Vedran Karadža

"Van početka i kraja postoji staza koja je put, velika, gusta i duga, jednaka svemu što čovjek- tvorac treba i čime raspolaže. Zahvalio bih putovima na koje nailazi, i na kojima nalazi…
Hvala majci materiji, povodu počecima i trajanju, slijedu novih ne-početaka, i želji, koja je uzrokom njihovim, u kojima, što je netraženo postaje poklonjeno, prihvaćeno i neispustivo, nužno, dragocjeno, jedino i puno.
Putovi su darovani, nikako zadani, ni u kom slučaju slučajni, oni su laki, ispunjeni manijom i tugom, lagodama, svježi su, složeni i mirni, nepovratni u svom pružanju, izobilje su smjerova, ali vode tek kada ih obasja svjetlost čovjek-tvorčeva bića, svjetlo volje za kretanjem.
Putovi su manifestacija njegovih koraka, koraci su smisao puta..."

"Čovjek-tvorac je taj koji raspolaže nasljeđem, na nj na stazi nailazi, on se na nj nastavlja, na svoju nepresušnu zalihu, nasljeđe sveudilj razasuto, čvrsto je i stalno-nestalno, i novo i drevno, a svekoliko, ne izbrojivo, lako je i blisko mu je. Ono je tvar od koje se dade stvoriti, crno je i svijetlo, nebrušeno, savršeno, podatno, svačije, pročišćeno, no ipak samo njegovo. Umrlo da oživi, tjerano principom zašto-volja-tvar-znak-oblik-dah-život-poruka-pouka-zato, nasljeđe je svemir svjetova u stalnoj mijeni. Prepoznavši ovaj zakon, artikulirati je lako. Probrani kozmos je djelo. Nikad isto ni istovjetno. Zato hvala na nasljeđu..."

"Hvala ne, konačnosti i hvala promjenjivosti, hvala sreći i vještini, i neosporivosti rasta, hvala krivulji po kojoj se rast ostvaruje. Hvala putovima koji su za proći..."

Vedran Karadža

"...izloženi radovi rađeni su intuitivno, al fresco, bez prethodnog konteksta, ideje, skice ili programa. Fragmenti upotrijebljeni u ovim asemblažima su već korišteni artefakti, dijelovi koji su pripadali nekim drugim cjelinama, drugim suvislostima, duperače, s pričom za sobom, s prošlošću, međutim, ovdje se uredno uklapaju u novu matricu, u novo razmišljanje. Što ne znači i potpunu odanost novom redu. Pobjegnu oni pokatkad, odvlačeći našu pažnju u digresiju. Tim miješanjem jezičnih dijalekata dobiva u osmišljavanju, pri kodiranju, dobiva se sočna "lingua franca", jezik kojim Vedran uspješno korespondira različitim duhovnim nivoima onih kojima se ovim skulpturama obraća..."

Andro Filipić

" Onome koji u promišljanju umjetničkog djela istovremeno plovi tvrdim rubnicima stvarnoga i rahlinom uzbibane mašte, i koji jednakim žarom, u istovjetnom trenutku, život sanja i snove živi, otvaraju se višestruku, reverzibilni prolazi prema polivalentnom percipiranju svijeta i jednako širokom doživljavanju gustoće sudbinski uslojenih uvjetovanosti, rekleksija i stanja.
U tom procesu, posve transparentnom i oslobođenom od bilo kakvih poetsko-stilskih stega ili ograničenja, stvarno i tvarno toliko primiče nadrealnom, da se sadržajno nužno zgušnjava u znakovlje i uzdiže do simbola čija je čitljivost vazda višedimenzionalna, a značenje višeznačno i funkcionalno posredničko jer, omogućujući slobodno kretanje kroz sve razine zbilje, svijesti i podsvijesti, simboli od promatrača traže da bude ne samo pasivni prolaznik ili gledatelj, nego i istinski sudionik i suradnik, koji će oboružan vlastitim znanjem i iskustvom, ponuđenu simboličnu potku pročitati i rastumačiti, nadopunjujući je po matrici svoga vlastitog razumijevanja..."

Prof. Antun Karaman