Vedran Karadža / Prijelazni oblici

Fragmenti novog svijeta..

Nakon završetka Akademije likovnih umjetnosti u Širokom Brijegu 2002., Vedran Karadža brzo se dokazao kao uporan, savjestan, promišljen i vrijedan umjetnik, svakako kao jedan od najzanimljivijih talenata iz generacije u čijoj je likovnoj i kiparskoj praksi tako intenzivno nazočno postmodernističko iskustvo. Naglašena inventivnost ogleda se u intermedijalnim istraživanjima, točnije grafičkim radovima, fotografiji i skulpturi, koje mladi umjetnik pokušava povezati i aplicirati na nov način, iako slikarski diskurs ostaje dominantan. Njegovi objekti, tabloi ili asamblaži, nisu tek “razgovori” sa zadanim vrijednostima, već su nove konstrukcije koje sofisticirano problematiziraju nabujale ideje jedne znatiželjne prirode.

Raznoliki objekti konstruirani od komada drva, žice, tkanine, konopa, kamena, stakla, kovina i raznih odbačenih predmeta čine gusti i vizualno zasićeni prostor koji pored perceptivnog plana otvara brojna asocijativna polja različita značenja. Asamblaži prizivaju slike starih galija, svemirskih tijela, čudnih plovila i letjelica koje dolaze iz nekih starih vremena i zaboravljenih civilizacija, mogućih barbarskih reminiscencija. Selekcija materijala nesumnjivo je opsesivna dimenzija stvaranja Vedrana Karadže, sve je podvrgnuto taktilnom ispitivanju, predmeti koji se koriste pripadali su drugim cjelinama, a presloženi u nove forme dobivaju drugačija značenja.Njegujući svojevrsni fetiš odbačenih predmeta, od kojih je svaki imao svoju povijest, Karadži se čini da se njihov život nastavlja pa i mijenja percepcijom gledatelja koji stare/nove objekte unosi u svoj imaginativni svijet s više ili manje naglašenim simboličkim konotacijama. Na djelu je svojevrsno komponiranje, a ne modeliranje, pa se i može dogoditi da objekti nemaju izravne reference, nego ostaju magloviti s patinom umjetnikova misticizma u ideji i konceptu. Konstruktivistički pristup objektima, a time i naglašavanje njihovih unutrašnjih struktura, optičkoj dimenziji doživljaja, igri svjetla i sjena, daju posebnu dimenziju. Razigrana mašta autora slaže raspoloživi gradivni materijal u mnoštvo kombinacija koje se vješto koriste praznim prostorom i objektima osiguravaju mobilnost promjenjiva sadržaja kojoj kontrapunkt materijala daje dodatnu dinamiku.

Kako bilo, Karadža je u fantaziji, koja se hranila čudesnom ljepotom i ugaslom gamom Drvenika Velog, pronalazio pouzdanog saveznika u stvaralačkom činu, onoj odisejskoj plovidbi kroz fantazmagorični svijet koji mu je pomogao da zadrži prisni odnos sa sanjanim i nedosanjanim snovima, da radosno nastavi igru traganja u kojoj su intuicija i spontanost iznad plana i prethodnog programa.

Najposlije, Vedran Kardža u svega pet godina rada i izlagačke prakse, pružio je dovoljno argumenata da uočimo neprestani i uspješni proces živog traganja i konstrukcije pulsirajućih voluminoznih formi, ali i da osjetimo unutarnji duhovni supstrat koji se krije u svjetovima koji niču u njegovu otočkom atelieru.

Tonći Šitin