Kristina Restović / Male i druge milosti

• KATALOG IZLOŽBE ovdje

• VIDEO  PREDGOVOR IZLOŽBE ovdje

• VIDEO INTERVJU O IZLOŽBI ovdje

• FOTOGRAFIJE IZLOŽBE ovdje

____________

Svaki umjetnički opus istovremeno je i jedan ljudski opus. Autorska izloženost u radovima je neporeciva, a jenjava kada više nismo sigurni gdje prestaje umjetnikova životna priča, a započinje naša. Prepoznavanjem se događa posvajanje rada, prijelaz s inspekcije na introspekciju, otkriće nalik onom kad u nepoznatom gradu pronađemo tragove koje poznajemo, kad samog sebe prepoznamo u drugoj osobi ili drugu osobu pronađemo u sebi. Prisutnost neke sićušne pojedinosti može odjednom promijeniti zanimanje za rad, koji je sada u očima označen višom vrijednosti.

U vizualnim zagonetkama iz recentne serije naziva Druge milosti Kristine Restović posjetitelj se ne reflektira samo u čitanju rada, već slikom sebe, odrazom na aluminijskoj podlozi. Postavljen unutar autoričinih simboličkih konstelacija, u odnosu spram značenjske mreže lingvističkih i slikovnih pojmova, on sam je dio zagonetke, zadan je sebi na odgonetavanje. Bez obzira na to što su motivi pronađeni u autoričinim očima ili zamišljajima, a sami rebusi intimni narativi, kompozicije Kristine Restović su motivirane pokretanjem interna monologa u svakome od nas, ne zaobilazeći ni nju samu. Čitanje javnih i izloženih radova, uvijek je privatno čitanje. Naglasak je na odnosima motiva, začudnim fiktivnim spojevima humoristična ili satirična tona, lažnim na razini percepcije no istinitim na razini osjećaja. Skup je to nepouzdanih i kronološki destabiliziranih mentalnih slika, među kojima nailazimo na mnoge reference iz povijesti umjetnosti, poeziju, duhovna učenja, kao i na mjesta i predmete iz autoričinih doživljaja te svakodnevne prizore zabilježene u svačijem pogledu.

Drugi ciklus Lučki radovi govori jezikom simbola, ovoga puta zamijećenih na svakodnevnoj ruti kretanja istočnom obalom, od mjesta stanovanja do posla. Lučki radovi nisu standardni kartografski prikaz splitske luke, no promatrajući ih kao cjelinu, postaju subjektivizirane vizualne markacije, emocionalna mapa postojećeg prostora, koja nastaje bilježenjem emocionalnih odgovora autorice na okoliš koji prisvaja i prerađuje, poput psihogeografije Guya Deborda. Naglašena prostorna komponenta ne isključuje vremensku pa će autorica dokumentirati i vizualne mijene prostora, referirati se na prošlo, sadašnje i fiktivno vrijeme te sirovi fotografski dokument vremena nadograditi osobnim stavom.

Naposljetku, grafička serija Male milosti nastaje u vremenu pandemije, koje nas je fiksiralo za teme zdravstvene skrbi, zdravlja i trajnosti. Autorica, ponovno iz osobnih motiva, pristupa povezujući jezik kulturne baštine s jezikom medicinske znanosti. Povlačeći pritom paralele između dotrajale i zaboravljene baštine i bolesnika potpomognutih medicinskim pomagalima koja služe održavanju života. Izražavajući tako krivnju negledanja prostora kojim se krećemo, nesudjelovanja i nepoduzimanja pravovremenih radnji za njegovo očuvanje. Postaju izrazom za krivnju našeg života samo pokraj.

Svaki odabrani uzorak ujedno je jedno kodirano sjećanje i relikt ranijeg vremena. U radovima Kristine Restović nema konvencionalnog prizivanja prošlosti. Njezin prijenos nije linearan niti melankoličan, nije konkretan niti ozvaničen. Iza motiva leži vizija gubitka i prolaznosti, ipak prevladavajuća raspoloženja nisu tuga ili nostalgija, autorica se sa smrću razračunava putem humora. U tom smislu izložba Kristine Restović ilustrira izjavu Susan Sontag: “Treba se smijati svojim mrtvačkim ukočenostima. Treba naučiti umirati, počinjati otpočetka i ponovno gubiti uporišta.” Sontag i Restović odupiru se nestajanjima svaka unutar mogućnosti svojeg lista papira. S njega se Kristinina posveta životu koji je bio i koji jest projicira ravno u naše lice, podsjećajući da nas sve veže prisutnost smrti i pokušaji njezina nadživljenja.

Ana Čukušić