Sara Lovrić Caparin / Potrošački Realizam

Kiparstvo Sare Lovrić Caparin napogled je usmjereno izražavanju prostornih, pa čak i geometrijskih aspekata stvarnosti. Shvaćamo li, pak geometriju u vidu analize idealnih prostornih odnosa, Sarine izrađevine doimaju se jednostavnim konstruktima: oni teže općim iskazima o ravnoteži, gdje gradbeni kubusi i grede simuliraju stanje likova na plohi, a manje se orijentiraju prema dubinskoj dimenziji prostora. Ipak, ovakvo čitanje lišava Sarinu skulpturu nekih temeljnih vrijednosti. Naime, geometrija se ovdje na izvjesni način nameće kao opna stvarnom istraživanju. Ono je čini se, usmjereno shvaćanju djela kao teksta, ili – nešto preciznije – kao konstruktivnog spoja realističke naracije s poetskim iskazom.

Općenito gledano, svaki tekst temelji se na sekvencama. Sekvence se mogu usustaviti na dva načina: one mogu slijediti “realne” uzročno-posljedične odnose, a mogu se – baš poput poetskog iskaza – strukturirati na značenjskoj gustoći i metafori. Ono što u Sarinoj skulpturi prepoznajemo kao realističku naraciju pripada geometrijskom okviru, predvidljivim igrama s ravnotežom, odnosno potpunoj redukciji neočekivanih prema očekivanim i mogućim odnosima. Tako će kubusi stajati jedni na drugima (ili će vertikalno lebdjeti u prostoru) zato jer se svaka druga varijanta protivi logici statičkih uzroka i posljedica. Jednako se ponašaju i grede, koje se sijeku pod kutovima koji očekivano podržavaju jednostavne obrasce ravnoteže. Na taj način kiparica stvara uvjete realističkog diskursa, dakle svega onoga za što iskustveno očekujemo kako se može ili mora dogoditi u uvjetima gravitacije i linearnog vremenskog tijeka.

Ovdje valja dodati kako “realizam” prikaza ipak shvaćamo samo uvjetno. Realno je, naime, sve ono što slijedi linearni niz uzroka i posljedica, bez obzira možemo li sekvence ili cjelinu toga niza imenovati. Gradbeni elementi Sarinih objekata ne mogu se smatrati imenično realnima, već objektivnima u smislu općih uvjeta realnosti. Gotovo bismo mogli reći kako se ovdje radi o makro-realnosti koja nam nikad nije iskustveno posve dostupna, ali ju svejedno uzimamo kao os oko koje gradimo stabilnu predodžbu svijeta. Stoga “realizam” Sarinih objekata funkcionira upravo na makro razini, slično arhitektonskom kosturu koji nikada ne primjećujemo, ali osigurava opstojnost imenično prisutnim prozorima i vratima.

Poetski tekst Sare Lovrić Caparin začinje se u samom tkivu te apstrahirane i nadasve minimalizirane realnosti. Zaista, kiparica će neke kubuse graditi ne više u drvu (koje na prvi pogled prevladava unutar njezinog opusa), već od akumulacije otpadnih materijala, iskorištene industrijske ambalaže i plastificiranih “junk” elemenata. Za razliku od drvenih sekvenci, ambalažni objekti načelno posjeduju karakteristike imenične realnosti; te najčešće služe kao jezični surogat značajnog odsječka naše stvarnosti. Mlijeko, primjerice, u našoj svijesti zauzima stabilnu sliku ambalaže u kojoj se isporučuje, te ga rijetko doživljavamo u smislu njegove stvarne materijalne kvalitete. Značenjska inverzija koja se u kontekstu potrošačke stvarnosti događa svaki dan, sastoji se od situacije u kojoj proizvođač stvara artificijelnu sliku mlijeka, a mi tu istu sliku prepoznajemo kroz oblike koji se logički grupiraju, ali prema jednako artificijelnoj prostornoj klasifikaciji prodavaonice. Nema sumnje, Coca Cola i jogurt pakiraju se u različite oblike spremnika, stoje na različitim policama, te – “realistički” gledano – pripadaju različitim, ali logički usustavljenim sekvencama stvarnosti.

Sara Lovrić Caparin gnječi i drobi, tali, poništava “imenički realizam” i iskustvenu logiku tih sekvenci. Ona uništava ambalažne oblike, stvarajući od njih jedinstvenu masu materijala unutar koje prepoznajemo tek okrajke bivših boja, prisnih formi i etiketa. Tako se doslovno i figurativno stvara semantička gustoća na površini pojedinih kubusa, gustoća koja razara industrijski oblikovane imenice, te njihove okrajke povezuje u prostorne ili poetske analogije. Kubičke akumulacije poznate su nam kao dostignuće “Novog realizma”, ali Sara Lovrić Caparin koristi ih – svjesno ili nesvjesno – u smislu stanovite intertekstualnosti, iako ne bez stvarne potrebe promišljanja ready-made sirovine. Kiparica, čini se, najviše ispituje vlastito djelo kroz sukob dva principa montaže, odnosno dvije vrste naracije. Valja nam primijetiti kako se ove naracije još uvijek nalaze u stanju međusobne odvojenosti. Autorica ih doživljava u vidu paralelnih tokova svijesti koji se ne povezuju organski, već isključivo konstruktivno, što, konačno, predstavlja faktor osobnog izbora, a možda i vremena koje u tu skulpturu tek treba biti uloženo.

VLADIMIR RISMONDO ML.