Shwan Dler Qaradaki i Behjat Omer Abdulla / Human condition

• KATALOG ovdje
• FOTOGRAFIJE ovdje
• VIDEO  PREDGOVOR ovdje
• VIDEO INTERVJU ovdje
• 360° TURA POSTAVOM ovdje

_________________

Human Condition, izložba koja je prvi put održana 2015. godine u Tenthaus Project  Spaceu u Oslu, okuplja dva vizualna umjetnika porijeklom iz autonomne regije Kurdistan u sjevernom Iraku, Behjata Omera Abdullu i Shwana Dlera Qaradakija, s trenutnim prebivalištem u Švedskoj i Norveškoj. Kroz opus radova nastalih tijekom posljednjeg desetljeća u različitim medijima (uključujući crteže, video i intaglio tisak na papiru), naslov izložbe upućuje na njihovo iskustvo političkih izbjeglica u Europi i osjećaj identificiranja s istoimenim djelom Hannah Arendt i njezinim gubitkom slobode pod nacističkim režimom za vrijeme Drugog svjetskog rata. Čineći ovu poveznicu očitom, Abdulla i Qaradaki izrađuju svoj rad oko jednog središnjeg pojma – pojma nasilja – shvaćenog kao kategorija vizualnog znanja.

Kada se nasilje ne tretira isključivo s negativnog gledišta, već kao kategorija vizualnog znanja, ono više nije namijenjeno za proizvodnju i prenošenje potpuno destruktivnog skupa značenja; već počinje nositi potencijal produktivne pa čak i rekonstruktivne sile, sposobne iscjeljivanja i transformiranja traume nastale u okruženjima u kojima prevladavaju sukobi. Tako shvaćena, kontravizualnost potlačenih može biti obdarena snagom kontra-nasilja protiv opresije. Ako vrijedi tvrdnja „dekolonizacija je uvijek nasilan fenomen” i ako postoji „potreba potpunog dovođenja u pitanje kolonijalne situacije”, onda izložba Human Condition preformulira Fanonov argument o nužnosti mobiliziranja nasilja u kreativne strategije pobune, u smislu pozitivne, konstruktivne i oslobađajuće snage gdje god je život vrijedan življenja zamračen upornošću nasilne asimilacije, opresije i istrebljenja. Upravo je to ono što za autora slika znači pozabaviti se Kurdistanom danas. Ne samo kao potencijalno rekonstruiranog ili integriranog nacionalnog teritorija koji pripada određenoj etničkoj skupini, već i kao mjesta ponovnog stvaranja čovječanstva u cjelini, čovječanstva filtriranog kroz slike.

U tom smislu, ono što snagu kontra-vizualnosti čini nevjerojatnom u rukama umjetnika je to što ona na kraju dovodi do dekolonizacije bića, povratka ‘novog bića’ iz sjene povijesti u fokus javnosti. Ako uvjeti potlačivanja ometaju općenito kurdsko stvaranje umjetnosti, oni također dopuštaju svojim umjetnicima da oblikuju drugu politiku vizije (ili politiku kontra-vizualnosti) kroz koju mogu zatražiti svoje pravo da izgrade gledišta van sjene povijesti i doprinesu drugom svijetu znanja, koji im se inače uskraćuje. Drugim riječima, i bez poricanja negativnosti nasilnih uvjeta iz kojih su njihovo životno iskustvo pod okupacijom i njihove vizualne prakse proizašle te se razvijale tijekom godina, Abdulla i Qaradaki tvrde da put do pravde općenito, a posebno do epistemičke pravde, nije put bez nasilja – ili, štoviše, bez kontranasilja, postignutog pomoću kontravizualnosti.

Zajednička borba Abdulle i Qaradakija pojavljuje se na sceni vizualne kulture kao njihov vlastiti oblik otpora, utirući put prema razumijevanju uloge koju epistemičko nasilje igra u trenutnom poretku stvari. Ne iznenađuje da su njihove osobne i profesionalne putanje imale mnogo toga zajedničkog još od djetinjstva. Odrastajući zajedno 1980-ih i 1990-ih u Sulaymaniyahu (Irački Kurdistan), pod vladavinom Saddama Husseina, imali su istu želju za preseliti se, kako bi iskusili bolji život negdje drugdje – što su i učinili. Niz avantura i prepreka obilježio je njihova putovanja od kasnih 1990-ih do željenih odredišta na sjeveru Europe (Norveška za Qaradakija, te Ujedinjeno Kraljevstvo i zatim Švedska za Abdullu). To nije bio kraj nevolja, već prekretnica u kojoj su se njihove borbe (za novo državljanstvo, prihvaćanje i formalno priznanje od strane zemalja domaćina, te za prilagodbu unutar nepoznatih sustava vrijednosti) nastavile u ništa manje birokratski kompliciranom i zahtjevnom smislu. Kao rezultat toga, zabrinutost Abdulle i Qaradakija o ‘ljudskom stanju’ bila je pod dubokim utjecajem njihovih iskustava.

Abdulla i Qaradaki ne kreiraju slike nasilja. Oni pak sudjeluju u kreativnim i strateškim činovima otpora protiv preobilne struje medijskih slika koje zasićuju našu percepciju prizorima nasilja. Za njih materijalnost slika nije nevina – ona je u korelaciji s krivo rekontekstualiziranim zločinima (ubojstvima, genocidima ili nekom drugom vrstom makronasilja) koji se često počine radi nekog ‘svetog reda’ i pod izlikom ‘uzvišenog cilja’ u službi medija, politike i/ili vjere. Sukladno tome, njihove procese stvaranja slika obuhvaćaju dva druga važna elementa: pojam dehumanizacije (ili bezobličnosti, koja je neizbježna stvarnoj ili medijatiziranoj disfiguraciji ‘ljudske materije’, “onoga što je uključeno u bedastoće ljudskog bića”) i ulogu kontranasilnih slika u rekonstrukciji (kroz sjećanja) bezobličnih, dehumaniziranih i depersonaliziranih figura vlastite povijesti u dostojanstvena ljudska bića, ‘nove figure’ koje su sada u stanju potvrditi svoju ljudskost u ispravnom obliku. Njihova ‘misija’ ne sastoji se u dokumentiranju oblika života i smrti svojstvenih kurdskom narodu, ni u konstruiranju vizualne arhive pomoću takvih dokumenata, pogotovo ne iz perspektive autsajdera. Njihova logika rada utemeljena je na fenomenu izvorne traume svojstvene cjelovitom pojedincu, a zatim individualno internalizirane (u smislu nečije svijesti o vjerojatnosti da će ga asimilirati kolonizatori i/ili će biti istrijebljen). Ova perspektiva pruža osnovni okvir za njihov proces stvaranja slike kroz koji je moguće gledati generacije Kurda koje se nikada nisu oporavile od iskustva izvorne traume kao kolektivnog događaja. Njihova logika ponovnog stvaranja ove traume za potrebe vizualne cjeline (koja također može stajati sama za sebe, bez da je se odmah poveže s nečim izrazito ‘kurdskim’) proizlazi iz želje da se suoče s vlastitim iskustvom proživljavanja nasilja izlažući ga javnosti na svoj način, kao preživjeli (a ne kao vanjski fotoreporteri, kulturni djelatnici ili umjetnici-istraživači na određenom zadatku u inozemstvu).

Samo iskustvo proživljavanja života svakodnevno izloženog nasilju i smrti tjera ljude da preispituju svoju ljudskost iz perspektive koja se, primjerice, radikalno razlikuje od promišljanja čovječanstva unutar komfornih krugova akademskih debata.  Takvo iskustvo treba promatrati kao okosnicu izložbenog projekta  i smjernicu njegove višeslojne instalacijske strukture. U nastojanju da spoje konceptualne točke njihove međusobne konvergencije i divergencije,  Abdulla i Qaradaki ne pretvaraju se da imaju potpuno jednak pristup prethodno predstavljenim temama. Ono što je uključeno u njihove komplementarne narative (tj. dva vernakulara istog vizualnog teksta) može se također odnositi i na logiku dvostruke istine kroz koju se njihove odgovarajuće prakse uzajamno ne pokoravaju jedna drugoj, pri tom održavajući konstruktivan dijalog.

Dok izazivaju normativne medijske reprezentacije i diskurse o dramatičnim događajima kroz koje se goruće ‘pitanje Kurdistana’ nedavno ponovno pojavilo u svjetskoj politici i medijima (najviše s opsadom grada Kobanija tijekom aktualnog sirijskog građanskog rata), Abdulla i Qaradaki otkrivaju višeslojnu percepciju nasilja kako bi do izražaja došli i njihovi zanemareni (transformativni i pozitivni) aspekti. Za njih istinsko nasilje neizbježno je u samoj ontologiji stvaranja prikaza u smislu razotkrivanja nametnute agresije i ulijevanja moći slici čovječanstva da se rekonstruira iz pepela vanjske destrukcije. Dakle, Human condition razrješuje misterij ‘čovjeka koji sebe ponovno stvara’ iz bezobličnosti opresije. Kroz sjećanja i narative njihov rad dolazi kao odgovor na prikaze makronasilja (uključujući rat, otpor, smrt, ali i žrtvu te ponovno rođenje). Odvajajući pojam nasilja od njegovog unaprijed pretpostavljenog smisla, oni otvaraju ranu tijela da nas podsjete na ulogu koju nasilje igra u poretku moći i predlažu drugo rješenje u smislu protunasilne vizualnosti.

– Marko Stamenković