Momčilo Golub / … i proljeće jednog astronoma

… i proljeće jednog astronoma

Pisati o izložbi Momčila Goluba prije no što je postavljena specifičan je, pomalo i rizičan, zadatak u kojemu sve egzaktnosti i pokušaje povijesnoumjetničke interpretacije treba staviti na stranu. Jer, Golubov kreativni proces rada niti počinje, niti završava u atelijeru. Ne izlazi mi iz glave uvodna rečenica intervjua koji je Toni Horvatić prije više od deset godina vodio s umjetnikom[1]: „Od razgovora sa Momčilom Golubom može se složiti nekoliko zanimljivih knjiga.“ Pa, da parafraziramo – od bilo kojeg Momčilova rada može se složiti nekoliko zanimljivih izložbi. Njegov autentični imaginarij kreće se silnicama koje se ne mogu ograničiti na jedan omeđeni objekt, instalaciju, kolaž, asamblaž, pa i izložbu – odnosno, na koju se god formu Momčilova misao odluči nastaniti.

Isto je i s naslovom, pa i konceptom, izložbe. Amalgam je to raznih misaonih tragova koji su doveli do ove izložbe. Proljeće, utjelovljeno u mnoštvu cvijeća koje nastanjuje većinu radova, vječni je simbol ljepote, prirode, nade, buđenja… svega onoga što život čini vrijednim življenja. Naravno, i umjetnosti. Tu nam se i otkriva izvorna autorova ideja da izložba bude „lijepa“, odnosno da nas prenese u uzvišeno stanje duha i svijesti, kako to već priroda i umjetnost čine od samih čovjekovih početaka na Zemlji. Kako je poezija za Goluba neiscrpno vrelo kreativne misli, među cvijećem se našla i nekolicina citata, pjesama i zbirki poezije koji s Momčilovim začudnim vizualnim strukturama čine nedjeljivu umjetničku misao. Tako su tu i njegovi vjerni suputnici Danijel Dragojević, Janko Polić Kamov, Charles Baudelaire, ali i Walt Whitman od kojeg je preuzet i naslovni astronom.[2] No, nemoguće je svesti naslov Momčilove izložbe samo na dva elementa, pa je dodano početno „i“ kako bi ukazalo na mnoštvo procesa koji su prethodili proljeću a, dodala bih, i koji paralelno egzistiraju. Stoga i trotočka, za koju nisam sigurna da Momčilo želi ispred naslova, no dozvolit će mi ju za naslov teksta.

Metodologija nastanka ove izložbe, ako uopće proces njezina formiranja možemo promatrati u okviru strukturiranih modela, naslanja se prethodnu Golubovu izložbu Popili smo kišu iz jabuke postavljenu 2022. godine u Salonu Galić. Tada je Branko Franceschi točno detektirao put reflektiranja „kaotičnog mikrouniverzuma Golubovog atelijera“[3] na samu izložbu, kao neizvedivi zadatak. No ipak, kod Goluba je to proces koji je neizostavan dio kreiranja izložbe, jer neki će radovi dobiti svoj konačni oblik tek u izložbenom prostoru, a i tada je njihova sudbina u osnovi privremena, Reciklaža, prenamjena i aproprijacija su u srži Golubova rada, kako u odnosu na uporabne predmete, tako i u odnosu na vlastita umjetnička djela. Tako ćemo i na ovoj izložbi naći mnoštvo umjetnog cvijeća koje je prije tri godine tvorilo „cvjetni slap“ koji je dominirao velikom izložbenom dvoranom. Sada je ono tema koja se proteže kroz gotovo sve radove – od asamblaža postavljenih na slikarskim platnima do prekrasnih objekata kompiliranih od raznih odjevnih predmeta. Ne možemo se ovdje ne prisjetiti Momčilovih amblematskih studija draperija koje su nastajale kao opredmećenja segmenata slika koje je promatrao u pariškom Louvreu. Kako je sam u više navrata isticao, nije ga tu zanimala referenca povijesnog rada, već imaginacija života i stvarnosti koja je bila naslikana. Tako je uistinu iskustvo direktnog susreta s remek djelima svjetske umjetnosti za njega bilo oslobađajuće, no jednako inspirativan je bio i susret krojačkom radionicom pariške modne kuće.^[4] Jasna je onda i današnja Momčilova fascinacija potencijalom nošenih odjevnih predmeta. Od krojačke radionice Christian Diora do štandova splitskih buvljaka dug je put, no kreativna misao i intuitivni stvaralački nerv ostao je neumoran i nepromijenjen.

I kao što Whitman odbacuje učene riječi znanstvenika i prepušta se promatranju veličanstvenog zvjezdanog neba – Momčilo kroz intuitivni, emotivni, poetski pogled na svijet, zaziva proljeće kao uzvišenu manifestaciju njegove ljepote i vjere u mogućnost novog početka. I naposlijetku, za sve nas koji vjerujemo u iscjeljujuću snagu umjetnosti, donosim još malo Momčilovih misli: „Umjetnost je bila moja utjeha. Bilo da sam gledao ili čitao, srce se moje radovalo.“[5]

Radujmo se Momčilovoj izložbi.

 

Jasminka Babić

[1] Umjetnošću tražim izgubljene korelacije / Momčilo Golub. Horvatić, Toni. Art magazin Kontura 124/125. srpanj 2014. Godina XXIV

[2] Izvorno Whalt Whitman, When I heard the Learn’d Astronomer

[3] Momčilo Golub ” Popili smo kišu iz jabuke ” – HRVATSKA UDRUGA LIKOVNIH UMJETNIKA

[4] Ibid. 1

[5]  Ibid. 1