BARBARA MATEJČIĆ I ANA OPALIĆ / "Kad odrastem, bit ću bogatašica"
VIDEO INTERVJU O IZLOŽBI ovdje
AUDIO VODSTVO IZLOŽBE ovdje
VIRTUALNA 360° TURA POSTAVOM IZLOŽBE ovdje
____________________________________________
Doktorica, vojnik, učiteljica, pekarica, inspektor, Messi – odgovaraju romska djeca na pitanje što žele biti kada odrastu. Govore o svojim željama u vlažnim sobama bez radnog stola i polica s knjigama, u kućama bez tekuće vode, kupaonice i wc-a, ponegdje i bez struje, sjedeći na madracima prostrtim na zemljanim ili betonskim podovima na kojima spavaju s braćom i sestrama, na neasfaltiranim putevima pred svojim kućama u segregiranim naseljima, koja za kiša znaju biti toliko blatnjava i prepuna lokvi da im trebaju visoke gumene čizme kako bi išli u školu. A školu vole. U školi je bolje nego doma. I njihovi roditelji žele da se školuju, jer znaju da je obrazovanje put iz siromaštva u kojem su se rodili. No, oni im ne mogu pomoći sa školskom zadaćom, ne mogu im platiti instrukcije, kupiti pribor za školu, omogućiti mirno mjesto za učenje. Često im ne mogu priskrbiti ni dovoljno hrane kako bi siti išli u školu. Njihovi roditelji su siromašni zato što su neobrazovani, a neobrazovani su zato što su od rođenja siromašni.
Nastavnici u većinskim romskim školama znaju se žaliti da djeca ne ispunjavaju svoje obaveze, da dolaze u školu bez bilježnica, bez riješenih zadaća. Kada bi posjetili domove svojih učenika, možda bi shvatili zašto je tome tako. U nizu strukturalnih datosti koje utječu na obrazovanje romske djece ključno je siromaštvo, a posljedično i stanovanje na koje se ono neizostavno reflektira.
Audio-vizualnom izložbom Kad odrastem, bit ću bogatašica zaustavljamo se u prostorima u kojima djeca žive i u kojima maštaju o budućnosti. Kako bi u takvim okolnostima ostvarili svoje želje, koje su iste kao i želje bilo koje druge djece, potrebno je da budu nadprosječno ustrajni, marljivi, nepokolebljivi. Mnogi od njih u tome neće uspjeti. Nejednakost u kojoj odrastaju nedostatak je stvarne slobode da ostvaruju svoje snove.
Barbara Matejčić
Ana Opalić rođena je 1972. godine u Dubrovniku.
1997. godine diplomirala je TV i filmsko snimanje na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu.
Bavi se fotografijom, videom i dokumentarnim filmom.
Osnivačica je web portala Suvremena hrvatska fotografija (www.croatian-photography.com)
Redateljica je i snimateljica dva dokumentarna filma Još jednom (Ana Opalić i Noah Pintarić, 2014.) i Lijek, 2018. Koji su premijerno prikazani na Zagreb Dox i Dok Leipzig filmskim festivalima.
Objavila je dvije knjige fotografija: Brsalje, 2017. i Dom, 2018. te u koautorstvu sa arhitektom Davidom Kabalinom knjigu Dubrovački karavanski put, 2019.
Živi i radi u Zagrebu.
Barbara Matejčić slobodna je novinarka i spisateljica fokusirana na društvene teme i ljudska prava. Piše redovito za tiskane i internetske medije u Hrvatskoj i inozemstvu. Radijske dokumentarce je radila za Treći program Hrvatskoga radija. Surađuje s međunarodnim istraživačkim, medijskim i ljudsko-pravaškim organizacijama. Nagrađivana je za svoj rad te je dobitnica nekoliko europskih stipendija. Autorica je knjige Kako ste? (izdanje zaklade Heinrich Böll). Diplomirala je Hrvatski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.