Tejka Pezdirc / ''Bodies of River''

Izložba Bodies of River okuplja niz skulpturalnih radova Tejke Pezdirc – većinom ranije izlaganih, ali sada postavljenih u novoj prostornoj i perceptivnoj konfiguraciji – zajedno s novim video radom. Riječ je o instalaciji koja se ne zatvara u stabilnu cjelinu, već ostaje u stanju promjene, napetosti i međusobnog dijaloga njenih elemenata. Sam postav funkcionira poput toka – fragmentiran, ali povezan, bez jasnog početka i kraja, osjetljiv na prostor i prisutnost gledatelja.

Središnje mjesto u radu Tejke Pezdirc zauzima kontradikcija: istovremena prisutnost promjenjivosti i postojanosti, mekoće i tvrdoće, ranjivosti i otpora. Mramor – materijal koji nosi konotacije trajnosti, monumentalnosti i svojevrsnog „muškog principa“ – u njezinoj se praksi pojavljuje u napetom odnosu s tijelom, a umjetnica ga izvodi iz njegovog dominantnog, tradicionalnog okvira i smješta ga u suvremeni kontekst. Kamen je težak, tih i hladan, ali oblikovan u neuhvatljive forme koje djeluju gotovo mekano, a podsjećaju na transformirana ili deformirana tijela, njihove fragmente, organe ili tragove dodira. Ti oblici ne nude jasnu figuraciju, već prizivaju tjelesno sjećanje gledatelja: osjećaj pritiska, težine. Poput rijeke, oni ne postoje kao jedinstveno tijelo, već kao mnoštvo stanja.

Proces nastanka ovih radova izrazito je fizički zahtjevan, dugotrajan i intenzivan. Rad s kamenom uključuje napor, prljavštinu i ponavljanje, performativni čin u kojem tijelo umjetnice ulazi u izravan, ponekad brutalan odnos s materijalom. Ta tjelesnost procesa ne ostaje skrivena – ona se prenosi u same skulpture, ali i u video, koji ne samo da dokumentira proces, već uspostavlja odnos između tijela, materijala i vremena. Vrijeme se pritom ne pojavljuje kao linearna kategorija, već kao slojevito trajanje, nalik taloženju sedimenta.

Video rad u izložbi Bodies of River uvodi suptilnu, ali ključnu performativnu dimenziju cijelog postava. Polazeći od promatranja žena uz rijeku, umjetnica gradi narativ u kojem rijeka postaje prostor transformacije, ali i otpora. Rijeka ovdje nije pejzaž niti simbol, već entitet bez vlasništva i kontrole: stalno kretanje, promjena, neizbježnost. Kada tijelo „pripada rijeci“, ono se izmiče društvenim, obiteljskim i povijesnim zahtjevima posjedovanja. Takva pripadnost ne znači gubitak identiteta, već njegovo privremeno rasterećenje. Sloboda koja se u tom odnosu pojavljuje nije spektakularna ni bezgranična, nego tiha, čuvana i postojana – oblik unutarnje autonomije i preživljavanja.

U prostoru Salona Galić, skulpture, konstrukcije koje ih pridržavaju te zvuk i slika videa tvore instalaciju bez jasne hijerarhije. Radovi su fragmentirani, ali međusobno ovisni; oslanjaju se jedni na druge i na prostor. Konstrukcije koje nose kamen nisu neutralni nosači – one sugeriraju krhkost sustava, privremenost ravnoteže i napetost između kontrole i popuštanja. Silikon koji sugerira kožu pojavljuje se kao membrana: nešto što povezuje i štiti, ali istovremeno ostaje ranjivo i propusno.

Posebno je važan odnos tišine mramora i zvuka videa. Tišina kamena nije praznina, nego zasićenost – memorija dodira, udaraca i promjena. Poput modrice koja na površini tijela ostavlja trag prošlog događaja, kamen u radovima Tejke Pezdirc nosi sjećanje na pritisak i oblikovanje. Video tom tihom materijalu dodaje vremensku dimenziju – ritam kretanja i ponavljanja koji ruši percepciju skulpture kao tek statičnog objekta.

Kretanje gledatelja kroz izložbeni prostor poprima karakter toka. Ne postoji jedinstvena točka s koje se radovi mogu obuhvatiti pogledom; oni se otkrivaju postupno, ovisno o udaljenosti, kutu gledanja i vremenu provedenom u prostoru. Tijelo gledatelja ulazi u suptilan odnos s težinom kamena, napetošću konstrukcija i mekoćom silikona, postajući svjesno vlastite ravnoteže i prisutnosti. Vrijeme se pritom pojavljuje kao nenametljiv, ali ključan element: skulpture djeluju kao zaustavljeni trenuci unutar duljeg procesa. One ne predstavljaju nužno tijela, već stanja – stanja napora, uranjanja, otpora i prepuštanja. Rijeka se tako ne pojavljuje samo kao motiv, nego kao model postojanja: kontinuiran, promjenjiv i neuhvatljiv, ali duboko upisan u materiju.

Bodies of River izložba je koja više od objašnjenja traži prisutnost. Dijalog koji se ovdje uspostavlja – između rada, tijela, prostora i gledatelja – odvija se haptički, kroz percepciju težine, zvuka i kretanja. Tijelo se ne pojavljuje kao cjelina, nego kao fragment, proces i odnos: nešto što se stalno oblikuje, troši i obnavlja, poput rijeke.

Antonela Solenički