Nina Kurtela / AFTER IMAGE / SECOND SKIN
Partitura dugogog trajanja
Koliko imamo osjećaja za to gdje živimo, gdje se nalazimo ovdje i sada? Koliko često zastanemo, okrenemo se i vratimo unatrag? Ne leži li upravo u tom pogledu unatrag mogućnost sagledavanja budućnosti, kako napominje Ursula K. Le Guin u svom paradigmatskom tekstu Neeuklidski pogled: Kalifornija kao hladno mjesto za život?
Jagodina soba – prostori koji ostaju upravo je takva vrsta nastojanja. Ovaj dugoročni umjetničko-istraživački projekt Nine Kurtele proizlazi iz specifične prostorne i vremenske situacije gradskog umjetničkog ateljea u središtu Zagreba, veličine svega 25 m², koji autorica koristi i u kojem stvara od 2017. godine.
Ulazak Nine Kurtele u atelje koji je nekoć koristila Jagoda Kaloper od samih početaka uspostavlja način rada koji ne funkcionira samo u sadašnjosti, nego kao slojevito nalazište u kojem se preklapaju vremenski slojevi, materijalni tragovi nekadašnje korisnice i imaginarni fragmenti. Zajedno oni proizvode živu arhivu communitasa, ali i umjetničkog kontinuiteta. Ipak, Kurtela ne uspostavlja odnos literalne rekonstrukcije, nego otvorenog nastavka. Kroz vlastite umjetničke postupke znatiželjno, ali i tiho otkopava, rasvjetljava i zamjećuje tragove sinkrono orijentirajući vlastitu umjetničku praksu, koja je u svojoj srži duboko opservacijska, konceptualna te gestualno-somatska.
Ono što ostaje nije stabilan trag, nego sam prostor: živa stratigrafija rada u kojoj vlastita soba nije posjed, nego proces trajnog nastanjivanja, čitanja i ponovnog ispisivanja slojeva koji nikada nisu dovršeni. Kurtela razvlači i presvlači prostornu kožu, pri čemu se atelje aktivira kao transgeneracijska struktura, nikada stabilizirana ostavština, kojoj se uvijek iznova vraća. U tom smislu atelje postaje arhiv u prostornom smislu – otvoreni sustav sedimentacije u kojem se različite vremenske razine međusobno dodiruju. Istodobno otvara i važno pitanje fragmentiranih ženskih umjetničkih naslijeđa, u kojima materijalni ostaci rada ne funkcioniraju kao ilustracija biografije, nego kao stratigrafija potisnute prisutnosti. Nije stoga iznenađujuće da je odmah po ulasku u prostor, u suradnji s povjesničarkom umjetnosti Sarom Simić, započela kontekstualizaciju umjetničkog i šireg kulturnog djelovanja Jagode Kaloper. Ta predfaza samo je inaugurirala niz daljnjih istraživanja i aktivnosti. Povijest se ovdje ne rekonstruira kao cjelina, nego kao briga za međuprostore, prekide i diskontinuitete koji istodobno otkrivaju i proizvode uvjete umjetničkog rada.
Ovaj se sloj može čitati kroz Virginiju Woolf i pitanje vlastite sobe kao uvjeta mišljenja, ali i kroz njegovu destabilizaciju. Kako piše Deborah Levy, soba nikada nije u potpunosti vlastita, nego je uvijek već uvjetovana materijalnim, ekonomskim i povijesnim odnosima. Vlastita soba tako postaje relacijsko i situirano polje, a ne tek prostor autonomije, zaštite, brige te slobodnog i rasterećenog stvaranja.
Sarah Ahmed prostor razumijeva kao orijentacijski sustav: tijela ne zauzimaju prostor neutralno, nego kroz navike, institucionalne smjerove i naslijeđene linije kretanja. Možda je upravo intervencija u Salonu Galić mjesto na kojem ta promišljanja postaju najvidljivija. Atelje se ondje preklapa s izložbenim prostorom i čita kao mjesto orijentacije i reorijentacije ženskih umjetničkih praksi koje se upisuju u postojeće strukture, ali ih istodobno prekidaju i preusmjeravaju.
Kurtela izdvaja refleksivne objekte, vizualne kolaže, prostorne frotaže i 8 mm filmske zapise. Sveprisutna refleksija pritom djeluje kao arheološki instrument gledanja koji ne potvrđuje identitet, nego ga destabilizira i proširuje. Fragmenti teksta i slike ne rekonstruiraju cjelinu, nego inzistiraju na njezinoj nemogućnosti, otvarajući čitanje kao proces. Tijelo sagledano u pokretu i fragmentarnom pogledu postaje metafora dekonstruiranih vizija svijeta nekad i sada.
Jedna od središnjih sastavnica izložbe, eksperimentalni film, nastaje kroz niz eksperimenata oko kojih Kurtela okuplja izvedbene i vizualne umjetnice. Njegova je zadaća uvesti vremensku, prostornu i tjelesnu fragmentaciju te stratifikaciju u kojoj se preklapaju odsutnosti, tragovi i neusklađeni temporaliteti dviju umjetnica koje dijele isti prostor, ali ne i isto vrijeme. Premda, je li vrijeme uistinu tako cirkularan pojam i razlikuje li se paradigma doista bitno, osim što su uvjeti rada i društvena svijest ipak danas nešto blagonakloniji autoricama?
Ni povijest ovdje nije linearan slijed, nego prije diskontinuirana prostorna blizina. U tom kontekstu filmski zapisi intervencija u praznoj maketi istoga ateljea, unutar koje Kurtela polako izvodi prostornu koreografiju, otvaraju pitanja režima gledanja i arhiviranja u otporu prema dominantnim digitalnim režimima. Jedna od autoričinih uputa snimateljicama jest potkopati dominantnost muškog pogleda i AI normativnosti – tehničko-epistemoloških sustava koji određuju što može biti viđeno, kako se tijelo i prostor kodiraju te na koji se način iskustva bivaju upisana u arhive gledanja. Vidljivost ovdje prestaje biti unaprijed orijentirana i disciplinirana. Za drugačije načine gledanja potreban je trud, vrijeme i sporo prepoznavanje.
Višeslojni projekt Nine Kurtele možda je u svojoj početnoj fazi razvijan kao arheologija jednoga ateljea, no danas se pretače u arhiv mnogostrukih pogleda i pažnje u nastajanju. Osim što uspostavlja sustav očuvanja nepravedno zapostavljenih i marginaliziranih prošlosti, Kurtela prije svega prakticira metode prisutnosti i brige za utišane narative, poglede i tijela u sadašnjosti. Ono što ostaje nije zaključena povijest, nego otvorena partitura dugog trajanja – partitura koja se ne izvodi jednom, nego se svakim novim pogledom, tijelom i ulaskom u prostor ponovno ispisuje.
Ivana Meštrov
________
Snimateljice
NEŽA KNEZ
SARA SALAMON
NINA KURTELA
Razvoj 8 mm analognog filma
NEŽA KNEZ, Klubvizija
Fotografije za lentikulare
EVA KRALJEVIĆ
Tehnička realizacija
NASTAVNI ZAVOD ZA JAVNO ZDRAVSTVO DR. ANDRIJA ŠTAMPAR, Zagreb
KLUBVIZIJA, Zagreb
RAMASUTRA, Zagreb
GRAIN d.o.o., Ljubljana
KUPER d.o.o., Zagreb
PLASTIFIKACIJA METALA ZAGREB
Zahvale
dr. sc. IVANČICA KOVAČEK, dr. med. spec. med. mikrob. s parasit i dr. sc. ZDENKO MLINAR, univ. spec. techn. aliment., mag. sanit. ing. (NZJZ ANDRIJA ŠTAMPAR), SARA SALAMON, PETAR KURTELA, IGOR BANOVIĆ
Nina Kurtela umjetnica je čija se praksa situira između suvremene vizualne umjetnosti i proširenih koreografskih praksi. Kroz instalacije, film, izvedbu i prostorno specifične radove razvija dugoročne umjetničke procese koji se tijekom vremena prevode i transformiraju kroz različite medije. Umjetničku praksu promatra kao prostor trajanja, ustrajnosti i pažnje.
U središtu njezina interesa nalazi se pitanje kako proizvesti uvjete za održavanje onoga što izmiče dominantnim oblicima proizvodnje vrijednosti i vidljivosti. Radove oblikuje kroz spore, procesualne metodologije u kojima su faktor vremena, praksa ustrajnosti i neposustajanja temeljni umjetnički postupci. Kroz procese skupljanja, taloženja, sustavnog bilježenja prati ono što ostaje nakon izvedbe, rada ili događaja – te otvara mogućnosti njegova ponovnog aktiviranja, reartikuliranja i revaloriziranja.
Umjesto arhiva kao zatvorenog sustava činjenica, zanima je arhiv kao prostor pregovaranja – živog procesa koji promatra kao otvoren, nestabilan i vitalan prostor, mjesto na kojem se značenja neprestano pomiču, prevode i iznova proizvode.
Polazeći od nevidljivih oblika rada, osobito ženskog i afektivnog rada, te zapostavljenih umjetničkih nasljeđa, propituje odnose moći, autorstvo, institucionalne modele proizvodnje znanja i mehanizme vidljivosti.
Njezini radovi predstavljeni su u muzejima, galerijama i na međunarodnim festivalima, uključujući HKW – Haus der Kulturen der Welt i KW Institute for Contemporary Art (Berlin), MUMOK (Beč), Kunsthaus Graz, MUCEM (Marseille), Tokyo Opera City Gallery, MSU Zagreb, Transmediale, Tanz im August i Oberhausen International Short Film Festival. Dobitnica je nagrada Japanese Media Arts New Face Award, Henkel Art Award CEE, Essl Art Award CEE i X-border Art Biennial Award, a 2018. godine nominirana je za Berlin Art Prize. Sudjelovala je na međunarodnim rezidencijalnim programima, među kojima su Cité internationale des arts (Pariz), Amant Siena, HIAP (Helsinki), Q21 / MuseumsQuartier (Beč), THAV (Taipei) i danceWEB / ImPulsTanz (Beč).
Godine 2017., ulaskom u atelje Jagode Kaloper, osniva umjetničku organizaciju Jagoda s ciljem afirmacije i reaktivacije zapostavljenog ženskog umjetničkog nasljeđa te otvaranja prostora za kritički dijalog, razmjenu iskustava i razvoj novih umjetničkih praksi. Kroz rad u ateljeu, arhiv Future Repair i program Vježbe razvija zajednicu razmjene i učenja u kojoj se susreću umjetnici različitih generacija i disciplina.