, a izričaj potiče, na dohvatu ruke. I što su mijene koje se događaju njemu kao i svakome tko se bavi ovim poslom, rezultat strpljiva, postupna traženja, ne ažurnosti nego najsretnijeg rješenja.

Dosadašnji Peruzovićev opus nas je navikao na očekivane promjene, one koje su najavljene prethodnim ciklusom, a koje su tada u najavi ostavljene da fermentiraju do zrelosti uobličenja kakva su sada pred nama. Prvi naš susret s ovim slikarstvom uključivao je krajolike utemeljene na vjerovanju da je slika simbol druge nevidljive realnosti, simbol a ne stvarnost; onako kako su to shvaćali naši 'medulićevci'.

Već slijedeći susret sa Peruzovićevim krajolicima takvo razmišljanje je prepustilo mjesto novom, onom sazdanom na provjerenom, dakle pouzdanom likovnom iskustvu njegovih aktova. Dominira redukcija koje je pomela boju prepustivši oslikanu plohu čitkom, analitički jasnom crtežu. Slikar koji je uvijek volio otvorenu rečenicu, onako u slutnji, sada je zatvara, ovjeravajući je istovremeno s više 'pečata'. Naime, opisnu očitost crteža potvrđuje tekstualnim komentarom, naslovnicama. Premda slikar nije nikada do sada bio bliži vremenu u kojem živi u kojem 'nazore svodimo na pojmove' ovom mutacijom znaka nije kliznuo u pojam, ali je zato površinom slike ovladala naglašena konstrukcija, ostavljajući sve manje prostora slikarevom instinktu.

To udvostručenje nastavlja se i ovdje na ovoj izložbi; npr. na izloženim 'palačama'. Postoje klasično shvaćeni pejzaži, kao npr. ovaj ovdje izloženi 'bor', ali i oni civilizacijski, ovdje, u vidu tlocrta (palače) koji samim svojim vizualnim obimom kao znak (tlocrt), isključivo kao znak, predstavlja stilizaciju kojoj se slikar na 'klasičnim' pejzažima nikad ne približava. 'Palača' je slika na kojoj je značensko prvi put u istoj interesnoj ravni sa pikturalnim. Metafore plakatne doslovnosti naviru odasvuda, konkretno, na južna vrata Rim (SPQR + skarabej), na 'zlatna' kršćanstvo (križ, INRI), a na istoku vječnost (pentagram), ukrižavaju se, preslojavaju u kompleksne aluzivne strukture, koje će se posložiti i dekodirati naknadno; izvan slike, u glavi gledatelja.

Slikar će se za trenutak zadržati u tom metaforičkom miljeu i na slici 'Bor' na kojoj će metafizičkim komentarom obojiti osnovni motiv, koji koliko god bio daleko od svog parnjaka iz prirodne zbilje ipak je bliži njemu nego tom generaliziranju. Naime, sugerira gledatelju da neku nebesku konstelaciju izvedenu diskretnim, mekim crtežom poveže sa borom, ali je pritom ostavlja u naslućaju, kao daleku aluziju koja nikada ne izlazi iz diskrecije drugog plana; jer je samo slutnja.

Ako je palača dovršenje započetog oni ovdje izloženi 'klasični' pejzaži krenuli su, čas preskačući čas prateći svoja vlastita iskustva, svojim, malo drugačijim putem.
'Bor' se tako raširio vodoravom formata. Slikar se vraća svojoj staroj zaokupljenosti kadrom unutar kojega, pak, impresionira vrlo osjetljiv kompozicijski sklad postignut dijagonalnom korespodencijom diskretno izvedenih crteža krošnji smještenih u lijevom kutu dolje sa onim u desnom gornjem kutu koja drži kompozicijsku razložnost mase osnovnog motiva - bora. Dodatnu potporu u održanju te prhle, fragilne kompozicijske zamisli slikar oblikuje balansom 'praznog', lijevog dijela slike onom desnoj polovici u kojoj je smješten bor a koju po vertikali dodatno ukotvljuje šapat crteža stabalca gore i tihim propnjem crteža grančice dole. Slika se potpuno povinjuje zakonitostima okvira, dakle i zadanog formata, što udaljava ovu i ovakve slike od aktova kao provedbenih uzora. Ipak, jeka aktova osjeća se u obliku stabla bora i njegovoj impostaciji; kao replika nogu aktova.

Iskušavši se u tom finom, majstorskom uobličenju slikar se ponovno vraća svojoj stalnoj zaokupljenosti okvirom, kadrom i tektonikom popune oslikane površine na slici 'Vrt'. Slikar geometrizmom intervenira u pejzažu pretvarajući prirodu u vrt, u artefakat. Krošnja stabla je neprirodna, pravokutnog oblika. Da sve bude 'pod pravim kutom' i tlo se rastvorilo pravokutnim otvorom da bi primilo stablo drva. Odnosno, da bi se podesilo kompozicijskim pravilima koje kao ni na jednoj dosad viđenoj slici ovog slikara proističu iz pačetvorine okvira. U sve ovo i nad svim ovim je sveprisutna ali neupadljiva sinteza. U ideji i njenoj provedbi.

----------------------------------------------------------------

Već nam je poznato da čitav Peruzovićev opus nije ništa drugo doli prosvjećenje, rezultat nadahnutog ali i strpljivog rada sa oblicima odnosno s različitim kontekstima u koje ih ovaj slikar smješta. Prateći njegove dosadašnje izložbe prepoznao sam mnoge kulturološke slojeve, predočene rafiniranim likovnim uobličenjem; visokom likovnošću.

Međutim, u percepciji Peruzovićevog slikarstva, tek nam je ova izložba jasnije otkrila trag njegove ''egipatske veze''. Da, upravo se ovdje slikar rastvorio pred šarmom egipatske ezoterike, pred tim rijetkim mjestom gdje se činjenica i umjetnost mogu bez svađe sresti. Poznavajuči i prateći Peruzovićev rad, pokušat ću ga, ovim predgovorom na nivou općeg dojma, sistematizirati i pročitati njegov ''egipatski kod''.
Peruzović je taj put započeo kvazi egipatskom impostacijom svojih likova, koje je, osuvremenio, privevši ih u konačnici u uobličenja koja se oslanjaju na fenomenima i ugođajima bečke secesije. Danas, poslije ove izložbe, smiješno mi je da se nisam i prije zapitao zašto on stalno druguje sa Schieleom a ne sa Klimtom ''Bizantincem', tim dộrato doratom.

Sjećam se da sam, pišući o našem slikaru, posegnuo i za glazbenim uspoređenjima pa sam u toj potrazi, pronašao i Straussovu Salome u oslikanim aktovima, vidio sam na tim slikama i gnostičke naputke i šifre ali ne i ''egipticizme''.
Reminiscencije su se u međuvremenu iscijedile u ekstrat skarabeja. A od njega do ''ezoteričke'' geometrije, očite na ovdje izloženim radovima, samo je jedan korak - stilizacija. Stilizacija koja se igra metaforikom stare kulture, ostajući uvijek u okviru likovnog zadatka.

I dobro je tako, jer ni slikar ni mi gledatelji, nismo previše vični dešifriranju njenog simboličkog rekvizitarija. Naše vrijeme je, zahvaljujući danas dominantnoj kvantnoj znanosti, koja se nerijetko čini ezoterikom, porazmjestilo stvari oko Postanka na jednom višem nivou svijesti. Suvremena nauka je time stigla tamo gdje se odavno nalaze Bog i umjetnost.
Dosta o ezoterici. Ona na ovim slikama ,umotana u likovno, ostaje ionako samo naslučaj, nesvjesni dio naše svijesti i našeg interesa. Najvažnije u svemu ovome što vidimo, na ovim slikama, je ono likovno.

Ako u svemu ovome osjetite neku igru, nešto ludičko, niste na krivom tragu; dapače.. Svako mediteransko, dalmatinsko, dakle i bračko dijete, skarabeja najprije poznaje kao gunde(l)ja, živu igračku koja gmiže, ali i leti. Idealna igračka! Tek kasnije, listajući i učeći, gundej nam postaje skarabej, znak uvezen iz strane, egzotične kulture, obličjem i prirodom isti kao onaj iz našeg djetinjstva. Međutim, ovog puta on je metafora, ne igračka.

I to kakva metafora! Moćna. Igračka se pretvara u simboličku fugu. Srećom, sad smo već odrasli i samostalni pa se kao nekakvi znalci, što više i gurmani, lako krećemo meandrima likovnosti. Znatiželjni, zavirujemo u svačiju intimu, pokušavajući uz pomoć tuđeg iskustva, uz pomoć drugačijeg doživljaja, biti bogatiji i pametniji.
Iz ovih ezoteričnih, ''sakrosantnih'' grafema, sa ovih najnovijih Peruzovićevih slika, lako se vračamo u dane djetinjstva..dobro, onda su se one zvale Zoga, Trilja, ili na rafiranijem nivou, ''škatule batule'' i bile su samo i isključivo igre.

Ipak, sve te poskočice i gundelji u našoj svijesti su funkcionirali na isti način kako sada, na nas odrasle, djeluju Peruzovićevi skarabeji i egipatski ezoterijski grafemi. Oni su poput znakova koje nije najvažnije dešifrirati ni racionalno obrazloži i usvojiti, nego su tu prije svega kao emocionalna ponuda koja korespondira sa našom najdubljom podsviješću.

Odavno sam spoznao vezanost Peruzovićevih uobličenja sa bečkom secesijom te negrčko porijeklo njegove kreativne misli, međutim ostajem začuđen kako se nikad do sada nisam sjetio točno locirati ovo slikarstvo tamo gdje je njegova kreativna posteljica; u egipatsko likovno okružje. Unatoč tome, ne mogu reći da me mnogi elemeti sa njegovih slika nisu navodili na to. Naime, i onda je na tim slikama postojao skarabej i ona masa grafema, pismena koji su nastanjivali njegove slike. Ja sam ih doživljavao kao piktograme koji su tu, na slikama, kao grafija, kao nešto što ne treba čitati, razumjeti i tumačiti samo doživljavati.

Čitatelj ove preporuke uočiti će da ovo nije generalni pregled ovog ,iskazom moćnog, sadržajem kompleksnog, slikarstva. Ovo je samo potraga za egipatskim (negrčkim) korijenima Peruzovićeva opusa.

----------------------------------------------------------------

Drugujući s Peruzovićevom likovnošću primjećujem da on izlazi s izložbom na javno vrjednovanje samo ako je prijedlog, koji je na prethodnoj izložbi predložen kao nešto novo u opusu, u međuvremenu sazrio cjelovitom realizacijom. Ako je do kraja osmišljen; idejom i sadržajem zaokružen, a likovnom provedbom čitak. To je pravi razlog da iziđeš pred gledatelje. Još je bolje kad slikar uz to dovršeno, provjereno iziđe i sa novim radovima koji će biti provokativniji što su dalje od svoje izvedbene finalizacije, što su u tom momentu na razini prijedloga. Radovi od onih koji pokušavaju proširiti kreativni habitus ispod već postojeće likovne epiderme. Gledatelj će uživati u kompleksnosti prvog dijela izložbe. Drugi, onaj novi, nudi obećanje, nešto što najčešće još ne može samo sebe opravdati, što ne može ponuditi kompletne argumente. Ali, oku znalca neće pobjeći saznanje da u ovom novom, za sada osjetljivom kreativnom tkivu kojeg slikar još do kraja ne kontrolira, ima potencijala. Osjećamo blagotvorje emocionalne magme, tek izišle iz slikareva unutarnjeg svijeta a koja se nije uspjela staviti pred nama u potpuni 'šest'. Ipak, i ovo novo pred vama je dobro napravljen posao. Premda će nekima, koji vole samo do kraja gotove stvari, izgledati ove novosti na ovoj izložbi (upotrijebimo namjerno hiperbolu) kao prizor kojeg tek operirana žena ugleda kada se probudi poslije plastične operacije lica. Ona nije zdvojna jer i takvo lice ukazuje na argumente koji opravdavaju trenutno stanje. Slikar nam ubacuje „bubu u glavi“. Pitamo se dokle će nas odvesti ovo novo slikarevo razmišljanje. Ne znamo, ali možemo dokučiti dokle je on stigao sa izloženim na ovoj izložbi. Posebno s radovima s kojima promiče proširenje svog likovnog interesa. Gotička pasija i nervozna kratka linija crteža, koju ovdje zastupaju izloženi aktovi koji su, usput rečeno, vrlo elokventno doneseni, na ovim novim radovima opružaju se iz trsa svog grča svom svojom odmotanom dužinom, uplovljavajući u eteričnost beskraja; u smiraj. Naime, dominantna novost ove izložbe su radovi na kojima se oblik, jednom kroz dezintegraciju crteža, linije; drugom kada boja pojede oblik, kad se on sačuvavši svoj ugođaj, karakter i narav onako kakav je bio dok je likovni iskaz bio integriran oblikom, posložen crtežom i bojom, rastopi. Pritom se smisao referira na svoj pojavni oblik, onaj isti od kojeg je pobjegao, ili bolje, pobran je iz fantazmagorija nekog, samo slikaru primijenjenog, intelektualističkog „danse macabre“. Hrtovski posna tijela (kost i koža a između njih samo život nabrekle žile) neki kažu lešina skidaju na ovim novim ovdje izloženim slikama i taj svoj najskromniji ornat. Sada je to samo skelet koji čak više ne upozorava: „spomeni se čovječe“… Znano, ono što smo odavno usvojili kao bit ovog slikarstva sada se učas ujednobojuje, monokroman je ali ne zadugo jer se i ta novonastala struktura osiplje postavši bestjelesna sipkost, u plavilo lirske apstrakcije, u prostor idealnim da ga dopuni npr. neproblematska muzika tipa Faureova Requiema. Profundis dosadašnjih radova ovdje je zamijenjen onostranim, eterom u kojem se vrišteća upozorenja mrve u supstancu spokoja. Koji je više od vječnog mira. Bezvremena idilična ugoda. Pritom, uobičajena izričajna redukcija njegovih aktova još je posnija, jednostavnija. Očito je da su ovi novi radovi odavno ostavili za sobom onu gotičku stilizaciju aktova, da su baveći se istim sadržajem pojednostavnili crtež, s minimalnom informacijom, koja je prešla u zadatak boje koja se također opustila jednostavnošću svršivši u lirsku apstrakciju eterično, sada plave sad lila game. A nije da se nije očekivalo takvo nešto. Tim, pa i ovim aktovima pred vama, odavno je ovladala redukcija koje je pomela boju prepustivši oslikanu plohu čitkom, analitički jasnom crtežu. Slikar koji je uvijek volio otvorenu rečenicu, onako u slutnji, prije ovih najnovijih radova, je zatvara. Sada, kada ovi novi radovi, ova rasutost forme svjedoče ono što svjedoče, a svjedoče prostornu i duhovnu eterizaciju svijeta u kojem prebiva ovo sadašnje Peruzovićevo slikarstvo, opet je došlo do otvaranja rečenice. Svatko ove slike čita koristeći svoju narativnu matricu. Odgovornost je opasno opteretila gledatelja. Prebacivanjem priče u njegovo dvorište. Strogi ekskluzivitet, dosadašnjih njegovih radova okupljen oko Peruzovićeve slikarske dogme, odjednom se raspao u suradništvo slikara i gledatelja. Biti će zanimljivo vidjeti koliko će trajati i kako će završiti ova za slikara i za gledatelje ipak neprirodna situacija.

Andro Filipić