Nataša Ljubetić Tomić / Hello Tomorrow

KATALOG IZLOŽBE ovdje

FOTOGRAFIJE IZLOŽBE ovdje

VIDEO  PREDGOVOR IZLOŽBE ovdje

VIDEO INTERVJU O IZLOŽBI ovdje

VIRTUALNA    360°  TURA POSTAVOM IZLOŽBE ovdje

______________________

Izložba Hello Tomorrow prvi je umjetnički ciklus autorice Nataše Ljubetić Tomić nastao nakon projekta Fantomske vibracije, također izloženog u Salonu Galić. Kao i posljednji, i aktualni projekt bavi se, može se reći, onim što dodiruje i zaokuplja većinu ljudi na svakodnevnoj razini. U relativno bezbrižnom i iz današnje perspektive vrlo dalekom pretpandemijskom vremenu, umjetnica je problematizirala opsjednutost novim tehnologijama, virtualnim svijetom i prekomjerno korištenje smartphonea. Do danas ti su problemi ušli u svakodnevni život prosječnog čovjeka toliko da ih ponekad uopće ne doživljavamo. S druge strane, puno ozbiljnije, strašnije, gotovo apokaliptično smo u protekle dvije godine doživjeli pandemiju koronavirusa, koja je poslužila kao povod za ovu izložbu.

Tijekom razdoblja umjetničkog istraživanja okidač se dogodio usred ljetne turističke sezone 2021. kada je jednog dana pored autorice prošao taksi s natpisom „Hello Tomorrow“. Život definiran pandemijom uzrokovao je lingvističku igru i umjetnica je natpis preispitala kao „hell tomorrow“. Upravo dihotomija dvaju izraza čini konceptualnu jezgru izložbe i upućuje na pitanje koje si je većina ljudi postavila barem jednom u protekle dvije godine: „Što nas to čeka sutra ako nam je danas već ovako?!“. Pandemija je dovela u pitanje različite aspekte egzistencije i to je umjetnica obradila na nekoliko načina.

Ova izložba jedinstvena je jer prikazuje jedan od rijetkih umjetničkih projekata u Hrvatskoj koji su se ozbiljno bavili pandemijom koronavirusa i onime što je ona donijela u svakodnevni život. Osim toga, radovi su jedinstveni i s tehničke strane jer se nalaze na granici između slikarstva i grafike. Naime, Nataša Ljubetić Tomić i dosad je bila poznata po korištenju inovativnih umjetničkih tehnika. Tako i ovaj put, svoje radove nije „samo“ naslikala, i to s obje strane rada, već je iste tijekom svojeg umjetničkog istraživanja i grebala i koristila naljepnice te ih tako učinila intrigantnijima. Njena tehnička inovativnost sigurno je dijelom i rezultat školovanja u inozemstvu, najprije na studiju slikarstva pri Akademiji likovnih umjetnosti u Macerati, a potom i na studiju animacije pri Međunarodnoj školi stripa u Rimu.

U likovnom smislu središte izložbe čine slike-objekti koje prikazuju crvenu ljudsku siluetu u nekoliko različitih poza, oko koje se nalazi bijeli pravokutni okvir. Prema kazivanju same umjetnice, referenca za ovaj motiv su retro igračke iz 70-ih i 80-ih godina, koje su se sastojale od sličnog okvira pod vodom na koje je pritiskom na gumb najčešće trebalo staviti nekakve kolutiće, tzv. ring toss. Ovakva slika, stoga, predstavlja čovjeka koji (u pandemijskom vremenu) pokušava stabilizirati svoj život, ali pri svakom pokušaju nešto ga izbaci iz ravnoteže. Voda naglašava nestalnost, podložnost promjenama, nestabilnost. Oblikovanje izložene slike-objekta nije konvencionalno, već se izgledom referira na navedene igračke.

U likovnom postavu ove umjetnine okružene su slikama većih dimenzija postavljenim na okolne zidove. Ove slike karakterizira komplementarnost crvene siluete na zelenkastoj, gotovo pa green screen pozadini. Potonja referenca na televizijski ekran sugerira da slike simboliziraju medije koji nas okružuju i obiljem informacija stvaraju pritisak. Tako je u središtu slike ponovo ljudska silueta, ovaj put okružena trapezoidnom konstrukcijom. Slika se također referira na jednu retro igračku, tzv. monkey swing, gdje je unutar okvira najčešće visio lik majmunčića koji je pritiskom gumba na igrački radio salto. Motiv igre na različite načine važan je element i ranijih ciklusa ove autorice koji ukazuje na nešto ozbiljno, bitno, životno. Ta igra, vidi se, nema bezbrižan predznak.

Uz igru, ljudsku siluetu i medije, važne motive čine centri moći koji su utjecali na poimanje života tijekom pandemije. Oni su personificirani trima crnim portretnim muškim siluetama na sivoj pozadini. Ovakvom prezentacijom umjetnica nastoji preispitati njihovu ulogu i utjecaj koji imaju na pojedinca. Naposljetku, jedan rad izravno se odnosi i na sam naziv izložbe. Naime, na zidu vidljivom iz Marmontove ulice nalazi se natpis sa spomenutim citatom, „Hello Tomorrow“. Na prvi pogled on se svojom simbolikom može činiti poput Munchovog Krika, međutim, ipak ostavlja temeljno pitanje izložbe otvorenim: Što nas sutra čeka? Sutra će biti ono što smo spremni učiniti sami.

dr.sc. Anđelko Mihanović