festival suvremene umjetnosti / 10. festival suvremene umjetnosti Almissa Open Art '' Kuda idemo?''

KATALOG ovdje

_____________________

BIRANJE BUDUĆNOSTI

Almissa, sam naziv festivala performansa u Omišu potječe od antičkog imena grada. Imena ljudi, nazivi mjesta pa tako i imena festivala često sugeriraju o kakvom je događaju riječ, pa bismo tako za Almissu mogli na prvi pogled pretpostaviti da je festival koji uspostavlja neku vrstu veze s prošlošću grada. Na poziv da kuriram sljedeće izdanje Almisse, u prvom trenutku sam pomislila koliko je važno osim sveprisutne i muzealizirane prošlosti mediteranskih gradova, pa tako i Omiša – misliti o budućnosti, te pokušati kroz sam festival spekulirati ideju kako će svijet i ljudi izgledati u bližoj i daljoj budućnosti.

Dajući mogućnost suvremenim umjetnicima da obilježe, mapiraju grad i u unesu nove modele razmišljanja kroz svoje privremene, efemerne intervencije gledajući s jedne strane unatrag, uspostavljajući neke nove veze sa prošlošću, starošću i slično, a s druge strane prema budućnosti, razmatrajući modele koji u ovom trenutku mapiraju našu stvarnost i koji preuzimaju ulogu definiranja ljudske budućnosti. Kakve škole, kakve tehnologije sebstva, kakav odnos prema umjetnoj inteligenciji, algoritmima i sl. razvijamo danas. Koliko su prošlost i budućnost isprepletene i na koji se točno način suvremeni umjetnici odnose prema znanjima koja su ukorijenjena kroz generacije, a kako prema inovativnim tehnološkim dostignućima, te koji su sve načini da se te dva različita principa povežu.

Program festivala nudi različite forme izlaganja, od performansa, intervencija, projekcija, prezentacija do razgovora, čitanja, lecture-performansa i izložbe.

________________

 10.festival suvremene umjetnosti

Almissa Open Art pod tematskom odrednicom Kuda idemo?,

kustosica: Sandra Sterle,

8.-14. kolovoza 2019., Omiš

“Almissa Open Art“, festival koji se ove godine pod nazivom “Kuda idemo?” u šest dana odvijao u Omišu, obuhvatio je niz izložbenih aktivnosti, projekcija, performansa, ples, interaktivne instalacije u prostoru, predstavljanje projekata, predavanja i manje formalna druženja.

U prvi mah, moglo bi se reći da je odgovor na pitanje postavljeno u nazivu ovogodišnjeg festivala kroz radove i izvedbe pulsirao u sto nijansi crne. Ipak, točnije bi bilo reći da se nije zaziralo od teških tema, a u tih šest dana festivala – pitanja iz sfere Antropocena zamijenili su radovi koji pokušavaju pronaći i naglasiti mogućnost razvoja održivog modela suživota ljudi s okolinom pa i biljnim i životinjskim vrstama. Kako je Suzana Marjanić, koja je pratila cijeli festival spomenula u tekstu “Preživljavanje u Antropocenu”, festival je s jedne strane parafrazirao Gotovčevo pitanje postavljeno u radu “Kuda idemo, ne pitajte”, koje je kasnije postalo i naziv njegove retrospektivne izložbe u MMSU u Rijeci. S druge strane Gauguinovsko pitanje “Odakle dolazimo? Što smo? Kuda idemo?” poslužilo je kao platforma vrata otvorenih prema različitim praksama kojima umjetnici istražuju svoje fascinacije osobnim arhetipovima, biljkama, životinjama u potrazi za održivijim razvojem.

Festival je otvoren izložbom u “Gradskom muzeju Omiš”, na kojoj je šest suvremenih umjetnika izložilo svoje radove, u formama fotografija i foto montaža (Glorija Lizde, Lana Stojićević i Eric Del Castillo), instalacija (Neli Ružić), performativnog slikanja (Sven Klobučar) i 3D animacije (Veljko Popović). Izložba je postavljena u prostoru kako bi se mogla čitati u obliku spirale, gdje je rad «Ona koja mjeri» Veljka Popovića prikazan na televiziji smještenoj na pod galerije – postavljen istovremeno kao ishodišna ili završna točka spiralne putanje po kojoj možemo pratiti izložene radove. Baveći se budućnošću koja je zapravo već prisutna, rad tematizira ulogu ekrana, te njihovih sadržaja koji ujedno postaju formati koji određuju i mjere ljudski um. Tko ili što nam “diktira” program i da li je, te koliko strašna spoznaja da smo kao ljudi svedeni na biološki materijal koji učitava sadržaj koji je proizveden isključivo da nas zabavi i odvrati nam pažnju od nas samih. Koliko smo u tom slučaju podložni manipulaciji i na koji način se kao individue možemo opredijeliti da ne sudjelujemo u takvom sustavu?

U toku svog performativnog slikanja i crtanja Sven Klobučar naslikao je prizor na zidu odmah do Popovića – Zigmunda kojeg peru u mrtvačnici ili iskopavanje Zigmunda ili Zigmunda koji ide na kremiranje. Uglavnom, “Zigmund” je jedan iz serije Klobučarovih mrtvaca, duhova koje u stvarnosti ne vidimo, a možda nas ipak na neki način okružuju i kojima Sven postavlja smrt i eventualni prelazak u zagrobni život u središte svog interesa. Smrt se tako u okviru ove izložbe postavlja kroz ritualni slikarski performans kao svojevrsno rješenje kojim se obračunavamo s nelogičnošću života. Zigmund, postajući duhom, postaje ostvarenje, dovršenje i smisao života.

U nastavku, na najvećem zidu galerije, postavljen je digitalni kolaž Eric del Castillo-a pod nazivom “Kolaps”, koji u crno bijeloj tehnici na velikom formatu, aproprijirajući dijelove iz raznih izvora, tvori kompleksnu distopijsku sliku stvarnosti i arhitekture koja je pred kolapsom ili je upravo kolabirala.

U nastavku, a pored ulaza u galeriju, sasvim je mala fotografija Glorije Lizde iz serije “F20.5”, ista fotografija koja je otisnuta kao najava festivala na jumbo plakatu na ulazu u grad, te na web site-u festivala, objavljenom ove godine na adresi www.almissa.org (sve dizajnirao Oleg Šuran). Fotografija prikazuje inscenirani portret autorice s turbanom, s očima koje su grubo raširene crnim selotejpom. Fotografija reinterpretira situaciju iz jedne od halucinacija Glorijinog oca, kao i cijela serija autorice pod nazivom “F20.5”, koja nosi naziv po kodu bolesti od koje je otac bolovao. Ovakvo, intimno ispitivanje obiteljskih trauma kroz fotografiju, jedno je od najvrjednijih aspekata likovnih umjetnosti uopće, gdje terapeutskim rezultatom kao autori ne liječimo i objašnjavamo samo sebe, već svoju obitelj, publiku a moguće i neke nove generacije.

Nadalje je na zidu postavljena instalacija “Treće vrijeme”, autorice Neli Ružić, koja je podijeljena na tri jednaka kvadrata. U lijevom je sat koji pokazuje vrijeme, a u desnom također sat s 5 sati zakašnjenja u odnosu na lijevi. U srednjem je dijelu crni krug, sačinjen od crnog konca. Iz njega se odvaja jedna nit koja je pričvršćena na osovinu lijevog sata i na nju se namata kako vrijeme ide, a isto se događa i na desnoj strani. Crnu vunu vidimo kao simbol vremena uopće, onog iz kojeg se pletu sve zemaljske vizije i predodžbe vremena. U nastavku su dvije serije fotografija Lane Stojićević. One se obraćaju vremenu s kojim se moguće zaigrati i pri tom ne pogriješiti ako koristimo više vremena odjednom, proizvoljno ulazeći u sam vrtlog spirale.

“Bilo koje mjesto u bilo kojem gradu” naziv je za kazališnu kulisu koja se nalazi u hvarskome kazalištu. Radi se o zidnoj slici koja je služila kao univerzalna scenografija. Lana koristi legende otoka Hvara, povijesno nepovezane priče koje se sjedinjuju se u spektaklu bez početka i kraja.

Polazišnu točku za istraživanje druge izložene serije fotografija “Sunny Side” Lana Stojićević je pronašla u inovativno izgrađenom bazenu hotela Zora u Primoštenu. Hotel koji je danas privatiziran i preuređen, izgrađen je 1969. Inspirirana činjenicom da je na turističkoj reklami iz 1971. dokumentiran slavni gost hotela Orson Welles, umjetnica gradi narativ o asocijativnoj futurističkoj kupoli bazena, koristeći scenografiju i kostimografiju koja na neki način stvara upravo to “treće vrijeme”.

Iste večeri, poznati umjetnik Ilija Šoškić, najstariji sudionik Festivala, uspio je pažnju publike fokusirati na svoje, osobno vrijeme u kojem se onda i dogodio njegov performans. Bez riječi, kao da je sve oko sebe umirio i usporio te je gestama i kretanjem pripovijedao o svojem biciklu, s kojim je nedavno doživio prometnu nesreću. Taj oštećeni bicikl je dovezao iz svog stana u Splitu, te ga starim katancem privezao visoko na stoljetno drvo platane, a ruku mu je dao mlađi kolega Gildo Bavčević, dok je s posebnom pažnjom pratila i sva okolna publika i životinje (mačke i psi) , kojima je zbivanje oko stabla također postalo centar interesa. Cijeli omiški kvart Smokvica pulsirao je drukčije zahvaljujući ovom vrsnom performeru. Umjetnik je istovremeno napravio i tematsku poveznicu s videoperformansom koji je snimljen u Rimu u bivšoj bolnici za osobe sa psihičkim problemima. Naime, u videozapisu koji se mogao pogledati u dvorištu nedaleko spomenute platne, vidimo umjetnika odjevenoga u mantil i šeširom na glavi kako nogom gura jednu cjepanicu u bivšem bolničkom prostoru. Time se postigla poveznica između živoga stabla (platane) u živoj izvedbi i mrtvoga stabla (cjepanice) koju umjetnik nagurava, obrće nogom u videoperformansu.

Najmlađa sudionica Festivala, Nina Kamenjarin je iste večeri pokušala na osobni način definirati vrijeme društvenih mreža dok je uživo prenosila svoju prisutnost na Facebooku, live streamingu. U performansu “Go with the flow“, radila je, kako kaže “sve što rade mladi” i pritom pokušavala reagirati na pitanje “kuda idemo?” Naglašavajući taj specifičan aspekt mladosti – nedostatak refleksije i podložnost modi te tako ulazeći u vrtlog vremena sad i ovdje  – ona ipak nije samo nekritički prigrlila društvene medije – jer u radu traži upravu tu razliku između konzumenta i istraživača. Svojim performansom povezala je sebe i svoju okolinu s društvenim mrežama i podsjetila nas na način na koji svi pomalo sada živimo.

Nina Kamenjarin izvela je još jedan rad na festivalu. Ona je naime ponovno  izvela performans Sanje Iveković iz 2015. Pod nazivom “Upalim motor i nisam više na zemlji. Možda odem u raj, ali idem paklenski brzo”. Ova izvedba aktivirala je okolinu i uz prepoznatljiv politički i feministički aktivizam Sanje Iveković, obilježila je vrhunac  pretposljednje festivalske večeri. Nina Kamenjarin neprekidnom vrtnjom na sobnom biciklu, praćena glazbenom pozadinom pjesme “Harley Davidson” u izvedbi Brigitte Bardot i izlistavanjem prepoznatljivih fotografija umjetnica koje su poznate po antologijskim performansima, dovodi u fokus pitanja položaja žene u našem vremenu i društvu te njezinu ulogu i doživljaj u svijetu medija. Performans se događao na cesti kraj ulaza u zgradu u Ulici Fošal na kojoj stoje dvije ploče – jedna obavještava da je riječ o prostoru udruge žena oboljelih od raka dojke, a druga da je riječ o domu umirovljenika, tako da je odabirom upravo tog prostora umjetnica izvedbeno odgovorila na festivalsko pitanje feminističkim performansom u kojem žene gledaju u žene, žene podržavaju žene i idu ili nastavljaju dalje tamo gdje su druge stale.

Drugi cjelovečernji program odvijao se oko utvrde “Mirabela“, lokacije koje je vezana uz nastanak i početke “Almisse još  2010. Ovogodišnji je program na Mirabeli (Peovici) bio vezan uz različite komunikacijske obrasce i korištenje te dešifriranje raznih, starijih i novijih šifri ili kodova. Vitar Drinković svoju je interaktivnu instalaciju “Plant blindness (Biljno sljepilo)” postavio visoko u prozoru tvrđave Fortica. Biljka je bila senzorima spojena na Arduino i RGB reflektore koji detektiraju mikropromjene u električnom potencijalu biljke.

Ona je tako publici vidljivija kroz promjenu boje svjetla u prostoru. Tako svakako postajemo svjesniji prisutnosti biljke, u ovom slučaju fikusa, koji nam obično izmiče pažnji. Matea Šabić Sabljić ponudila je publici mogućnost da kroz interaktivnu instalaciju tipkajući riječi “Kamo idemo?” (što je varijacija festivalskog pitanja) u Morseovu kodu, svjetlosnim signalima odašilje ovo pitanje (ne očekujući nikakav odgovor jer je Morseov kod već duže vremena van šire upotrebe). Ipak, kako u ovakvoj vrsti radova ne možemo predvidjeti sve reakcije publike, dogodilo se da je djevojčica koja poznaje osnove Morsovog koda ukucala SOS umjesto pitanja koje je umjetnica predložila u radu. Ubrzo je na Mirabelu stigla policija koja je zaista mislila da je poziv u pomoć upućen njima. Sve se naravno objasnilo, ali je, kao često na ovakvim festivalima situacija izazvala privremenu strku i objašnjavanje. Sve to vrijeme švedski je umjetnik Johan Zetterquist s Mirabele nadglasavao gitarskim zvukovima “noise”-a lakonotnu kulisu koja natkriljuje terase, kafiće i plaže Omiša. Izvedba rada “Study for a Monument” trajala je u raznim varijantama preko sat vremena.

Dva su se rada na festivalu intenzivno bavila životinjama i ljudskim odnosom prema njima.

Performans-predavanje Hrvoja Cokarića i Vanje Pagara pod nazivom “Towards Europe”, bavi se jednom životinjskom vrstom – magarcem, nekada tipičnom životinjom u Dalmatinskom kraju, kojemu danas prijeti izumiranje. U okviru ovog projekta ovi umjetnici već duže vremena rade na Marjanu na prostoru bivšeg zoološkog vrta, a audiovizualni material koji nastaje iz njihovih projekata predstavili su u Omišu i široj publici. Uz pomoć umjetnika magarci tako pronalaze svoju novu poziciju u društvu, pa su zajedno proizveli i jedinstveni souvenir – magareći izmet, koji turistima nude već niz godina. Rade i na viziji magarca koji nosi solarne panele, opremu za video-audio montažu i internet broadcast, te nas usput podsjećaju na sve one veze koje je čovjek s prirodom nekada imao.

Ivana Filip nastupila je s performansom “Pseća mudrost — nenasilni PR za ljude”. Uz pomoć dva dresera u interakciji sa psima i pokušaju razgovora, unutar prostora ograđenog kuglicama za igru, umjetnica skreće pozornost s antropocentrične slike na druga bića koja nas okružuju. Slučajni prolaznici, poput indikatora, ukazuju koliko smo senzibilnosti još uvijek zadržali. Reakcije variraju, od zainteresiranosti do potpune ravnodušnosti. Na kraju, čitajući pseći manifest, Ivana Filip dotiče se općih pitanja života, nad kojima ne ostajemo ravnodušni.

Pas Tonkica od 18 godina (oko 120 naših godina) je kao vjerna pratiteljica svih festivalskih događanja, odgledala je i ležeći i mudro osluškujući sve izvedbe i predavanja, a s naročitom pažnjom ovaj performans kreiran upravo za pse.

Izložba instalacije u vidu spekulativnog dizajna “Život nakon turizma” Ivice Mitrovića i Olega Šurana u crkvi sv. Duha, predstavlja pokušaj spekulacije situacije iz bliske budućnosti. Godina je 2055., globalne klimatske promjene uzrokovale su ekstremnu izmjenu životnih i ekonomskih uvjeta na Jadranu. Visoke temperature, manjak padalina, učestali požari ugrozili su dotadašnji način života. Split, glavni grad priobalnog područja, nekada značajno industrijsko i turističko središte, traži nove načine preživljavanja. Maketa splitskog Peristila prikazuje preinaku stare gradske jezgre i glavnog turističkog čvorišta u područje mreže malih obrta i proizvodnje. Uvjeti života zahtijevaju nove načine preživljavanja, uključujući i povratak na tradicionalnu manufakturnu proizvodnju nasuprot velikim korporacijama i masovnoj industriji. Podizanje razine mora staro gradsko središte učinilo je idealnim područjem za novi tip prehrambene proizvodnje, fokusiran na vrlo otpornim morskim organizmima – jednostaničnim algama, salamurnim račićima i vlasuljama.Peristil je tako pretvoren u bazen za uzgoj, a okolne zgrade u pogone za proizvodnju unutar kojih se odvija sušenje, konzerviranje, pakiranje i priprema za distribuciju. U kultiviranju i proizvodnji koriste se odbačeni materijali iz “turističkog vremena”, ali i tradicionalna proizvodnja iz “predturističkog vremena”.Građani se organiziraju u male zadruge koje se zajednički brinu o preradi i plasiranju novih proizvoda.

Projekt spekulativnog dizajna uključivao je suradnju s Institutom za oceanografiju i ribarstvo u Splitu što se tiče uzgoja navedenih morskih organizama, a čitav projekt uključio je i rad na nizu kulinarskih recepata za njihovu pripremu.

Irma Omerzo okupila je publiku u veliki prozirni plastični napuhani balon u dvorištu Osnovne škole “Josip Pupačić”. Oko balona koreografiju su izvodile  plesačice Filipa Bavčević, Ema Crnić i Nastasja Štefanić te glazbenu pratnju na kontrabasu Roko Crnić. Koreografiranim plesnim kretnjama u rasponu od kretanja prema, od, s i uz balon stvara se začudna atmosfera futurističkog prostora naglašena aspektima balona – membrane. Kontekst škole dao je ovom radu novo značenje i naglasio aspekte rada kao što su “priča o promjenama u javnim prostorima, o brisanju herojskih narativa, o izgradnji novih susreta”.

Na neki su način inspirirane sličnim temama gošće, umjetnice iz Engleske – Anna i Check Best prikazale i izvele rad “Plastic Water Stone”, gdje su u video radu s riječima koje se pojavljuju u videu, a istovremeno i pjevaju – izgovaraju za vrijeme projekcije zaokupljene odnosom između prirode i zagađenja.

Posljednji izvedeni performans u gradu za vrijeme festivala izvela sam ja u suradnji s Gildom Bavčevićem pod nazivom  (Kuda idemo?)  Ovim radom proširili smo festivalsko pitanje naglasivši moguće daljnje grananje ovog pitanja u smjeru istraživanja pojma odnosa vremena i prostora veslanjem rijekom Cetinom u različitim pravcima.

Za zadnji dan ostavili smo otvorenu formu pod nazivom ‘Otok ljubavi – Cetina’, gdje je fokus bio na neformalnom druženju i mijenjanju vizure s umjetnosti na život.Pridružili su nam se mnogi autori, umjetnici, stanovnici mjesta oko Cetine

U zajedničkom druženju i promišljanju festivala.

U okviru festivala organizirana su i tri predavanja i jedna projekcija radova studenata UMAS-a, odsjeka za Film i Video. Jurica Sabljić, predsjednik “Sagitte – Udruge za razvoj i očuvanje maritimne culture”, upoznao nas je s projektom rekonstrukcije omiškoga gusarskog broda iz 12. stoljeća Sagitta (Omiška strijela), i to pod trijadom pitanja – “Kako, zašto, kuda?” u okviru čega je kontekstualizirao povijest omiških gusara kao ratne mornarice knezova Kačića, odnosno slobodne srednjovjekovne komune Omiša, pri čemu je brod Sagitta slovio kao njihov zaštitni znak. Sabljić, vođen entuzijazmom i fascinacijom za omiškom poviješću, gusarima i “Sagittom”, izazvao je veliku pažnju lokalne publike i zainteresirao većinu da se i sami s njom pobliže upoznaju. Ovo je predavanje na najbolji način ukazalo na uvjetovanost i međuodnos prošlosti, sadašnjosti i budućnosti na jednom mjestu.

Zatim se u gradskoj knjižnici održala promocija knjige “Anamnesis: Dijalozi umjetnosti u javnom prostoru” povjesničarke umjetnosti Sandre Uskoković gdje je autorica, odgovarajući na postavljena pitanja pokušala objasniti motive i ideje koje su je zaokupljale tijekom rada na ovoj knjizi. Knjiga je posvećena kulturnim i umjetničkim praksama koje uspostavljaju modele aktivnog sudjelovanja u stvaranju i mijenjanju kako urbane kulture tako i samog urbanog prostora s ciljem njegova slojevitijeg shvaćanja i korištenja. Kritička studija na temu opstojnosti i spoznajnih potencijala umjetničkih intervencija u javnom prostoru grada, tematski je aktualna u ovo vrijeme kada kritički preispitujemo umjetničke prakse stvaranja grada i “gradskog” u domeni javnog prostora. Time se ova knjiga dotakla stvaranja i razloga postojanja ovakvih festivala.

Sandra Sterle