Trenutno osvijetljene lokacije / Currently lit locations:

Lokacije/ Locations: 1, 2, 3, 4, 5, 6

________

TOMO SAVIĆ-GECAN

AI analiza popratnog teksta kustosice izložbe

uvjetuje prisutnost i kombinatoriku radova

Gorana Petercola u sklopu projekta Tome Savić-

Gecana, Bez naziva, 2024., Dioklecijanovi

podrumi, Split

 

GORAN PETERCOL

Prihvatio sam prijedlog Tome Savić-Gecana da

mojim radovima za vrijeme izložbe izvede svoj

rad, jer sam dobio priliku da se svojim nizom

na drugi način približim stvarnosti. Stvarnost

je u činjenici da će nakon termina izložbe moj

rad biti ugašen. Trajanje izložbe nisam odredio,

nego mi je zadano. Prihvatio sam tu konvenciju.

Ona je nešto vanjsko koje mi određuje trajanje

rada. Taj zahtjev za bezuvjetnim izvršenjem u

biti se ne razlikuje od Tomina prekidanja mojega

trajanja rada. I Tomin rad je nešto vanjsko koje

bezuvjetno traži izvršenje. Njegov mi je rad bio

potreban da udvostručim konvenciju trajanja

rada na izložbi.

_______________

PREDGOVOR KUSTOSICE:

U projekt za Dioklecijanove podrume, Tomo Savić-Gecan pozvao je drugog umjetnika, kolegu Gorana Petercola, koji se toj suradnji spremno odazvao, iako je od početka znao da će Savić- Gecanov rad utjecati na percepciju njegova rada.

Iako ne pripadaju istoj generaciji, u profesionalnoj praksi dvojice umjetnika moguće je prepoznati rezonancije, prije svega u samom ishodištu njihovih radnih postupaka, u kojima je polazište uvijek konkretni, postojeći kontekst. Za Tomu Savić-Gecana to je izložbeni prostor sam po sebi, s njegovim zidovima, podom, vitrinama, osvjetljenjem, temperaturom, vlažnosti zraka, planom ili mrežnom stranicom, ali i u širem smislu svih onih sastavnica koje obuhvaća pojam ,,umjetnički sustav”.

Za Gorana Petercola postojeći kontekst zadanog mjesta od kojega počinje podrazumijeva neki njegov posve efemerni dio u kojem će ga, istražujući neke nove mogućnosti (ali i ograničenja) njegove reprezentacije, podčiniti vlastitim logikama strukturiranja. ,,Forme koje nastaju”, mnogo će puta ponoviti, ,,rezultat su procesa”. Procesa koji se događa u stalnoj napetosti između prihvaćanja slučaja i uspostavljanja pravilnosti kojima će opet izmicati konvencijama.

Cijelim arsenalom apsurdnih, logički nepovezanih postupaka, Tomo Savić-Gecan već niz godina provocira ne samo umjetnički sustav nego i pitanja rastezljivosti granica umjetnosti i njezinih definicija. Interpretaciju svojih radova uvijek istog naziva Bez naziva, s godinom i najnužnijim informacijama o sadržaju (koji vrlo često izmiču percepciji promatrača), redovito prepušta drugima. Do te mjere da interpretacije kustosa same po sebi postaju rad kojega na izložbi nema.^[1] Kao što se postupkom postavljanja parketa na podu galerije vjerojatno poigravao aurom ,,bijele kocke””, tim nepostojećim radom, kao uostalom i ovim za Dioklecijanove podrume^[2],u kojem će popratni tekst kustosice prepustiti analizi umjetne inteligencije – kako bi baš on postao generator prisutnosti ili neprisutnosti radova Gorana Petercola i kombinatorike kojom će se to odvijati – ironija je podjednako prisutna. Odnosi se na svijet umjetnosti u kojemu kustosi, kako piše Renata Salecl, postaju nezaobilazna karika između djela i promatrača, netko čijem će se posredovanju promatrači bez razmišljanja posve pasivno prepustiti, osobito kad nisu posve sigurni što je zapravo to što bi trebao percipirati kao umjetničko djelo. Uz to, ne prepuštaju se samo sudu i interpretaciji kustosa, nego će im zahvalno prepustiti i posredovanje užitka u samom umjetničkom djelu.^[3]

Za razliku od njega, Goran Petercol svoje umjetničke postupke sam rado opisuje i o njima piše, ali i on svojim egzaktnim načinom redovito izbjegava svaku značenjsku nadogradnju.^[4]

Proces je kod Savić-Gecana također važan, ali on se ostvaruje u nepredvidivim sljedovima zasebnih projekata koji su po nečemu slični, to jest pojedine geste ponavljaju se u inačicama.^[5] Proces je kod Gorana Petercola sama bit djela, bilo da je riječ o ciklusu bilo o samo jednom djelu, no njegove umjetničke odluke na putu do rezultata podjednako su nepredvidive i arbitrarne.

U prvim rečenicama opisa projekta za Dioklecijanove podrume objašnjava okosnicu izvedenih procesa: ,,Vremensku uzastopnost sadržajno nepovezanih radova kroz neki period učinio sam strukturom za izložene radove. Unutar pet prostora izveo sam šest uzastopnih radova sa svjetlom. U svakom se projicira oblik svjetla kojem pridodajem žarulju kao novi izvor svjetla. Smisao te upaljene žarulje je namjera da se prvi izvor svjetla, udvostručavanjem iz pozicije prošlog i sporednog, uvede u rad.”

Iz toga kao i opisa pojedinačnih instalacija shvaćamo da iz rada u rad kreira svaki put nove veze između prostora i njegova već postojećeg osvjetljenja, ali i da neka iskustva iz jednog rada ponekad prenosi u idući. Katkad se ponavlja ista veličina oblika ili sam oblik, koji postiže jednostavnim sredstvom, tzv. profil-reflektorom s četiri lamele. Ponekad je to i prenošenje prijašnjeg iskustva postavljanja svjetlosnog oblika u prostor s pomoću postojećih koordinata – zatečenih rubova arhitekture.

Mjesta na kojima postavlja radove ponovno su, kao i u mnogim njegovim radovima, sasvim efemerni međuprostori, odabrani ovaj put zbog blizine postojeće rasvjete koju odlučuje inkorporirati u svoj rad, stvarajući tako ambivalentnu situaciju, u kojoj nismo posve sigurni koja svjetla zapravo pridonose stvaranju forme. Uz postojeće izvore svjetlosti, postavlja još jedan izvor, koji će pojačati intenzitet svjetlosne forme, ali će istovremeno, kako tumači, biti i marker koji ističe prisutnost već postojećega izvora svjetlosti.

No što se događa kad se zahvaljujući analizi ovoga teksta posredovanjem umjetne inteligencije u pojedinim prostorima ugase Petercolovi reflektori i žarulje i prostor se vrati u prvotno stanje? Ostaje li taj prazni izložbeni prostor dio rada? Čijega rada? Može li se ova situacija usporediti s brisanjem rada drugog autora, kakvu je davne 1953. izveo Robert Rauschenberg, pristupivši Willemu de Koonigu, umjetniku kojega je iznimno cijenio, i zamolio ga da mu pokloni crtež koji namjerava izbrisati? Narušavanje de Koonigova djela nije bio čin nepoštovanja prema umjetniku ili napad na njegovu umjetničku viziju, nego eksperiment u stvaranju činom brisanja.^[6] Ipak, u Dioklecijanovim podrumima ništa nije izbrisano, tek je na neko vrijeme suspendirano, a oni izložbeni prostori u kojima je svjetlosna instalacija privremeno neprisutna, postaju, paradoksalno, prostori dvostruke prisutnosti, o čemu Goran Petercol piše: ,,Kad se isključi moja projekcija, tada smo u toj praznini izlagačkog prostora obojica – ja, koji sam izašao i Tomo koji je ušao. I zatim obratno, vraćam se, a on izlazi. (…) Ugašenom projekcijom mog rada, prostor rada ostaje unutar konteksta umjetnosti, potvrđuje se da on nije ništa, dapače, on se materijalizira kao međuprostor cjeline mog niza, dodatno, kao da je osvijetljen Tominim radom.”

Radmila Iva Janković

 

[1] Kustosi komuniciraju s publikom o nepostojećem radu Tome Savić-Gecana. Bez naziva, 1989., 2020, 2022. (HDLU, Zagreb; MSU Zagreb; SKD Prosvjeta, Zagreb)

[2] AI analiza popratnog teksta kustosice izložbe uvjetuje prisutnost i kombinatoriku radova Gorana Petercola u sklopu projekta Tome Savić-Gecana, Bez naziva, 2024., Dioklecijanovi podrumi, Split.

[3] Renata Salecl, Protiv ravnodušnosti, arkzin d.o.o. & Što, kako & za koga, Zagreb, 2002., str. 182–183.

[4] Pedantne opise svih sitespecific svjetlosnih instalacija u ovom projektu poslao je s fotografijama/skicama budućih radova koje je snimio na licu mjesta svima koji su uključeni u projekt.

[5] Na prethodnoj izložbi, koristeći se podacima dobivenima za predstavljanje hrvatskoga paviljona (Bez naziva, Hrvatski paviljon) 2022.na Venecijanskom bijenalu, izrađen je novi algoritam, koji je diktirao tempo izmjena, raspored i broj crteža Julija Knifera u Galeriji Apoteka u Vodnjanu (Julije Knifer / Tomo Savić- Gecan: Bez naziva, 2024.)

[6] Jessica Davido, Erasure as an Act of Creation:Rauschenberg’s Erased de Kooning & the Presence of the Past, Academia.edu (pristupljeno 20. 11. 2024.)