Vojin Hraste / Golf4

Milan Kundera u svom poznatom djelu “Nepodnošljiva lakoća postojanja” (1984.) ističe da kič funkcionira tako da negira postojanje svega s čim se ljudski rod ne može nositi i unaprijed daje sve odgovore kako bi izbjegao bilo kakva pitanja.
Friziranje stvarnosti, uljepšavanje informacija, uporno promatranje svijeta kroz ružičaste naočale ponukalo je Vojina Hrastu da kroz ikonologiju kiča postavi vrlo finu, ironijsku kritiku suvremenog društva i lokalne situacije. Iako Hraste pripada mlađoj generaciji hrvatskih umjetnika, u njegovom radu izuzeto je izražena lakoća, sloboda i sigurnost kojom pristupa mediju skulpture. Nije tu presudan mladenački entuzijazam, već izuzetno zrelo promišljanje i poznavanje materijala, forme, i prije svega, važnosti koncepta.

Radovima pod zajedničkim nazivnikom “golf” Hraste preispituje apsurde konzumerizma, površnosti, poremećenih vrijednosti. Sve skulpture nose (doslovno) lik igrača golfa kao jasnog simbola prihvaćanja formi zapada, koje su često u nerazmjeru s realnom ekonomskom i socijalnom situacijom. Apsurd je posebno naglašen u dvije skulpture koje prikazuju gljivu atomske eksplozije i ljudsku lubanju.
Prikazi su tretirani poput simbola, no njihovo izvorno (zloslutno) značenje je modificirano – danas ti prizori izgledaju patetično, naročito ako se sjetimo da su lubanje must have u najlepršavijim verzijama modernih modnih detalja. Vrlo jasna svjesnost o tradiciji i značenju campa i trasha, te njihovog zdravog ironijskog odmaka, dala je Hrasti lakoću u poigravanju s jezikom kiča.
Predimenzionirana, pretjerano dekorirana kriška torte s, naravno, igračem golfa na vrhu, delfin u skoku koji kao da je oslobođen iz snježne kugle s nekakvog štanda, mnogo govore o suvremenosti. I to ne samo našega društva općenito, već i likovne umjetnosti.
Humor koji proizlazi i Hrastinog rada nije lagani, površni humor, već je rezultat promatranja i analize. Time je njegov žalac oštriji. On na ovaj način posvješćuje količinu estetskog i intelektualnog kiča kojim smo svakodnevno bombardirani. A samom odlukom da taj isti kič upotrijebi u svom radu, upozorava nas na opasnosti zatvaranja i ograničavanja bilo kojeg sistema, pa tako i umjetnosti.

U razmišljanjima o kiču, Vera Horvat Pintarić ističe da je “kičistički čovjek postojao oduvijek, budući da ta svojstva vjerojatno pripadaju čovjekovoj prirodi.” Obrasce takvih ponašanja prepoznajemo posvud, od javnih osoba, politike, do neposrednog okruženja. No, prevlast ovakvih pogleda i vrijednosti dovodi do situacije da je kritika i preispitivanje istih sve rjeđa. I baš takva situacija čini Hrastin rad u kontekstu suvremene umjetničke scene još zanimljivijim.
Jer “Temeljni problem, dakle, nisu kič predmeti, nego kič ljudi sa svojim lažnim ogledalom.”

Jasminka Babić