Sonja Gašperov / Svijet ostaje

Antropomorfne životinjske figure su gotovo uvijek zauzimale središnje mjesto u umjetničkom putu Sonje Gašperov. Još od serijala Vučine ti likovi funkcioniraju kao zamaskirani nositelji izrazito ljudskih impulsa – agresije, ranjivosti, melankolije i banalnosti svakodnevice – pri čemu njihova životinjska forma služi za relativizaciju tobožnje ljudskog spram tobožnje neljudskog. U svom recentnijem radu, osobito u stripu Kapica, prethodno se utemeljeni imaginarij pomiče prema široj i raznovrsnijoj postavi protagonista, od kojih neki imaju stilizirano čovjekoliko obličje, do onih koji su u potpunosti zoomorfni. U navedenom stripu svjedočimo intimnoj, gotovo komornoj dinamici odnosa između Kapice i Vuka –  djeteta koje varira od manipulativne naivnosti do proračunate posesivnosti i umjetnika (Vuka) koji se bori s depresijom i nemogućnošću rada, razotkrivajući strukturu suovisnosti u kojoj konflikt uvjetuje kreativnost. Takva inverzija bajkovitog modela ukida stabilne moralne uloge: dijete nije simbol nevinosti, a zvijer nije prijetnja, već je ranjivi subjekt. Time se antropomorfna figura oslobodila didaktičke funkcije i postala sredstvo istraživanja labavih emocionalnih i identitetskih stanja. Navedeno propitkivanje tradicionalnih predodžbi je otvorilo prostor za drukčije razumijevanje dječje percepcije, u kojem je dijete prestalo biti tek reprezentirani motiv te je postalo ciljani promatrač, relacijski subjekt važan za samo iskustvo promatranja djela. Upravo iz tih pozicija je proizašao recentni umjetnički ciklus Svijet ostaje, nastao iz autoričina interesa za specifičnu i često zanemarenu publiku prostora suvremene umjetnosti – najmlađih posjetitelja, djece čija percepcija stvaralaštva još nije uvjetovana postojećim, monolitnim estetskim kriterijima, društvenim normama i njihovim normativima, kao ni institucionaliziranim modulima promatranja i dešifriranja umjetnosti.

Svijet ostaje polazi od djetinjstva ne nužno kao biografske ili tematske kategorije, već kao specifične epistemološke situacije, stanja u kojem svijet još nije u potpunosti organiziran kroz stabilne semiološke sustave. Dječja percepcija, prije nego što bude disciplinirana kulturnim kodovima i narativnim obrascima, funkcionira afektivno i fragmentarno, reagira na intenzitet, boju, deformaciju, neobičnost, a tek potom na značenje. Upravo taj predlingvistički sloj iskustva postaje jedan od temelja predstavljenog ciklusa te nas ovom serijom vodi u dimenziju istraživanja umjetnosti uvjetovane ranim emotivnim i kognitivnim podražajima.

Umjesto estetske pedagogije i didaktičnosti koja djeci nudi samo umirujuće ili moralno jasno kodirane slike, umjetnica priznaje legitimnost ambivalentnih reakcija između zbunjenosti, smijeha, straha, melankolije i fascinacije, ukazuje na heterogenost te time i kompleksnost ranog iskustva. Jer djetinjstvo nije romantizirajući prostor nevinosti, već je prvenstveno razdoblje intenzivnog suočavanja s nepoznatim. Na zidu galerije navedeni je emotivni registar uobličen kroz čudnovatu paradu likova koji su formama često bliski dječjoj publici, osciliraju između karikaturalnosti, hibridnih su i maskiranih identiteta (antropomorfne životinje / zoomorfni ljudi), grotesknih, crnohumornih, disproporcionalnih, stiliziranih i deformiranih fantastičnih bića itd.  Svaki navedeni prizor djeluje kao rezidualni obris kakve kolektivne i osobne imaginacije te kao ostatak, dio kakve postnaracije nekog stripa koji se nije do kraja artikulirao. Iako svaki od prizora može djelovati kao autonoman, gotovo zatvoren prikaz, tek u nizu dobiva puniju semantičku težinu –  poput slova i znakova koji tek zajedno tvore rečenice, prizivajući vizualni jezik razumljiv i pristupačan svim uzrastima. Grupirani na zidu kao svojevrsni mozaik malih formata, radovi uspostavljaju dinamičko polje odnosa bez jasne hijerarhije među pojedinačnim prikazima. Svaki isječak može djelovati ključan, ali jednako tako i efemeran, davajući prostor za osobnu interpretaciju promatrača.

Postavljanje radova na različite visine, pa i one prilagođene visini očiju djece dodatno naglašava ovu perspektivu. Izložbeni prostor u modernoj muzeologiji i galerijskoj praksi implicitno je prilagođen odraslom tijelu i njegovoj liniji pogleda, ali je ovdje uobičajena pozicija kontrole i interpretativne nadmoći odrasle osobe prilično destabilizirana. Cijeli prostor izlaganja je postao neutralni, pregovarački teren između perceptivnih režima, a različite generacije posjetitelja primorane su prilagoditi se novoj, heterogenoj antropometriji, gubeći privilegiranu perspektivu i time postajući svjesne vlastite fizičke situiranosti. Nadalje, tim činom djetetova percepcija postaje tematizirana te se ontološki propituje čin promatranja umjetničkog djela kao takvog.

Kao što je prethodno sugerirano, umjetničin rad na ovom projektu može se promatrati kao istraživanje vizualnosti prije jezika, odnosno onog sloja perceptivnog iskustva koji prethodi simboličkoj artikulaciji. Navedeni vizualni podražaji iz djetinjstva ne nestaju s vremenom; oni ostaju pohranjeni kao fragmenti koji se kasnije reaktiviraju u sjećanju, imaginaciji ili afektivnim reakcijama koje ne možemo uvijek nužno objasniti. Čitav ciklus se može čitati kao kartografija predlingvističke ili protolingvističke memorije, koja nije strukturirana narativno, nego pak senzorno. Zapravo time ciljana publika ciklusa nisu nužno samo djeca, nego i odrasle osobe koje su nositelji tih ranijih upisa te sada osobe razvijenih subjektiviteta i senzibiliteta prema umjetnosti. Naposljetku, naslov projekta sugerira istodobno afirmativnu kao i dvoznačnu tvrdnju. Svijet svakako ostaje, ali ne zato što je nepromjenjiv, nego zato što njegovi najraniji oblici doživljaja nastavljaju djelovati u nama: ono što je jednom viđeno, osobito u djetinjstvu, ne prestaje postojati, već postaje podloga, početak procesa oblikovanja individualnog senzibiliteta, kroz koju kasnije prepoznajemo, tumačimo i osjećamo stvarnost.

Ivor Igrec