Dino Bićanić / Fear of the Dark

(…)

Fear of the dark
Fear of the dark
I have a constant fear that something’s always near
Fear of the dark
Fear of the dark
I have a phobia that someone’s always there

(…)

Iron Maiden: Fear of the Dark

Mrak je od pamtivijeka bio primordijalni ekvivalent opasnosti, temeljni element ljudske percepcije straha i nesigurnosti. Još u najranijoj ljudskoj prošlosti, tama je skrivala prijetnje: predatore, neprijatelje, nepoznato… Tama je, dakle, bila prvo očitovanje psihološke nelagode i temelj naše svijesti o opasnosti, postajući metonimija prijetnje koja je stvarala nepodnošljivu napetost između života i smrti, između sigurnosti i opasnosti. Ljudska osjetila, oslabljena u odsuću svjetla, ostavljala su pojedinca ranjivim, prisiljenim na čekanje, osluškivanje, pretpostavke. Tako tama nije bila samo fizička, već i mentalna granica – simbol nevidljivih prijetnji, gdje je svaki šum mogao značiti opasnost, a svaki pokret nagovještaj neizvjesnosti. Mrak je zato ne samo „fizički prostor“ nego i psihološko stanje, katalizator tjeskobe, podsvjesnih strahova i neizvjesnosti – svega onog što se skriva onkraj naših osjetila, onog što ostaje izvan dosega razumijevanja, često izravno povezano s našim najdubljim nesigurnostima i strahovima.

Ova izložba Dina Bićanića oblikovana je poput kakve fantazmagorične kuće strave, gdje se svakim korakom granica između stvarnosti i imaginacije sve više briše. Ali njezina je jezivost isuviše blizu stvarnosti. Koristeći readymade objekte i umjetnikove osobne elemente, ona prodire ispod površine konvencionalnog horora, zadirući u ono što nas zaista plaši – gubitak, propadanje, prolaznost, nesigurnost u vlastitu percepciju. Readymade objekti u ovoj izložbi nisu tek estetski elementi, već poziv na suočavanje s neposrednom realnošću, u kojoj se fikcionalni strah neprimjetno pretače u sirovu stvarnost. Istovremeno, readymade se u ovom kontekstu oslanja i na filmske reference, stvarajući slojevit dijalog između vizualne umjetnosti i kinematografskog horora. Jedan od upečatljivijih primjera jest spavaćica s ekstenzijama, umjetnikov hommage kultnom hororu The Ring, izvornom japanskom filmu koji je kasnije dobio i američku adaptaciju. Ekstenzije funkcioniraju kao rekvizit, evocirajući jezivu pojavu djevojčice Sadako/Samare s dugom kosom koja prekriva lice, dok sama spavaćica dodaje dodatni sloj osobne nelagode – riječ je o spavaćici umjetnikove majke. Ovaj spoj intimnog i filmskog jezika dodatno pojačava atmosferu nelagode, čineći poznate filmske trope nečim neposrednim i stvarnim. Užas ovdje, dakle, nije tek fikcija, već nešto što se potajice uvlači u naše živote.

Brončana bista umjetnikova oca, sada pokojnog, simbol je sjećanja i nestajanja. Paralelno s njom, na ekranu se nižu slike raspadanja glinenog modela – prikaz fizičke transformacije i neumoljivog tijeka vremena. Svaki kadar tog raspada nije samo gubitak forme, nego podsjetnik na neumitnost vremena, proces koji neumoljivo briše naše tragove, podsjećajući nas na vlastitu krhkost i nestalnost. Uz ove prizore, izložba uključuje i video radove koji dodatno propituju granice između fikcije i zbilje, proširujući tematski okvir suočavanja s prolaznošću i nesigurnostima postojanja. Jedan od njih tematizira nesretnu sudbinu Marilyn Monroe kroz animaciju u kojoj je prikazana u sučeljavanju s Kennedyjem – on puca u nju poput plemića u dvoboju, a ona, kao glumica, teatralno pada. Ova nadrealna scena ne teži rekonstrukciji povijesti, već vizualno prelama mitove i spekulacije koji su oblikovali njezinu posthumnu sliku, smještajući je u liminalni prostor između stvarnosti i fikcije.

Sličnu napetost između kontrole i gubitka istine donosi i drugi video rad, koji prikazuje čovjeka pred televizorom, izloženog neprestanom pritisku izmjenjujućih informacija, dok ga u jednom trenutku iz prizora ne ukloni golema ruka. Ova dekonstrukcija stvara snažnu simboliku; ruka može biti shvaćena kao ‘božja ruka’, odjek ikonografije horor filmova ili metafora sile koja upravlja ljudskom percepcijom. Kao i cijela izložba, i ovaj rad poziva na propitivanje granice između onoga što gledamo i onoga što nas oblikuje, između pasivne percepcije i neizbježnog utjecaja medijskog okruženja.

Nadalje, zamjetno je kako svijeće u obliku prstiju gore jedna po jedna, polako nestajući, simbolizirajući protok životne prisutnosti. Prsti-svijeće postaju ritmički biljeg vremena, tiha svečanost trajanja izložbe, ali i aluzija na postupno iščezavanje njezine prisutnosti. Svjetlo i tama na izložbi u stalnoj su igri, pri čemu svaki njihov pomak stvara osjećaj nesigurnosti i neprestane napetosti, odražavajući neuhvatljivu prirodu straha.

U prostoru izložbe, svjetla trepere i gase se upućujući na mogućnost nelagodne promjene. Prekidači, razbacani po zidovima, pozivaju na interakciju, ali i podsjećaju na granicu između kontrole i kaosa – možemo li doista ovladati vlastitim strahovima? Također, lice utisnuto u jastuk priziva Nightmare, univerzalni simbol noćne more, pritiska podsvijesti, trenutka kada je čovjek najranjiviji. Ono što sanjamo nije uvijek samo san; ponekad je to odjek stvarnosti koja nas progoni i kad su nam oči otvorene.

Fear of the Dark nije samo usputna referenca na poznatu pjesmu Iron Maidena, već i kolektivno iskustvo utkano u ljudsku povijest, koje istražuje duboki strah od nepoznatog, unutarnjih demona i gubitka kontrole. Ova izložba Dina Bićanića poziva na suočavanje s iskonskim osjećajem nesigurnosti – strahom koji nikada nije nestao, već se samo prilagodio suvremenim sjenama.

Dalibor Prančević