Darko Aleksovski / Between Two Horizons

Pastelni krajolici Darka Aleksovskog nastaju iz lutanja, kretanja bez unaprijed zadane putanje, iskustva gubljenja u prostoru koji još nije u potpunosti poznat. Njegovi radovi pojavljuju se u formi skica naizgled jednih te istih prizora, gdje ne postoji stremljenje ka razvoju crteža ili skice u neki “finalni” rad, već one jesu sam rad. Fragmenti pejzaža s prikazima palmi, agavi, arhitektonskih detalja, zalazaka sunca pojavljuju se kao tragovi susreta s Mediteranom, zabilježeni kroz intenzivan, gotovo fovistički kolorit. Boja opisuje motive, ali istovremeno nosi afekte koje proizlaze iz bivanja u prostoru punom svjetla i topline. Motivi su to koji proizlaze iz sjećanja i lutanja, a ujedno predstavljaju i čežnju za onim što je daleko, bilo u vremenu ili prostoru. Posjećujući nova mjesta, ponovo posjećujući ona u kojima je već boravio, skicirajući usput ono što vidi, ali i ono što doziva iz sjećanja, Darko Aleksovski stvara nelinearne arhive sjećanja i mjesta.
Ovi crteži ne mogu se razumjeti izvan logike gubljenja. Kako piše Rebecca Solnit u knjizi A Field Guide to Getting Lost, izgubiti se znači izaći iz rutine i kontrole, otvoriti se nepoznatom i ući u stanje pojačane prisutnosti. Gubljenje nije manjak orijentacije, nego njezina transformacija: način da prostor i svijet postanu ponovno vidljivi. U fenomenološkom smislu, takvo stanje može se razumjeti kroz pojam dezorijentacije Sare Ahmed. Ako orijentacija podrazumijeva kretanje poznatim linijama, bilo prostornim, bilo društvenim, tada dezorijentacija označava prekid tih linija. Prekid rutine nas uvodi u stanje pažnje, otvaraju se mogućnosti novih odnosa, novih značenja i novih smjerova kretanja. Aleksovski tu dezorijentaciju ne pokušava razriješiti, nego je prihvaća kao metodu rada. U tom kontekstu, izložba se može čitati kao prostor reorijentacije. Ne kao uspostave novog stabilnog smjera, nego kao kontinuirano stanje pojačane prisutnosti. Takve fragmentiranje putanje, osim kao valovite i isprekidane linije u radovima, očituju se i u postavu izložbe.
Motiv plave boje dodatno strukturira taj prostor. Kod Solnit, plava je boja udaljenosti i horizonta – plava je “boja onoga gdje niste i gdje nikada ne možete otići”. Kod Aleksovskog, plava se pojavljuje kao vizualni ekvivalent težnji koji povezuje iskustvo prostornih lutanja s iskustvom želje. Umjesto pokušaja da tu daljinu osvoji, on je koristi kao orijentir kretanja, koji nam omogućue da mislimo izvan zadanih uvjeta. Pojam horizonta, koji se ovdje nameće kao središnji, može se dodatno promisliti kroz koncept kvirštine kao horizonta Joséa Estebana Muñoza u kojem horizont ne predstavlja apstraktnu utopiju, nego konkretnu orijentaciju prema drugačijem svijetu.
Ideja horizonta kao linije koja usmjerava sažima se u seriji plavih zastava. Tradicionalno vezane uz identitet, teritorij i moć, zastave ovdje gube svoju fiksnost i postaju polja čežnje i težnje. Kako sam umjetnik navodi, one prizivaju kolektivnu nostalgiju i označavaju otvorenost, ali istodobno, kroz svoju naslijeđenu monumentalnost, dotiču se pitanja geopolitičkih hijerarhija: tko ima pristup horizontu i čija su nadanja uopće zamisliva?
Važno je pritom naglasiti da nada koju ovi radovi artikuliraju nije individualna. Ona se pojavljuje kao kolektivni proces, što je posebno vidljivo u participativnoj knjizi ručnog veza. Kroz spor i repetitivan rad igle i konca, sudionici_e upisuju fragmente osobnih i zajedničkih iskustava, stvarajući prostor u kojem se tragovi pojedinačnih svakodnevica pretvaraju u zajedničku imaginaciju.
Nada u radu Darka Aleksovskog nije pasivni optimizam, već još jedna radna metoda, aktivna praksa bivanja u stanju otvorenosti. Biti „između dva horizonta“ – između onoga što je ostalo u sjećanju i onoga čemu se nadamo – znači lutati u prostoru mogućnosti. Time Aleksovski uspostavlja prostor u kojem dezorijentacija postaje produktivna. To više nije stanje koje treba prevladati, nego odluka da se ne pristaje na zadane koordinate svijeta. Ne vodi nas prema fiksnom odredištu, već nas poziva da naselimo prostor mogućnosti, gdje su nelinearnost i repetitivnost činovi otpora i poticaj za stalno kretanje prema onom plavetnilu na horizontu – ne kako bismo ga dostigli, već kako bismo uvijek imali kamo ići.
Za kraj, vraćamo se lutanjima iz kojih je ova izložba i proizašla. Ta su lutanja Darka Aleksovskog prije desetak godina prvi put dovela u Split, u koji se potom nastavio vraćati, a paralelno s njegovim umjetničkim istraživanjem odvijao se i proces našeg upoznavanja – zajedničkog učenja, razmjene i formiranja prijateljstva. Zahvalni Darku što nam je povjerio čast da budemo kustosica i kustos ove izložbe, uhvatili smo se izazova da prenesemo naše iskustvo umjetnikova rada publici. Kako bismo sabrali vlastite refleksije i strukturirali ono što smatramo bitnim, izradili smo svojevrsnu kustosku mapu pojmova i značenja iz koje je proizašao i ovaj zajednički kustoski tekst. Poput samih radova, ta mapa ne nudi konačnu orijentaciju, nego ostaje u pokretu: između susreta i razmjene, između osobnog i kolektivnog, između dvaju horizonata koji se neprestano izmiču, ali nas i dalje usmjeravaju.

Jasmina Šarić i Tonči Kranjčević Batalić