LIN, PEI HAN / No One is an Island

Umjetnička praksa Pei-Han Lin utemeljena je u istraživanjima politike, ekološke pravde i ljudskih prava, koja se potom utjelovljuju kroz slikarstvo, pokretne slike, skulpturu, tekstil, video, arhitekturu, instalaciju, zvuk i tekst. Koristeći metodologije koje uključuju intervjue, izračune i 3D print, stvara fizičke i virtualne realnosti koje istražuju sjecišta kulturne baštine, sjećanja i identiteta. Svojim multidisciplinarnim pristupom temeljenim na empatiji, razotkriva dinamike moći, skrivene narative i prešućene povijesti.

Njezino je odrastanje u Tajvanu bilo oblikovano osjećajem naslijeđene inferiornosti, proizašlog iz stoljeća kolonizacije. Više od 400 godina Tajvan je bio okupiran, ušutkavan i manipuliran od strane vanjskih sila. Tajvancima se često uskraćuje pravo na vlastitu nacionalnost – unatoč zasebnom kulturnom i političkom identitetu, mnogi od njih deklarirani su kao “Kinezi” u službenim dokumentima. U Norveškoj, gdje Pei-Han Lin živi proteklih godina, to je slučaj od lipnja 2010. godine, kada je državljanima Tajvana zemlja podrijetla promijenjenjena u Kinu.

Svojim radovima Pei-Han pokušava dokinuti to ušutkivanje, ne samo ponovnim povezivanjem sa svojim korijenima, već i obraćanjem globalnim kolonijalnim narativima i suočavanjem s kulturnim traumama. Dajući glas onima na margini, zalaže se za mir, empatiju i kolektivnu odgovornost.

Polazna točka izložbe neobjavljena je autobiografija njezina djeda, koja opisuje njegov život pod japanskom kolonijalnom vlašću, razdoblje bijelog terora i ratno stanje u Tajvanu. Njegove priče o underground aktivizmu, otporu i preživljavanju nisu samo osobne – one su živi arhivi potisnute nacionalne povijesti. Pei-Han prevodi njegove riječi u digitalne fragmente i zvučne kompozicije, integrirajući ih u instalaciju kao emotivne, osjetilne i povijesne dodirne točke.

Vizualnu priču nadalje razvija dekonstrukcijom tajvanske zastave, koja u svoj nacionalni dizajn ugrađuje amblem Kuomintanga (KMT), uz mornaričku zastavu Republike Kine—simbole političkog nametanja nakon Kineskog građanskog rata. Godine 1947. ova je okupacija dovela do masakra 228, u kojem su tisuće Tajvanaca pobijeni zbog otpora režimu, a koji je preživio Pei-Hanin djed. Ona dekonstruira boje amblema KMT-a i mornaričke zastave te ih ugrađuje u skulpturalne oblike koji predstavljaju navedeni događaj—povijesnu ranu koja i danas oblikuje tajvanski identitet. Ovakvim činom pretvara simbol ugnjetavanja u podsjetnik na traumu, sjećanje i cijenu izgubljenog suvereniteta.

Za ovu izložbu, Pei-Han Lin predstavlja participativni umjetnički rad popraćen imerzivnim MR iskustvom. Rad uključuje suradnju s učenicima nižih razreda srednje škole Taipei Municipal Dazhi High School na Tajvanu, iste škole koju je i sama nekoć pohađala, te ih poziva da intervjuiraju svoje bake i djedove i dokumentiraju njihove životne priče i povijesna sjećanja putem rukom pisanih novina, pod vodstvom profesorice Hsin-Mei Lin. Tijekom ovog međugeneracijskog dijaloga, hrana se koristi kao medij za povezivanje obiteljskih emocija i povijesti. Kroz priče učenici otkrivaju sjećanja svojih starijih na siromaštvo u djetinjstvu, iskustvo kolonizacije na Tajvanu i kolektivna sjećanja iz ranog razdoblja dolaska nacionalističke vlade na Tajvan. Projekt je utemeljen u nadi da će učenici prenijeti generacijsku priču – onu koju joj je njezin djed ispričao kroz sjećanja na život pod kolonijalnom vlašću i njegovu nepokolebljivu borbu za neovisnost Tajvana sve do posljednjih godina njegovog života.

Dok se svijet i dalje suočava s trenutnim ratovima i nestabilnošću, mi – koji živimo na otoku Tajvanu – počeli smo razmišljati o našem mjestu u povijesti i zamišljati buduće mogućnosti migracije, putovanja i identiteta.

Usporedno s tim, Pei Han provodi terensko istraživanje na sjeveru Norveške, među Sámi zajednicom pogođenom politikama asimilacije i degradacijom okoliša. Istraživanje pruža komparativni kontekst – i Tajvanci i Sámi narod pretrpjeli su oblike kulturnog brisanja, sustavne marginalizacije i ekoloških prijetnji pod državnom vlašću. Povezujući geografski različita područja, Pei-Han ukazuje na društvenu i političku isprepletenost naizgled odvojenih fenomena, ali prije svega podsjeća na važnost empatije i suradnje na globalnoj razini. Prikazujući zajednička iskustva kolonijalizma i kulturnog brisanja te koristeći potencijal umjetnosti kao političkog prosvjednog alata, ona poziva posjetitelje da se uključe u kritički dijalog, promišljaju o pitanjima demokracije i preispitaju dominantne narative brisanja i asimilacije.

“No One is an Island” nije samo umjetnički rad; to je osobni i politički čin reklamacije. Namijenjen je svima nama koji smo odrasli osjećajući se nevidljivima. Namijenjen je učenicima koji grade svoje glasove. Namijenjen je globalnoj publici spremnoj slušati.

Jasmina Šarić