Andrea Resner / ''Rhymes of the White Crow: the Epilogue''

VIDEO INTERVJU O IZLOŽBI ovdje

AUDIO VODSTVO IZLOŽBE ovdje

VIRTUALNA    360°  TURA POSTAVOM IZLOŽBE ovdje

__________________________________________

Epilog označava završnu riječ u nekom djelu. U književnim djelima, u epilogu se autor izravno obraća čitatelju, no on može biti napisan i iz perspektive lika, koji se tada potpuno slobodno i iskreno ispovijeda. Nekada su u epilozima prikazane scene usko povezane s radnjom koja se odvijala ili se dogodila nakon one u djelu, čime se daje završni zaključak ili potvrda ideje djela. Epilog može predstavljati i najavu nastavka rada, a može se prikazati i kao konačna posljedica radnje ili događanja.

U epilogu se najčešće govori o onome što proizlazi iz prethodno izloženog, no može predstavljati i krajnji, završni događaj u nizu zbivanja koji dolazi kao posljedica, logički završetak onih koji su mu prethodili, svojevrstan ishod. S drugog gledišta, epilog se može odnositi i na dodatne bilješke koje ne pripadaju glavnim događajima ispričanim u djelu, ali koje mogu doprinijeti njegovom razumijevanju.

U davna vremena epilozi su se izvodili nakon tragedije ili drame, s ciljem da primire (nasilne) dojmove koje je komad pobudio, a čime se nudio svojevrstan odmor mašti i osjećajima.

Rhymes of the White Crow eksperimentalno-animirani je film, kojim je Andrea Resner 2019. godine diplomirala na splitskoj Umjetničkoj akademiji. Kroz devet činova ove filmske poeme pratimo unutarnji svijet glavne junakinje, One koja je uvijek u nastajanju, koja se treba raspasti da bi se ponovo stvorila. Proširujući medij filma i ovom multimedijalnom izložbom izlazeći iz njega, Andrea priču razlaže na elemente koji uključuju crteže i prostorne instalacije.

Umjetničko djelo nije nikad dovršeno, samo napušteno.[1] Što se dogodi kad se umjetnica zadrži uz jedan rad? Kada ga niti ne pokušava završiti? Radeći s Andreom uvjerila sam se u to koliko umjetnički proces može biti jednostavan i složen istovremeno: neprestano se nadograđujući, nadodavajući nove elemente, restrukturirajući one prethodne, vraćajući se na početak i zaokružujući priču – priču koja ne samo da nije linearna (kao što ni ostale stvarnosti nisu), već prilično kompleksna i slojevita. A s kompleksnošću se Andrea nosi tako što ju dekonstruira, probire, preoblikuje i ponovo sastavlja – njezin rad intuitivan je, samo-iscjelujujući i duboko osoban.

U ovom slučaju početna ideja ipak nije isključivo osobna, već se može identificirati s kolektivnim traumama – posebice onima koje proživljavaju žene, traumama odrastanja, sazrijevanja, ranjavanja, dubokih osjećaja koji nisu mogli ili smjeli izaći na površinu. Inzistirajući na pojmu ženstvenosti, upućuje nas na svjetove koji su izvan ovog našeg, gdje se muški i ženski principi provlače, izmjenjuju i međusobno nadopunjuju. Na tom umjetničkom putovanju pojavljuju se brojni simboli, koje je zanimljivo na trenutak promotriti s ikonološkog stajališta.

Primjerice, konj simbolizora hrabrost, slobodu, neovisnost, ali i izdržljivost, plodnost i spolnu zrelost. Predstavlja majčinski arhetip, no često je vezan i uz mračne ljudske porive. Može predstavljati impulzivnost, instikte koji nas motiviraju i naglost želje. Drveće, s druge strane, predstavlja život i rast – napredak, a često se može vezati i uz očinski arhetip, pretke i korijenje. Haljina kao lajtmotiv priče predstavlja zaštitu, strast, čistoću, skrivene želje i tajne dok je bijela vrana iz naslova česti simbol autsajderstva. Dvorac kao centralni fokus izložbe simbolizira fizičko i duhovno utočište, a budući da često skriva nedostižno blago ili osobu kojoj je oduzeta sloboda – predstavlja i stjecanje ezoteričnog znanja ili duhovnog dostignuća. Dvorac je i androgini simbol –istovremeno je mjesto za život (ženski princip) i utvrda (muški princip), stoga dvorac kao simbol predstavlja spajanje muškog i ženskog aspekta. Simboli ovdje nisu u službi nadodavanja značanja – oni pružaju samo neke od mogućih načina čitanja ove priče, koja nema strogo definirani redoslijed. Čak i u vizualnom smislu, moguće je spajanje različitih elemenata i njihovo ispreplitanje, dok nejasno razgraničavanje između svjesnih i nesvjesnih procesa pridonosi fluidnosti žanra – film postaje poezija, i obrnuto.

Razmišljajući o samoj ideji izložbe i radu kao procesu, pitam se: Što dolazi nakon rada? Ako se umjetničko djelo sagledava kao proces, ima li kraj? Posebice, što to može značiti za medij filma? U konačnici, što za umjetnikovu praksu znači to – ostaviti rad otvorenim, iznova mu se vraćati? Andrea donosi jedno novo shvaćanje post-produkcije, odnosno načina na koji se ona može odvijati, a koji uključuje snove, skice, povezivanje u pokret, sasvim bez ili pak uz minumum narativa, poeziju, promišljanje o napravljenom, sklapanje svega ponovo. Možda upravo u ovakvoj vrsti procesualnosti leži i skrivena metodologija otpora današnjem načinu rada u kojem prekomjerna proizvodnja, potraga za inovativnim  i površno bavljenje stvarima oko nas i u nama najzad djeluju ograničavajuće.

Stvaranje umjetnosti – davanje formi slikama koje nastaju u našem umu, našim snovima i svakodnevnom životu – može biti oblik duhovne prakse kroz koju može sazrijeti znanje o sebi.[2] U tom kontekstu neobično je transformativna i iscjeljujuća moć umjetnosti u Andreinom radu. Usudila bih se reći da se radi o procesu osobne transformacije, preispitivanja i izliječenja kroz umjetnički izraz. Baš kao i glavne junakinje – koja se nakon svega ponovo vraća u tijelo, tijelo koje je isto – a drugačije.

Jasmina Šarić

___________

[1] Ova izjava izvorno se pripisuje Leonardu Da Vinciju, a njom su se referirali i: Paul Valéry na poeziju, Alan Schneider na kazališnu predstavu, Oscar Wilde na knjigu, George Lucas na film.

[2] Allen, Pat. (1995) Art is a Way of Knowing