Različiti autori / GALERIJA ZOJA DUMENGJIĆ 2023.
U predavanju Mateja Kneževića zavirit ćemo u svijet u kojem se isprepliću medicina i umjetnost. Granice tih područja Matej smekšava kroz svoje višestruke pozicije djelovanja i to one liječnika kirurške struke, aktivnog vizualnog umjetnika te rekreativnog kustosa galerijskog prostora smještenog unutar bolnice u kojoj i radi. Na koji način egzistira rad u operacijskoj sali i umjetnička produkcija možete poslušati ove subote, 3. lipnja 2023. u 12h u kongresnom prostoru KBC-a Split na Firulama.
predavanje se može poslušati ovdje
Matej Knežević (1983.) je vizualni umjetnik koji umjetničku praksu oblikuje oko tema iz svakodnevice, kreirajući multimedijalne ambijente. Dobitnik je nagrade Radoslav Putar 2017. godine za najboljeg mladog suvremenog umjetnika. Voditelj je hibridnog umjetničko-medicinskog prostora “Ligatura” u Zagrebu. Uz umjetnički rad, radi i kao liječnik, specijalist urologije. Recentnije samostalne izložbe uključuju: Art radionica Lazareti Dubrovnik, Muzej moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci, Institut za suvremenu umjetnost Zagreb, RU Gallery u New Yorku, Atelieri Žitnjak u Zagrebu. (www.matejknezevic.com)
Popravljanje vremena, 2023.
Umjetnička intervencija/ Plakati/ Video dokumentacija, 7′ ❨snimatelj: Darko Škrobonja❩
https://youtu.be/WZWbVTK5WpU?si=MvwCS9p6kRLpbwNT
Zastanite na trenutak, podignite pogled i pogledajte dobro oko sebe. Zamjećujete li kvadratičasti sat intenzivno plave boje s vrlo specifičnim bijelim brojčanikom? Kontrastna i specifično izlomljena bijela retro-futuristička tipografija, tzv. Rollerball 1975 font, na plavoj podlozi. Nastavite li gledati, svaki bolnički hodnik i poneka čekaonica ih zaprema. Neki među vama prisjetit će se da su upravo ovi satovi krasili prostore vaših davnih školskih hodnika, dirigirali odlaske na velike odmore, ali i zvonili za školske obveze. No, ne čini li vam se kao da nam je taj pokret i pogled ka satu zakržljao, jednostavno je to pobuda, koju smo postepeno zatomili. Ne uzdamo se više u to. Jer, kada ste zadnji puta pogledali na sat, a da već nije bio tu, na sučelju vaših mobitela ili pametnih satova? Da vas vrijeme već nije preduhitrilo. Čini se kao da je čovjek nekada s vremenom držao sigurnu, ali osvještenu distancu, prepričljiviji ritam dana, a danas sve samo drži zalijepljeno u/na sebi… Upravo je to fokus rada Popravljanje vremena. U svom dugogodišnjem bavljenju društvenim i pojavnim aspektima vremena, vizualna umjetnica Neli Ružić inicira i dirigira akciju uštimavanja mehaničkih satova u bolnici, koji su već na neko duže vrijeme prestali kucati, u suradnji s elektromehaničarom Zvonkom Burgerom, upućujući tako i na urarsku profesiju sada već skoro iščezlu na ovim prostorima. Stari sat iz Iskra proizvodnje postaje glavni nositelj ovog programa, prate ga i plakati Popravljanja vremena koji rekreiraju postavljenu tipografsku igru satne prethodnice uz popratni video koji upućuje na samu gestu i tijek popravljanja u kontekstu bolnice iz čega se može iščitati da je ova naizgled jednostavna akcija sve samo ne banalna. Svima važna. Možemo li popraviti vrijeme koje je iza nas? Mi kao biološka bića svjesni smo da je to skoro oksimoronska tvorevina. No, možda ga ovim putem možemo zajednički osvijestiti, uhvatiti ritam, zaustaviti na tren. Jer misleći da ćemo pripitomiti vrijeme sa svim našim vrijednim tehnološkim umotvorinama još s više težine lovimo-pamtimo-označavamo taj trenutak.
Neka satovi rade svoje. Ostalo je na nama.
_______________________
Matej Knežević, sjedinjujući svoje likovno umijeće i liječničku stručnost, artikulira nužnost umjetničkog djelovanja s perspektive usmjerene prema pacijentima. Sustavno se udaljava od jednostavne prezentacije vlastite prakse kako bi oblikovao umjetničko djelo s elementima općeg dobra.
U kontemplaciji vlastite pozicije umjetnika i liječnika, Knežević naglašava koncept intervencije usredotočene na zdrav život. Iz perspektive urologa, ističe nužnost hidratacije, preporuku koja se često nameće u svim nalazima i zaključku svakog pregleda. Razmatrajući šire društvene okvire, Knežević istražuje utemeljena uvjerenja o hidrataciji, slijepljena u popularnu poslovicu: 8 čaša vode na dan.
Knežević koristi fotografije čaša vlastitih pacijenta, konstruirajući kolaž koji je postavljen na staklenoj pregradi između bolničkog stubišta i odjela. Ova umjetnička intervencija, koristeći staklo kao svojevrsni izlog, provocira promicanje zdravog načina života. Prozirne naljepnice na staklu manipuliraju percepcijom svjetlosti, stvarajući iluziju transparentnosti prostora, analogno samoj prirodi vode.
Suptilna koncepcija djeluje na posjetitelja s dozom humora, izazivajući osmijeh i suptilnu interaktivnost. Knežević artikulira temu zdravlja na neizravan način, bez medicinske eksplicitnosti, izazivajući refleksiju o važnosti zdravog života.
(assemblage: emajlirani kartonski kutnici, arhivski papir, fragmenti fotografija ispisanih na Hahnemühle Rag 500 g papiru, karton), dimenzije varijabilne, 2024.
Mozaik od papira na zidu bolničkog hodnika, koji se postepeno raspliće, ovisno o kutu gledanja, svojom tihom voluminoznošću i dinamičkim detaljima, snagom kompozicije, te dubokom modulacijom kontrastnih boja, posvećen je važnoj arhitektici brojnih objekata zdravstvene namjene kasnog modernizma na ovim prostorima, Zoji Dumengjić. Kroz višeslojnu interpretaciju umjetnice Maje Marković Dumengjičin se umjetnički i društveni doprinos vraća svojim impozantnim oblikovnim ritmom u jednu od njezinih, po brojnim stručnjacima, ponajboljih realizacija, Opću bolnicu na Firulama.
Potencijalnu transformaciju materije kroz vrijeme, kao i odraze ideološke dekompozicije Marković gustim vizualnim tkanjem vraća na test svjetlosti i društvene odgovornosti preklapajući motive Dumengjičinih interijera i eksterijera s prenamijenjenim kartonskim kutnicima, koji u svojoj osnovnoj funkciji služe baš za zaštitu subjekata/objekata u transportu, a ovdje za podršku cjelokupnoj instalaciji. Redaju se motivi: bolničke sobe s još donedavnim punim pogledom na more, razigrani terrazzo pod, svijetle i umirujuće nijanse Dumengjičinih interijera projektiranih na socijalno osjetljiv način, koji bolnički ekosustav čini manje opterećujućim za korisnike i radni kolektiv. Poruka u boci, medij u poruci: skrb se gradi i raste samo kroz uzajamnu pažnju i strukturalnu podršku.
Produkcija: Udruga za interdisciplinarna i interkulturalna istraživanja (UIII)
Kustosice: Sonja Leboš i Ivana Meštrov
O ZOJI DUMENGJIĆ, po kojoj je nazvana galerija:
Zoja Dumengjić (Odessa, Rusko Carstvo, 1904. – Zagreb, 2000.) arhitektica je izuzetnog stvaralačkog opusa kojim je ostvarila izniman doprinos hrvatskoj modernoj arhitekturi. Osobitost njezina djela prepoznata je još tijekom njezina života, kada je djelo u cijelosti okrunjeno dvjema najznačajnijim strukovnim nagradama za životno djelo – godine 1975. nagradom “Viktor Kovačić” Udruženja hrvatskih arhitekata te 1995. godine nagradom “Vladimir Nazor” Sabora Republike Hrvatske za područje arhitekture.
Poseban doprinos, prikazan u monografiji, arhitektica Dumengjić dala je upravo zdravstvenom sustavu, odnosno izgradnji zgrada za zdravstvo tijekom 20. stoljeća, i to kao projektantica sklopova općih bolnica u Splitu (Firule), Karlovcu, Ogulinu i Koprivnici, paviljona za zarazne bolesti Bolnice za infektivne bolest Dr. Fran Mihaljević u Zagrebu, te u Varaždinu, Škole za medicinske sestre i učeničkog doma u Zagrebu, Centralnog higijenskog zavoda u Zagrebu, Poliklinike i bolničkog odjela Klinike za ženske bolesti i porode u Petrovoj ul. u Zagrebu, paviljona i lječilišta tuberkuloze u Šumetlici pored Nove Gradiške, Varaždinu, Novom Marofu, Splitu, Karlovcu i Koprivnici te niza domova zdravlja u Zagrebu (Medveščak, Črnomerec i Kruge), Omišu, Kutini i Pločama
Sve navedene zgrade predstavljaju antologijska ostvarenja hrvatske moderne arhitekture.