Radovan Kunić / Raspored slučajnosti

Splitska publika po prvi puta ima priliku vidjeti platna Radovana Kunića, riječkog umjetnika koji si posljednjih nekoliko godina sustavno gradi nišu unutar hrvatskog suvremenog slikarstva. Nakon Maribora i Rijeke, Split, odnosno Salon Galić, postaje novim privremenim domom  „Rasporeda slučajnosti“, osobnog Kunićevog projekta unutar kojeg stepenicu po stepenicu ispituje komponente umjetnosti, u ovom slučaju slikarstva. Po vokaciji akademski kipar, dok je po potrebi unutarnjeg duha slikar koji eksperimentalno istraživačkim principima stvara kompozicije izvedene u ulju na platnu. U Salonu Galić postavljeni su radovi koji su nastali u proteklih šest godina, predstavljajući sukus likovne pustolovine koja se kroz godine rada razvila u više smjerova. Svaki od izloženih radova ujedno predstavlja i posljedicu istraživanja teme od interesa koja u određenom periodu zaokuplja umjetnika. Pustolovina s elementima istraživanja je konstanta u svim Kunićevim radovima, a reference na vanlikovni svijet se usput provuku kao eho njegovih kulturoloških interesa što kauzalno dovodi do nemogućnosti da čista likovnost (kao i prirodni okoliš) ostane nekontaminirana. U prvom kontigentu radova Kunić prekriva slikarsku površinu gustom vegetacijom kao posljednjim oblikom obrane od sveopće najezde informacija koje rapidno mijenjaju dojam naše vizualne svakodnevice. U toj prekomjernoj najezdi dostupnih informacija čovjekov um traži smirenost u prirodi i njenim prostranstvima, onim istim koje Kunić manifestira pomoću prigušenih tonova zelene, varijacija okera i nijansi beža. Ali niti na platnu priroda ne ostaje netaknuta. Nasumično postavljeni predmeti poput muških i ženskih cipela, loptica za golf ili tenis svojom pojavnosti ukazuju na ljudsku aktivnost iako ne nailazimo na nikakvu prisutnost njihovih konzumenata. Postavljeni u međuprostoru između izložbenog ambijenta i promatrača prepušteni su potonjem da sam donese odluku o njihovoj namjeni i ulozi. Kakav je njihov odnos prema unutarnjem doživljaju promatrača ostaje pitanje narativa, ipak su to prepoznatljivi predmeti koji su postavljeni izvan njihovog očekivanog konteksta. Ali njihova fizička izvedba na platnu predstavlja drugačiji niz pitanja. Kunić u svojim kompozicijama rijetko naglašava „prvi plan“, što ne isključuje dubinu slike u korist dvodimenzionalnosti –  ne, već balansira u ravnopravnom rasporedu svih elemenata slike. Kunić zaobilazi larpurlartizam, te gradi kompoziciju slike minucioznim pokretima kista koji su kratki, precizni te izvedeni x puta stvarajući cjelinu koja funkcionira neovisno od semantičko društvenih konotacija gdje sama tehnička izvedba prkosi postavljenim trendovskim tendencijama.

U sljedećem dijelu ciklusa Kunić vidljive i prepoznatljive predmete ljudske proizvodnje zamjenjuje drugom vrstom ljudskih proizvoda – pisanim riječima. Riječ, kao najmanja tvorbena jedinica jezika koja ima značenje u ovom slučaju preuzima vizualnu reprezentacijsku namjenu koja je krije između gustih grana nešto sjevernije provenijencije. Vegetacija je i dalje prisutna, samo što sada umjesto dolina i proplanaka imamo mrežu grana prekrivenih snijegom između kojih se krije Kunićeva subliminalna poruka. Kao rezultat postiže se ravnoteža između vizualne poruke rada dobivene kroz tehničku izvedbu i same riječi koja predstavlja literarni trag, koja dalje pri izgovaranju prelazi u zvučni signal. Sloj, na sloj, na sloj. Ali niti tu nije kraj priči, jer Kunić, i kada je slika „gotova“ nakon određenog vremena pronađe novu opasku koju će ukomponirati. Jedna od njih su i mali iluminirani detalji koji se kriju između travki i grana. Izvedeni u maniri obrisne linije, zračeći bojom (energijom) pobuđuju više pitanja nego odgovora.

U kontekstu cjelokupnog Kunićevog istraživanja treba spomenuti i tri rada na kojima je predstavljen kameniti pejzaž. Oštri vrhovi planinskog gorja izvedeni u zemljanim tonovima kao pandan livadama i snježnom ambijentu prekrivaju platno svojom prostranošću i jezivom tišinom. Komponenta koja ovdje dolazi do izražaja je kut gledanja. Nakon određenog vremena, i fizičke distance, promatrač uviđa da je ovdje riječ o ptičjoj perspektivi, ali ne znamo je li zaista riječ o pticama koje gledaju ili možda pogledu iz kamere unutar sve prisutnijih dronova? Ili je riječ o zračnoj snimci  koja je preuzeta s interneta, softverski obrađena i prezentirana kroz ulje na platnu? U što ustvari gledamo? Unutar mimetičkog pristupa pojavljuju se elementi; bili oni golf loptice, riječ ili izvor rakursa gledanja kojima dolazimo do postmodernog poimanja simulakruma – brišu se granice između stvarnosti i konstruirane realnosti. Komunikacija s radom postaje dovedena u pitanje.

Zlatko Tot